Sara Pukanić novo je lice na domaćoj fotografskoj sceni, a ovih se dana može razgledati njena prva velika samostalna izložba. Postavljena je u velikogoričkoj Galeriji Galženica, a naziv “Toga su dana svi u kući bili sretni” sugerira nostalgiju za vremenom koje je prošlo, za ljudima kojih više nema. U dobrom dijelu, to zaista i jest tako: svojevrsni fotografski triptih prikazuje dijelove intimnog svijeta mlade Zagrepčanke čiji je život u mnogim trenucima bio poprilično javan. Serija “Jedna za dušu” posvećena je Sarinom preminulom tetku, “Roza” ima fokus na osobnim stvarima poput mobitela i konca za zube, a niz “Oni i ja” tematizira odnos njenih roditelja.
Sarin otac Ivo Pukanić, fotograf, novinar i osnivač tjednika Nacional, ubijen je 2008. u eksploziji autobombe ispred zgrade redakcije, a Sarina majka Mirjana umrla je 2012. godine.
Novine su u tom četverogodišnjem periodu, između smrti njenih roditelja, bile pune detalja o dinamici njihovih obiteljskih odnosa pa i o mentalnom zdravlju njene majke, nešto što po prirodi stvari pripada sferi intime, ali istovremeno iz razumljivih razloga intrigira javnost.
Odnos s roditeljima
Sara je sa svojih nježnih 17 godina nastavila brakorazvodnu parnicu koju su započeli njeni roditelji 2008., a s majkom se sporila oko imovine. S tatom je pak oduvijek bila posebno bliska, baš onako kako se u filmovima idealiziraju odnosi očeva i kćeri. Ivo Pukanić vodio ju je i dolazio po nju u školu, bio je redovit na informacijama i roditeljskim sastancima, a već kao djevojčicu ju je ohrabrivao da koristi svoj fotografski potencijal. Odnos s majkom bio je kompleksniji, a posljednjih šest mjeseci Pukanićevog života živjele su razdvojeno: Sara u njihovom obiteljskom stanu u zapadnom dijelu grada, a Mirjana Pukanić u Sigurnoj kući.
"Tada sam stvari gledala crno-bijelo, no s godinama sam počela sve bolje shvaćati mamu i sve što mi je govorila o muško-ženskim odnosima. Stalno razmišljam o njoj, što sam mogla napraviti drugačije i bolje. To me je, među ostalim, i potaknulo da jednu od tri serije svojih fotografija posvetim odnosu mame i tate, da mamu pokušam promatrati tatinim očima i obrnuto", govori Sara Pukanić.
Čitajte i: Što trebate znati da postanete menadžerice vlastite karijere, pitali smo ženu koja zna sve o tome
Oponaša majku
Na tu ideju je, kaže, došla spontano, kad je razmišljala o ispitnoj temi na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je upisala studij fotografije 2020. U jednom trenutku pogled joj je pao na portrete mladih i sretnih Mirjane i Ive Pukanića iz osamdesetih i devedesetih. A s obzirom na to da je Sara već neko vrijeme eksperimentirala s autoportretima, pomislila je "kako bi bilo da te arhivske fotografije poveže s vlastitima?". Rentgenski je proučila obiteljsku arhivu i, u konačnici, rekreirala trenutke iz prošlosti svojih roditelja na suvremen način. Na izložbi se tako mogu vidjeti Sarini autoportreti na kojima odjećom i položajem tijela oponaša mamu, koju je fotografirao Ivo Pukanić. Uz njene autoportrete priloženi su i originali pa se slikovito može vidjeti koliko je Sara duboko uronila u partnerski odnos svojih roditelja pa onda i u vlastiti odnos s njima.
”Znam da uvijek više govorim o njemu nego o njoj. Možda zato što sam, kad sam bila starija, više vremena provodila s njime. Njena bolest i odbijanje liječenja držalo nas je na distanci. Ali kad sam bila mala, mama je bila centar mog svijeta, moje raspoloženje je ovisilo o njenome, kada je ona bila sretna, i ja sam bila sretna i imala sam osjećaj da mogu sve, no ti trenuci su bili rijetkost. Sjećam se najljepših zelenih očiju koje sam ikad vidjela, a još su bile ljepše kad je plakala. Imala si nepobjediv smisao za humor, teška zajebantica, ali iza toga se krilo toliko tuge... Jako su se voljeli, ali na krivi način. Prošlo je deset godina, a ja te tek sada sanjam skoro svaku večer. Volim te i budi dobro. Nikada neću zaboraviti onu tvoju: if you wanna be a hippie, put a flower on your pipi”, napisala je Sara Pukanić na svom Instagram profilu početkom siječnja, uoči mamine desete godišnjice smrti.
