Zagrebački autor, scenarist i redatelj obišao je Stari kontinent i mjesta koja su toliko lijepa da bi se tamo mogli preseliti u sklopu šestodijelne dokumentarne serije ‘Najljepša europska sela‘ i donio insajderski report.
Poslije dvadesetak serijala u kojima je Robert Knjaz gledateljima prenosio priče o malo znanim, nesvakidašnjim krajevima, ljudima, skrivenim detaljima iz života poznatih, detaljno istražio svijet nogometa, otkrivao urnebesne osobine životinja, istraživao nepoznato o Hrvatskoj i hrvatskim velikanima - na red su došla mjesta čiji stanovnici žive bajku. Njihova mjesta, naime, izgledaju kao da su preslikana iz razglednica pa serijal duhovitog, 53-godišnjeg Zagrepčana s gotovo tri desetljeća dugom autorskom karijerom, opravdava naziv „Najljepša europska sela”. Obišao je Stari kontinent uzduž i poprijeko i donio insajderski izvještaj o životu u idili, u planinama i uz obalu. Je li tamo sve idilično ili se seljani, kako to u bajkama često biva, moraju snalaziti u neočekivanim situacijama zbog popularnosti destinacije koja im je dom, otkrivamo od 1. listopada ponedjeljkom navečer, u društvu scenariste, redatelja i autora Roberta Knjaza i njegove složne ekipe: montažera Marka Šuvaka Martinovića, direktora fotografije Tomislava Krnića i producentice Vedrane Mikez.
Odakle vam ideja o snimanju dokumentarca, šestodijelnog serijala posvećenom najljepšim selima u Europi?
- Proveo sam život na gradskom asfaltu i često mi fali opuštajuće zelenilo i priroda. U gradovima živi više od polovice čovječanstva, pa sam se zapitao kako danas izgleda život na selu...Ljudi se sele u gradove, ali što je s onima koji su ostali i kako izgleda život tih ljudi? A kako nitko ne želi gledati najružnija sela, odlučio sam se za najljepša sela. U Hrvatskoj se teško dogovoriti koje je selo najljepše pa da ne bi bilo uvrijeđenih, odlučio sam se za Europu. Ideja je da se ljudi opuste uz tu prekrasnu prirodu i zabave uz svu interakciju koju imamo s lokalnim ljudima...Na svako snimanje vodimo i jednog pretplatnika ili pretplatnicu HTV-a da se odužimo gledateljima, te da i kroz njih dobijemo dodatni doživljaj tih sela. Eto, spoj zabave, avanture te da nešto naučimo o 6 različitih sela, zemalja, nacija i kultura.
Zašto baš Oija na Santoriniju, Setenil de las Bodegas te selo „Štrumfova”, Juzcar, u Španjolskoj, talijanska mjesta Manarolu i Riomaggiore, norveški Reine, francuski Eguisheim i švicarski Lauterbrunnen? Što ako se gledatelji požele tamo preseliti?
- Postoje razne internet liste najljepših sela pa smo uzeli ona koja svi spominju i hvale te neobična, poput Setenila i Juzcara. Nadam se da se nitko do gledatelja neće preseliti jer nas je sve manje, već da će dobiti ideju za svoje iduće putovanje. Više se nadam da će netko od naših gledatelja sa sela dobiti motivaciju da uredi svoje selo po uzoru na spomenuta. Jer svih 6 sela u serijalu, osim ljepote, povezuje i složnost seljana kad su u pitanju zajedničke akcije. Recimo u Andaluziji sva su sela bijela, ali Juzcar je plavo jer su seljani pristali da sve njihove kuće, a riječ je o 200 objekata, ofarbaju zbog promocije Štrumfova. Iako više nemaju prava na likove iz crtića, ipak zbog te plave boje cijelog sela danas imaju 10 puta više turista i svi žive od toga.
Kako pronalazite sugovornike? Kontaktirate li ih prije razgovora ili neke „hvatate” bez upozorenja?
- Sugovornike na terenu dogovaramo unaprijed, ali dio njih zaskočim kamerom na licu mjesta. Što se tiče pretplatnika HRT-a koje smo vodili, imali smo vrijednu casting menadžericu Ivanu koja je birala ljude, različitih spolova, iz hrvatskih različitih krajeva da se na 5 dana mogu osloboditi svojih obveza, da se ne boje kamere i sudjelovanja te da imaju neku karakternu crtu koja može biti zanimljiva gledateljima. Onda je snimila zoom kandidate i poslala na odabir. Izabrali smo najelokventnije i najzanimljivije, koji se ne skrivaju od kamere iza grma. Tako je s nama u Grčku, u Oiu, išla simpatična Maja iz Zagreba, u Norvešku, u Reine - ribar Vicko iz Komiže. Tomo iz Perušića otišao je s nama u Cinque Terre, po prvi puta van Hrvatske. U adventskoj epizodi iz francuskog Eguisheima pridružio nam se Mislav iz Slavonskog Broda. Kroz Španjolsku nas je proveo Luka Peroš koji živi u Španjolskoj, zna jezik i običaje. U zadnjoj švicarskoj epizodi s nama je bila Martina iz Čakovca.
Da ste lik iz scenarija, kako biste opisali sebe?
- Hrčak koji trči u kotaču, zvanom televizija...tu i tamo ispadnem van, čudim se da sam bio u kotaču (to su obično ljeta na Silbi kada mi nije jasno zašto sam 11 mjeseci u stresu kad je život tako lijep), ali onda u rujnu opet uskočim u svoj omiljeni kotač i juriš...”
