Pjesnik, uvijek sklon komičnom izrazu, tvrdi "ovu zbirku rock poezije sam pisao cijeli svoj dosadašnji život i barem nekoliko prošlih."
Autor i osnivač dubrovačkog benda Silente, Sanin Karamehmedović, objavio je u izdanju Rockmarka prvu zbirku pjesama "Terca na tišinu". Na glazbenoj je sceni prisutan od 2012. kada je objavljen prvi album Silentea. Zbirka pjesama sadrži ukupno 40 uradaka, uz već uglazbljene pjesme iz repertoara Silentea po izboru autora te u njihovoj originalnoj verziji, bez studijskih ispravaka, skraćivanja ili produljivanja. Knjiga donosi i neuglazbljene pjesme kojima je ovo "premijerno" objavljivanje. Pjesme prate i osobni komentari autora, ali i priče o bendu. Ovaj višestruki dobitnik glazbenih, kulturnih i umjetničkih priznanja otvorio je s nama niz tema: ideološki okvir ljubavi, odnos prema kulturnim institucijama, što znači biti pjesnik te zašto smo osuđeni na vječnu potragu za tim "nečim".
Već na početku zbirke u svojoj biografskoj crtici tvrdite da ste imali puno sreće u životu. U životu ste se zaljubili jednom i više niste trebali. Otkud inspiracija za zbirku u kojoj lirski subjekt doista svašta drugačijeg komunicira?
- Pa jesam, ali ove pjesme ne dolaze iz mog života. Možda iz nekog prošlog ili budućeg, ali uglavnom su to izmišljene ili pretpostavljene situacije koje se temelje na onome što ja znam ili primjećujem na ljudima. A ljudi stvarno rade svašta i ljubav stvarno zna biti čudna. Pokušavam to nekako izreći da zvuči lijepo i da krije neku poantu. Imam određen rječnik u glavi i svoj način izražavanja. Što je najbitnije, imam ogromnu volju i strast prema pisanju pjesama pa bio ja loš ili dobar u tome. Imati sreću i biti sretan nije isto. U životu imam puno više od onoga što mi treba, ali me muči zašto tu spoznaju ne mogu prizvati po volji? U trenutcima kada slabost nastupi i sve je tijesno, srce, da mogu, tada bih ga izvadio jer mi takvo ne treba. Zašto tada ne mogu sam sebi reći – ne brini se, imaš sreće? Imati sreće i biti sretan nikako nije isto. To je moja inspiracija, trenutci u kojima smo neobranjivi i kad se duša trese. Može biti od sreće ili od tuge, ali ta razina osjećanja je ono do čega pokušavam dovesti sebe pa, eto, nekad slučajno i nekog drugog dovedem.
Kažete i da ste kao dijete bili sebičan i plačljiv, i da je to i dalje tako. Što je s emocionalnim sazrijevanjem, da se malo našalimo...
- Sačuvaj me sazrijevanja bilo kakve vrste, pogotovo emocionalnog. To bi bio kraj moje karijere. Treba se paziti pohvala u stilu – ovo ti sad zvuči baš zrelo. Uvijek se bojim da mi netko pristojno želi reći da sam postao dosadan. Dječja neobuzdanost i radoznalost nisu za podcijeniti. I suze i sebičnost pomažu uhvatiti ljepotu. Malo naprave nered oko svega, ali što bi sad ti – i ljubav i red? Jako teško.
Pisati ste krenuli rano – sjećate li se kada i čuvate li neke od tih zapisa?