Čitajte i: Težak put do majčinstva: Poznata TV voditeljica otkriva kako je dobila svog malog palčića
"Analizirala sam sve fotografski dostupne trenutke, na neki ih način ponovno oživjela i tako pokušala postati dio tih sjećanja, ali i stvoriti neka nova, za sebe", govori Sara.
Iako od djetinjstva koketira s fotografijom, Sara se njome ozbiljnije počela baviti tek nakon što je završila preddiplomski studij novinarstva te diplomski studij upravljanja poslovnim komunikacijama na jednom privatnom veleučilištu u Zagrebu.
'Jedna za dušu'
Prije tri godine krenula je na fotografsku radionicu “Drugi kadar”, a dodatno se educirala i na fotografskom kolegiju Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Mnogo toga je, kaže, naučila od snimatelja i fotografa Stanka Hercega, a onda 2020. i iz prvog pokušaja upisala diplomski studij fotografije na Akademiji u Zagrebu. Osim o Pukanićima, izložba “Toga su dana svi u kući bili sretni” govori i o posljednjoj godini života Sarinog tetka Borisa, koji je preminuo od karcinoma.
"Ta serija nastajala je 2019. i tada nisam znala da će to biti zapravo naš oproštaj. U to sam vrijeme pohađala radionicu “Drugi kadar” i inspirirana radom fotografkinje Nives Milješić, koja je fotografirala svog bolesnog oca, pomislila sam kako bi bilo lijepo da ja napravim nešto slično s tetkom Borisom. Svaki tjedan ili dva, tijekom šest mjeseci, ovisno o ritmu njegovih kemoterapija, obilazili smo lokacije koje su njemu ostale u lijepom sjećanju. Od uzgajališta pastrva do kaubojskog ranča u blizini Zagreba. Fotografirala sam ga za njegov rođendan, koji mu je, nažalost, bio i posljednji", govori Sara. Jednom prilikom, prisjeća se, iz zezancije je odjenuo bavarsku nošnju i rekao joj - hajde napravi fotku dok imam ovo na sebi, jednu meni za dušu. Zato je ta serija fotografija i nazvana “Jedna za dušu”.
Kad je spletom nesretnih životnih okolnosti kao vrlo mlada osoba ostala sama, najveći oslonac bila joj je teta Anka, Pukanićeva starija sestra, i njen suprug Boris. Bliska je, kaže, i s tatinom drugom sestrom, no kako ona živi u Splitu, naprosto se rjeđe viđaju. Teta Anka pomagala joj je oko svakodnevnih stvari o kojima većina tinejdžera ne mora razmišljati, poput plaćanja režija, ali i da stane na svoje noge nakon što je izgubila roditeljsko zaleđe i sigurnost. Uz njenu pomoć, Sara je 2015. u nekadašnjim Nacionalovim prostorijama u centru grada otvorila hostel, koji uređenjem podsjeća na novinsku redakciju.
Bolna iskustva
To je svojevrsna posveta tati koji je ondje izgradio medijski biznis, ali i izgubio život. Teta joj je i pomogla u preseljenju i uređenju stana u kojem živi posljednjih deset godina. Iz svog obiteljskog stana, koji iznajmljuje, Sara nije gotovo ništa ponijela sa sobom, a novi životni prostor uredila je kombinirajući detalje suvremenog dizajna, ali i komade namještaja kupljene na buvljacima i u antikvarnicama. No, pokoji detalj iz “prošlog” života ipak je tu: barbike, tatin fotoaparat, fotografije... Dio tih detalja ovjekovječila je serijom “Roza”, predstavljenoj u Galeriji Galženica.
"Fotografirala sam konac i četkicu za zube, s time sam opsjednuta, zatim mobitel koji ne ispuštam iz ruke... A kako me prije nekoliko godina mučila nesanica, kad sam bila u jednom stresnom periodu, doktor mi je propisao terapiju. Zato su mi u seriji “Roza” motiv i tablete za spavanje, ali i scenografija postavljena u mojem studiju u Vlaškoj", objašnjava Sara Pukanić, kojoj je nježnoružičasta omiljena boja. Simbolično, ona sugerira vedrinu i optimizam, koje je Sara zadržala unatoč svim izazovima.
A izložbom koja se do 4. ožujka može razgledati u Velikoj Gorici pokazuje kako su je sva bolna iskustva oblikovala i umjetnički potaknula da svoje tuge, previranja i opsesije pretvori u nešto kreativno, u nešto terapeutski i oslobađajuće.
