Više od 8000 tisuća kilometara cesta dijeli Zagreb od Irkutska, a jedna od rijetkih poveznica hrvatske i sibirske metropole mladi je skladatelj klasične glazbe i naturalizirani Zagrepčanin Konstantin Kokourov. U Irkutsku, nekoć zloglasnom gulagu, gdje temperature padnu i 50 stupnjeva ispod nule, rodio se i živio do prije pet godina, kad se njegova obitelj odlučila preseliti u topliju Hrvatsku i nastaniti u Zagrebu.
- Spakirali smo se u dva auta i krenuli - moj otac, majka, sestra, dva psa - a vozili smo ja i jedan moj prijatelj. Prvih 5600 kilometara od Irkutska do Moskve prošli smo u pet i pol dana, a još 2800 kilometara do Zagreba prevalili smo u tri dana. Nismo se puno odmarali pa smo putovali dosta brzo. Bila je to naša najveća avantura, ali nikad više to ne bih to ponovio - pripovijeda Konstantin.
U roditeljskoj kući, uz portret oca Igora i majke Olge, koji vode lanac pubova po Rusiji i Hrvatskoj
- Možete zamisliti: dva auta, petero Rusa, dva psa, loše ceste… Ne mogu reći da je to bilo putovanje iz snova.
Kokourovi su kupili kuću u Šestinama, a kako su se u Rusiji bavili ugostiteljstvom, nastavili su s tim poslom i u Zagrebu. Unajmili su kultni zagrebački lokal “Potepuh” na Trgu Petrice Kerempuha, preinačili ga u irski pub i nazvali Harat’s, kako se zove i cijeli lanac njihovih pubova po Rusiji i Europi. To ime, doduše, nema veze s Irskom. Svake večeri dok u Harat’su na Opatovini teku rijeke piva, gosti zapravo nazdravljaju selu Harat u irkutskoj oblasti, gdje se rodio Konstantinov otac, a ime njegova rodnog sela je mongolsko i u prijevodu znači Crna rijeka. Do prije dvije godine Konstantin Kokourov aktivno je sudjelovao u obiteljskom biznisu, no onda se potpuno posvetio svojoj prvoj i jedinoj pravoj ljubavi - glazbi.
Francuska diskografska kuća Evidence Classics je 25. listopada, na Konstantinov 27. rođendan, objavila njegov prvi album, “Notes”, s 10 skladbi za solo klavir te klavir i orkestar. Produkcija je na zavidnoj razini: snimalo se u berlinskom studiju “Teldex” pod vodstvom inženjera zvuka Tobiasa Lehmanna, trostrukog osvajača nagrade Grammy, među čijim su klijentima bile i veličine kao što su Rammstein, Roger Waters ili Nina Hagen. Sve skladbe s albuma “Notes” izvode ruski pijanist Pavel Shatskiy i simfonijski orkestar Scoring.
Album ‘Notes’ u posebnom izdanju, na vinilu, u drvenom ‘omotu’ što ga je
izrezbario rođak
Ukupno je dvjestotinjak ljudi sudjelovalo u realizaciji Konstantinova prvijenca, koji je poseban i po tome što je otisnut ne samo na CD-u, nego i kao gramofonska ploča.
- Te su me skladbe toliko dirnule da ih dok slikam uvijek slušam iznova - izjavio je britanski slikar i muzičar George Underwood, poznat i po tome što je bio najbolji prijatelj pokojnog Davida Bowieja te je ilustrirao omote njegovih albuma. Prve recenzije albuma “Notes” prilično su laskave, a na internetskom servisu Apple Music pri vrhu je u kategoriji novih izdanja klasike. Kritičari primjećuju da se Kokourovljeva glazba hrani beskrajnim krajolicima rodnog mu Sibira te lirizmom Prokofjeva i Rahmanjinova, no iz nje probija i strast prema heavy metalu te bendovima koje je slušao u mlađim danima: Death, Pantera, Dragon Force, Satyricon…
Prvi singl s albuma Konstantinova je obrada kompozicije “Air” gitarističkog virtuoza Jasona Beckera, suosnivača američkog speed metal benda Cacophony, pa nije čudno da nekim recenzentima “Notes” zvuči kao most između klasične glazbe i heavy metala.
Pri skladanju najprije odsvira melodiju na klaviru, a orkestraciju izvodi uz pomoć kompjutorskog programa Ableton
- Teško mi je na taj način razmišljati o svojoj glazbi zato što je ne stvaram s nekom svrhom i namjerom. Ne želim biti most između žanrova, ne pokušavam u muziku skriti neku poruku ili tajni kôd, već samo radim ono što volim. Premda volim heavy metal, puno sam slušao i Mozarta, Prokofjeva, Musorgskog, Gustava Holsta, Schumana… Dosta je sličnosti između te dvije vrste glazbe: unesete li u klasične komade distorziju, zvučat će kao heavy metal, a i struktura kompozicija je slična - kaže Konstantin Kokourov.