- Pisao sam neke pjesme u osnovnoj školi, ali su mi rekli da su baš zrele pa sam odmah prestao. Nastavio sam u srednjoj školi kad smo pokrenuli bend. U početku sam pisao uglavnom na engleskom, ali sam ubrzo shvatio da se zapravo bavim imitiranjem stranih fraza koje sam pokupio kroz godine utjecaja i da zapravo nema ništa iskreno u tome. U većini slučajeva za duboku iskrenost potreban je materinji jezik. Ne čuvam stare stvari, ali ih još uvijek znam napamet. Kao i ostale tekstove koje sam u međuvremenu napisao. Uglavnom zapamtim sve što ikad napišem. Nažalost. Taj moj srednjoškolski bend je isti ovaj bend u kojem još uvijek sviram. Ne znam kako, ali nekako smo ga pretvorili u profesiju. To mi je još uvijek nerealno, ali što zna želja što je nemoguće. Uglavnom, ti srednjoškolski zapisi, od kojih su neki na Silenteovom debitantskom albumu "Lovac na čudesa", i nisu baš remek-djela, ali važni su jer sam tada primijetio da ljude prate tekstove. Da prate mene zbog tekstova koje bend pjeva. Pomislio sam već rano da tu negdje čeka moje mjesto i da ću ga pronaći ako se potrudim.
Kada ste shvatili da život ne ide bez pisanja? Bez glazbe?
- Što je najgore, ide život i bez toga, sram ga bilo. Pitaju me otkud mi motivacija, inspiracija ili takva neka jeziva riječ koja se koristi olako za moj trud. Jer to je moj odgovor na to. Imam te tekstove jer se trudim imati, ja želim pisati i pjevati i biti što bolji u tome. Sve talente koje sam naslijedio, sve vještine koje sam usavršio, svu sreću koja me iz nekog razloga još uvijek prati uložio sam u to da budem što bolji umjetnik. Sad će me razapet što koristim riječ umjetnik, ali da ih preduhitrim razapet ću ja sam sebe jer ni ja ne volim tu riječ koristiti olako, ali nemam sad strpljenja tražiti bolju. Uostalom, pod neku sferu umjetnosti i spadam, što ja tu mogu.
Ograđujete se da ovo nisu pjesme te da vi niste pjesnik. Zašto i kome?
- Moje pjesme su tekstovi za popularnu glazbu. Pisani su sa željom da to postanu. Ako sam pjesnik onda sam to postao slučajno jer mi nije bila namjera. Uvijek sam htio samo pisati pjesme za svoj bend i njima zabaviti ljude. Eventualno nekim rijetkim pojedincima predstavljati i nešto više od same zabave, kao što meni neki tekstovi i pjesme život mijenjaju. Ja volim ono što se dogodi tekstu kada se uglazbi. Ne znam kako da to nazovem ili kako da to opišem, ali nešto mu se dogodi. Neka se značenja nametnu ili se promijene. Dobar primjer je nova Silente pjesma "Sve što treba znati o ženi". Nikad nisam primio toliko pohvala za neki tekst, a osobno sam uvjeren da je ta pjesma pobrala toliko simpatija zbog glazbe, ne zbog teksta. Glazba je usmjerila emocije u toj pjesmi i pojačala ih.
Ipak, kako se točno zove to što vi radite? Kako da vas odredimo?
- Tekstopisac je u redu. Odazvat ću se i na glazbenik. Na pjesnik sumnjam da ću reagirati. Nasmiješit ću se na lovac na čudesa.
U društvu književnika, tvrdite, niste osjetili dobrodošlicu jer kako kažete "ovo moje nije ozbiljna književnost i nisam dovoljno načitan". U društvu glazbenika?
- Da stvar bude jasna - i jedno i drugo imaju neraskidive veze s mojom nesigurnošću. U društvu glazbenika – previše načitan. Komplicirano, teško, nepotrebno. Vjerojatno su u pravu i jedni i drugi, kako za koju pjesmu. Svejedno, nemam ja loših iskustava. Nije to neka patnja koja me proganja, imam strašnijih duhova od toga u ormaru, ali u početku je sve bilo – tko su sad ovi klinci, kakvi su ovo pretenciozni tekstovi i tko ih gura. Još uvijek se borimo protiv tih stvari. Osim ovoga da smo klinci, to prihvaćamo objeručke i htjeli bismo to ostati, hvala lijepa.
Osjećate li se kao „autsajder”, van svih tih institucija?
- Pa ja sam šef katedre za autsajdere. Osjećam se tako gdje god da dođem i nemam ništa protiv toga. Dio nekih institucija... Ne znam kako se to postane, nisam nikad probao. Možda jednog dana, ali emocionalno i fizički sam udaljen od toga. S vremenom sam se naučio vezati za pojedince i pronaći rijetke.
