Gloria osobno

Romansa s kolegom iz školskih klupa - 60 godina kasnije: ‘Zaboravili smo na naše ozbiljne godine...‘

Nakon što je na proslavi mature obnovila prijateljstvo s kolegom iz školskih klupa, našoj čitateljici Gordani Škunci život se potpuno preokrenuo.

Prije 60 godina maturirali smo u Sedmoj zagrebačkoj gimnaziji i sve do prošle godine slavili smo svaku godišnjicu mature. Posljednjih desetak godina sastajali smo se u proljeće kod Ivana u Nespešu, a u jesen kod Ruže u Markuševcu. Radovali smo se tim susretima. Pljuštale su puse (poljupci u obraz). Mladi su znali prokomentirati "starci podjetinjili". Naši životni putevi bili su različiti, ali svi smo dobili dobro opće obrazovanje kojem je pečat dala razrednica, sjajna pedagoginja snažne socijalne dimenzije. Na podlaktici desne ruke imala je logoraški broj, podsjetnik na užase holokausta i ukradeno djetinjstvo.

Polomili su joj tijelo, ali ne i životni optimizam. Osim jedne djevojke svi smo studirali, većina i diplomirali. Od velikog mješovitog razreda ostalo nas je još dvadesetak. Među prvima su nas napustili liječnici: neuropsihijatar i ginekolog koji je porađao naše kćeri. Ja sam se prva udala za dečka iz susjednog, njemačkog razreda. Mi smo učili francuski, ali zajedno smo slušali filozofiju, povijest umjetnosti i psihologiju. Suprug i ja upisali smo isti studij. Uz podizanje djece, posao, gradnju kuće, prohujalo je 55 godina zajedničkog života i neobičnog braka, prepunog sreće i tuge.

Čitajte i: Ljubav je to: 'Meni su 34, njoj 55, svaki dan mi je sve ljepša, a ja sam njoj radost kojoj se nije nadala'

Iako sam već pet godina udovica, još skupljam krhotine života i ako smognem snage, sljedeća priča zvat će se "Je ne regrette rien".

Mnogo toga u životu događalo mi se sudbinski. Prije tri godine na godišnjici mature u Nespešu Ivan mi je ponudio prijevoz do mora gdje on ima apartman, a ja obiteljsku kuću. Susjedi smo u Novalji i u Zagrebu. U tri sata ugodnog putovanja ispričali smo si cijeli život i ono što nismo znali jedno o drugom. Sjetili smo se i gimnazijskih nestašluka, sitnih ljubomora, bezazlenih tračeva i velike solidarnosti kad je trebalo - svi za jednog, jedan za sve. Zaključili smo da je naše dugogodišnje prijateljstvo opstalo zahvaljujući velikoj toleranciji. Bilo nas je u razredu svih vjera i nacionalnosti. Nismo osjećali ni socijalne razlike. Svi smo nosili crne kute. Možda je netko imao tek ljepši ovratnik ili tenisice. Ivan nije bio osobit učenik, ali je prvi diplomirao ekonomiju. Živio je izvan svih stereotipa.

Čitajte i: Kad ljepota prođe: Umorna si od davanja sebe, zaboravila si kako izgleda da tebi netko ugodi

Supruga mu je bila starija od njega s brakom iza sebe.

Podarila mu je kćer od koje ima unuke i praunuka. Veći dio života radili su u Njemačkoj i bili su velika podrška jedno drugome. Kad su stekli mirovinu, dva stana, vikendicu i apartman, ona je umrla. Poslije nje bio je u vezi s osamnaest godina mlađom domaćicom. Ponudio joj je brak, a ipak ga je ostavila, što je teško prebolio. U prvo vrijeme našeg druženja bila sam rame za plakanje, ali bilo je lijepo putovati otokom mojih predaka, upijati mirise lovora, lavande i ružmarina, gledati zalaske sunca... Trčeći po vrelom pijesku, plivajući i roneći, zaboravili bismo na naše ozbiljne godine. Radovali smo se novom danu i susretu. Na zaslonu mobitela pisalo je "pusa za laku noć".

Čitajte i: Ispovijest čitateljice iz Đakova: 'Snovi su postali košmari, filmovi katastrofe naša istina'

Sljedeće ljeto bili smo manje zajedno na moru jer sam morala ranije ići u Zagreb.

Nakon dolaska nazvala sam ga. Govorio je nerazgovijetno i nesuvislo. Nazvala sam njegovu kćer, a ona hitnu pomoć. Bio je zaključan, a na štednjaku je ključala voda za kavu. Dugo se liječio od moždanog udara. U toplicama sam ga učila hodati i pisati. Nacrtao mi je crkvu koju je gledao iz bolesničke sobe. U popodnevnim šetnjama ispričao mi je kako je imao nekoliko samostalnih izložbi te kako je u Njemačkoj od bauštelca postao direktor jedne naše velike prehrambene tvornice za zapadnu Europu. Treće ljeto šetali smo našim zagrebačkim morem, jarunskim jezerom, gledali smo sjene stabala u vodi, labudove, suton.

Jedno jutro Ivan je došao po mene. Nisam se osjećala dobro. Boljela me glava, imala sam vrtoglavicu i mučninu. Nisam mogla govoriti. Pozvao je moju kćer, a ona hitnu pomoć. Ležala sam na istom odjelu neurologije kao i Ivan godinu ranije. Nije bilo posjeta ni odlaska u toplice. Ništa više nije bilo isto. Maske na licu, pukotine na zidovima bolnice. Porušeni centar grada gdje smo se sastajali najprije pod vurom na Trgu bana Jelačića, a onda pod repom konja. Ove godine je 60. obljetnica od naše mature. Nema više naše Ruže u porušenom Markuševcu, napušten je i Nespeš. Ivan više ne vozi svoj Audi. Nema druženja. Ništa više nije isto. Ostala je samo poruka na zaslonu moga mobitela - pusa za laku noć.

Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče na adresu Gloria, Koranska 2, 10 000 Zagrebili na e-mail adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. s naznakom ‘Gloria osobno’. Najbolje nagrađujemo!

Linker
05. kolovoz 2022 20:48