Koliko je skladatelj Kokourov posvećen stvaralaštvu, može se vidjeti i po njegovim tetovažama. U počast kompoziciji “In the Witch House” (U vještičjoj kući), koju smatra najuspjelijom na albumu, na prsa si je dao istetovirati veliki, pomalo zastrašujući portret Babe Jage. Nekonvencionalno pristupa svojem stvaralaštvu jer takav je bio i njegov glazbeni odgoj. Nije završio nikakvu muzičku školu, nego je od 11. do 21. godine imao privatnu poduku iz klavira. Bilo mu je dosadno učiti note pa ih ni danas ne zna čitati niti pisati, ali naučio je svirati po sluhu i dobro je svladao klavirske tehnike, što sada koristi kao kompozitor.
U počast skladbi ‘In the Witch House’ nastala je tetovaža na prsima
Pri skladanju najprije odsvira melodiju na klaviru, a orkestraciju izvodi uz pomoć kompjutorskog programa Ableton. Ako je zadovoljan kako sve to zvuči, profesionalni muzičari mu ispišu partiture i tada je djelo spremno za snimanje. Kokourovu najbolje ideje dolaze kad je u prirodi, daleko od ljudi, primjerice na Bajkalu, najvećem i najdubljem jezeru na svijetu, glavnoj znamenitosti irkutske obasti.
'Najhladnije zime koju sam doživio u Sibiru temperatura je bila -43 stupnja’,
kaže Konstantin
- Volim prirodu oko Bajkalskog jezera, to je sjajan okoliš za stvaranje glazbe jer nema puno ljudi i mogu se osamiti - veli kronično melankolični Kokourov. On uopće ne voli sve što voli većina mladih: na prvom su mu mjestu spokoj i kreativna izolacija.
- Imam i u Zagrebu prijatelja s kojima ponekad izlazim, ali posljednje tri godine najviše volim biti sam, raditi, provoditi vrijeme u mirnom okružju. Prije sam više izlazio i partijao; posljednjih godina to ne činim. Sad je vrijeme za rad i - radim. Katkad odem sa šatorom u prirodu, sviram gitaru ili gledam dokumentarce o prirodi i životinjama, to me smiruje. Većinu slobodnog vremena provodim kod kuće ili odem pogledati neki film. Prije sam puno putovao, ali me to trenutačno ne ispunjava.
Stara duša, rekli bi Rusi za mladog skladatelja Kokourova, koji je jako zadovoljan životom u Zagrebu. Blaga klima, blizina mora, srdačnost ljudi, dobri uvjeti za život, niska stopa kriminala i srodnost jezika bili su glavni razlozi zbog kojih je njegova obitelj uopće došla živjeti u Hrvatsku. Premda razumije razgovor na hrvatskom, Konstantin je previše je stidljiv da bi govorio jezik svoje druge domovine dok ga u potpunosti ne usavrši pa zato radije komunicira na engleskom.
Perzijska mačka Marta mezimica je obitelji Kokourov
Konstantinova 19-godišnja sestra je police u dnevnoj sobi nakrcala
figurama mačaka
- Ovdje ljudi žive mirnije, opuštenije, što je za mene odlično. Važna mi je ravnoteža, a to ovdje primjećujem, ljudi nalaze vremena i za rad i za uživanje. U Rusiji stalno trče za nečim, pokušavaju ugrabiti bolji život. U Zagrebu volim sjesti negdje sa strane u Tkalčićevoj ulici i promatrati ljude kako opušteno šeću, zanimljivo mi je biti dio te atmosfere. Konstantin Kokourov neće još dugo biti na zagrebačkoj adresi jer dovršava rekonstrukciju kuće koju je kupio u blizini Zaboka.
Labrador Sly pazi na obiteljsku kuću u Šestinama
- Našao sam lijepo mjesto na brežuljku, na osami, nekoliko minuta od središta Zaboka, i sad ću postati Zagorac. Ne znam zašto se ljudi čude kad čuju da idem u Zabok; meni se ondje jako sviđa, krasna je priroda i susjedi su vrlo ljubazni. Iako već naveliko priprema materijal za drugi album ozbiljne glazbe, Kokourova još čeka svjetska promocija albuma “Notes”, koju će, najavljuje, prirediti u Zagrebu u prvom kvartalu iduće godine.