Kako to da je na red došla zbirka?
- Nevolja uvijek zatraži veliki trud, a trud uvijek donese nešto dobro. Ovo je bila jako čudna godina. Doris je napustila Silente, Tibor je promovirao solo album, bend nije imao koncerata ni snimanja. Glava mi je bila posvuda i teško mi se bilo sabrati. Malo sna i puno napadaja panike. Ponavljao sam si uporno te dane – Fokus, Sančo, fokus na stvari koje znaš raditi. Stalno, kao mantru. I onda sam pisao, što ću drugo. Rukopis zbirke službenim putem poslao sam svim „velikim“ izdavačima u Hrvatskoj, zanimalo me jako što će reći. Do dan danas nisam dobio niti jedan odgovor. Što je bilo dosta deprimirajuće jer sam mislio da ima potencijala tu i da će im biti zanimljivo. Ne znam kako se do njih dođe, ali me više i ne zanima jer sam našao savršenu ekipu u Rockmark glazbenoj knjižari kojima je taj projekt bio izuzetno zanimljiv i „nagazili“ su da se ostvari. I sad je knjiga na svim top listama i promoviramo je po cijeloj regiji. Bez njih je ne bi objavio. Često su mi pisali i pokušavali me motivirati jer smo već ranije pričali o tome i znali su o čemu razmišljam. Jedna vrata se zatvore, druga se otvore. Story of my life.
Što ste htjeli s njom?
- Prodati je u pola milijuna primjeraka i kupiti jedrilicu. Ipak sam ostao na nekoliko stotina pa će jedrilica pričekati. U međuvremenu mi je pomogla da se bolje povežem s tekstom u danima kad sam plutao bez cilja k‘o stara bova. Da se više osjetim kao tekstopisac i da se podsjetim čime se ja zapravo bavim. Nakon što je prijem knjige prošao odlično i nakon što sam osjetio da ima dosta fanova koji prate ovu priču posebno zbog mog pisma, sad sam zaljubljeniji i motiviraniji nego ikad.
Bend vam je – štit? Kako?
- Da, bend je štit i oklop, ali nije lagan za nositi. Posvetio sam život tome da ga zadržim na okupu i ne žalim sekunde. Štiti tako da imam ljude ispred sebe koji sa mnom dijele dobro i loše. Što god da se dogodi Tibor će fasovati prvi. Zeznuo ja ili zeznuo neko drugi, Tibor je na prvoj crti. Onda ide još par članova. Pa tek onda mali basist u kutu pozornice čijem karakteru takva zaštita odgovara. Meni je tamo dobro i taj sustav meni paše. Žao mi je što bend nekad plaća moje greške. S druge strane, bend nekad pokupi moje zasluge i ispada bolji zbog nečega što sam ja napravio. Što se od tog dvoje češće dogodi, nije briga ni mene ni moj bend.
Glad za životom, glad za ljubavlju – čini nas lovcima, tako nekako završavate zbirku. Citatom iz jednog intervjua? Tvrdite da nema kraja potrazi?
- Tako nekako. To je ideja o lovcu na čudesa. Pa recimo da pola života provedeš tražeći nešto, žrtvuješ toliko toga i onda nađeš što si tražio. Što radiš ostatak života? Mahnito to čuvaš i ne daš vremenu da ga pokvari? Nemoj se varati, vrijeme sve pokvari. Ta će sreća trajati određen period i onda će se smanjiti i oslabiti. Nastat će praznina koja će opet tražiti da se popuni. Ako je ne poslušaš, popunit će ona samu sebe jedino čime zna – tjeskobom. Prelit će se nezadovoljstvo i na prošle uspjehe i malo će utjehe sve to pružati. Ono što hoću reći, to je mehanizam koji nas tjera dalje u potragu, bile to male ili velike stvari, mogući ili nemogući ciljevi. Sve dok potraga traje, dobro je, na sigurnom si.
Što sami čitate? Tko ponajviše utječe na vas, danas, u polju književnosti i drugih umjetnosti?
- Uvijek sa sobom nosim malu džepnu knjižicu "Tajna veza". To su izabrane pjesme Duška Trifunovića. Nema ih puno i knjiga je stvarno mala, manja od kutije cigareta. Našao sam je na nekom sajmu i jako je volim. Kao ono u filmovima kad te metak pogodi baš u neki predmet u jakni i on te spasi. Tako mene ova svaki dan. Mislim da sam iz nje najviše naučio i da sam je pročitao barem tisuću puta. U zadnje vrijeme nosim i "The Flame" od Leonarda Cohena. Samo mi treba ruksak za nju pa je to gnjavaža. Inače, najviše čitam kantautore koji su bili dio popularne kulture ovih prostora kao što su Arsen Dedić, Đorđe Balašević, Branimir Štulić, Miladin Šobić, Mika Antić itd.
Kakvu ljubav vam se čini da ste tekstualno konstruirali?
- Neku s dvije glave ili dva srca. Dvije strane da uvijek netko može ratovati u njoj. Neku koja se voli naknadno obistiniti i reći mi – vidiš da sam bila u pravu. Često mi se neki stihovi kasnije ostvare i zapravo sve što mi se događa sad mogu pronaći u nečemu što je već napisano. Iako se time samo pojača osjećaj tuge jer ako je on već postojao sad je na steroidima i luduje. Bez obzira na to, pomogne mi da se suočim s problemom jer ga jasnije vidim. Pitanje je ljubavi i pitanje je para tražiš li slobodu ili samo dobrog gospodara?
Kakav je ideološki okvir te ideje ljubavi – čime ste sve kroz život bili motivirani u odnosu na ideju ljubavi?
- To su samo moje sumnje i čuđenja. Nadam se da ih nitko ne shvaća ozbiljno ili, u najgorem slučaju, slijedi. Dvije strane, obje istovremeno opterećene i blagoslovljene nekom ljubavi, rade jedna drugoj štetu, a žele si dobro. No, dobro je relativno, a istine ima dovoljno da i jedna i druga strana budu u pravu. Onda nastaju situacije i osjećaji koje moje malo srce i još manji mozak ne mogu shvatiti pa ih probam provući kroz pjesmu ne bi li se što u međuvremenu objasnilo. I dogodi se nekad da uspije i osjećaš se prosvijetljenim, a nekad se dogodi da samo dođeš do praznine koja te šutne tako jako da možeš zaboraviti na miran san neko vrijeme. Smatram uspjehom i jednu i drugu opciju.
Kakve su vaše "ture" snova, kako kažete u jednom stihu? O čemu recentno snatrite?
- Snovi dođu kakvi hoće, briga njih što je primjereno, a što ne. Uglavnom su o stvarima koje su bile, dok se za razmišljanje o budućnosti trebam svjesno prisiliti i disciplinirati. Vraćaju mi se razne stvari, često one koje baš i nisu dobrodošle. I to u najgorem trenutku. Sve glupe i pogrešne stvari koje sam napravio ili promislio zajedno se vraćaju da me, eto, baš tada podsjete na ono za što bi radije da nije bilo. Dođu i dobre stvari, ne kažem da nije tako, ali u svakom slučaju to koliko sam nesposoban za zaustaviti naviranje vlastite prošlosti u svoj život je slabost koju nikad neću nadrasti. Ne zna prošlost da je prošla, ne zna pa se stalno vraća... To je moj romantični odgovor na tvoje pitanje, a evo sad realni: Imam dvoje male djece, spavam 4 sata dnevno, snatrim Ježevu kućicu, dabogsačuva.
Vi ste u statusu slobodnog umjetnika – koje su privilegije a koje mane tog statusa?
- Slobodan jesam, koliko mogu biti. Umjetnik – hajde, vidjet ćemo još. Uglavnom, nisam u tom „statusu“. Koliko ja znam to je službeni status zaposlenja i glavne prednosti su da ti država plaća zdravstveno i mirovinsko. Ta kombinatorika je još uvijek prenapredna za mene i nisam se interesirao. Još uvijek sam ulični pas i prodajem CD-ove ispod stola.