Iza vas su emisije „Knjazalište”, „Svlačionica”, „Koledžicom po svijetu”, „Mjenjačnica”, „Klasici narodu”, „Hrvatski velikani”... Postoji li zajednički nazivnik za sve dosad realizirane projekte? Što vam je uvijek na umu kad krećete u novi pothvat?
- Pokušavam svake dvije godine promijeniti projekte i naći neku drugu temu kako ne bi dosadio gledateljima. A teme biram i prema svojim interesima jer ako za temu s kojom se bavim ne osjećam radoznalost i vatricu u srcu, kako ću izgurati sve to do kraja uz sve prepreke na putu? I svaki novi projekt je novi stres jer sve to radim prvi puta. Idemo raditi serijal „Osjećaji”, ali kako i hoće li se to svidjeti gledateljima? Idemo raditi 16 epizoda o životinjama, ali kako to napraviti da se kokoš, koza ili medvjed svide ljudima i to u 52 minute? I tako, svaki put nova strepnja. To je kao da ste dvije godine nogometaš pa dvije godine košarkaš pa dvije godine vaterpolist, sve su sportovi s loptom, ali s milijun razlika i izazova. Zato slušam svoj unutarnji glas i samo idem uporno dalje, s vjerom da će sve ispasti u redu.
Jeste li ikad dobili odbijenicu kad ste predlagali novu dokumentarnu seriju? Kako je to izgledalo i kako glasi vaš „recept” nadilaženja prepreka?
- Bilo je i toga. Na primjer, odbijen mi je serijal o subkulturama. Pa smo, recimo, planirali serijal o mamama poznatih, to mi je čak htio uzeti i TLC, ali to je puklo jer nijedna mama, a razgovarao sam s barem 10-ak mama, kao i njihovim poznatim potomcima, nije htjela pred kameru. A uvijek me zanimalo kako mame oblikuju budućeg premijera, vrhunskog sportaša, glumca ili nekog strogog političara. Jesu li dobili za uho, ako da zašto, ako ne zašto? Ili ih je mama razmazila? Što im je savjetovala i što im još danas zvoni u glavici? I još sto pitanja na putu od djeteta do odraslog čovjeka. Jer mama je samo jedna. Htio sam raditi i serijal „Hrvatski survivor“ da 3 političara punih 7 dana žive stvarni život jedne penzionerke, jednog sakupljača boca...Pristala je jedino Jadranka Kosor, a drugi, neću ih imenovati, ipak su odustali pa nismo imali kvorum za realizaciju serijala. Bilo je još projekata koji su završili u ladici, ali to je dio posla.
Sudjeluju li u vašim dokumentarnim serijalima vaša djeca, Sunčica, Emanuel i Luka? Što njih zanima? Teže li više kreativnim profesijama ili prirodnim znanostima?
- Iako ne volim miješati posao i obitelj ipak mi djeca tu i tamo pomognu kad zaškripi u produkciji i zafali ljudi, iako se nitko od njih ne vidi dugoročno u televizijskom poslu. Zasada. Sunči je u parkouru, završila preddiplomski studij novinarstva, prebacila se na studij poduzetništva i ona mi trenutno pokriva društvene mreže. Emanuel, osim što je u wrestlingu, studira povijest i latinski. Talentirani je montažer pa mi radi foršpane. A Luka je zaljubljenik u triangle još je u srednjoj. Što se mene tiče, neka u životu rade ono što sami žele, ali neka izaberu nešto za što osjećaju strast u sebi jer će samo tako daleko dogurati.
Čini se da je vaša najvažnija pokretačka sila u sjeni, supruga Zrinka s kojom ste u braku već 27 godina. Kako biste ju opisali? Prati li vas na snimanja u inozemstvo, sudjeluje li u stvaranju vaših emisija?
- Je li vam ona pisala uvod u ovo pitanje? (smijeh) Opisao bih ju kao krasnu, nepredvidljivu i energičnu. S njom nikada nije dosadno, to je sigurno. Ona se ne bavi ovim poslom, ona je logoped, ona samo pogleda svaku emisiju, da vidi čemu ta strka u mom životu kroz godinu.
Kako najradije obnavljate energiju? Što čitate? Kakvu glazbu slušate?
- Volim svu glazbu, a najviše me opuštaju putovanja s obitelji, naravno bez kamera i stresa kao inače. Volim i sve što i vi, đuskanje u krdu s ekipom uz glasni disko, volim otići na utakmicu 4. lige veterana, volim lošu modu, primjerice, kopačke na odijelo. Ili kombinaciju u kojoj je gore košulja i kravata, a dole trenirka, to je kvartovski „fensi klasik”. Volim prirodu, posjetio sam par lokacija koje pune baterije tipa Machu Picchu, Himalaja, Hawaii, putevima Maja kroz Gvatemalu, Belize, Mexico ... Planiram još neke. Kad je propuh u novčaniku, uživam u hodanju unatrag po Jarunom s frendom, doajenom i suradnikom Anđelkom Ragužem – Sovom. A najbitnije je da su oko mene pozitivni i optimistični ljudi koji ne zamaraju kukanjem i problemima. Tad mogu biti i na Marsu i bit će mi super. Jer previše je toga negativnog oko nas i to najviše oduzima energiju svima nama.
Kamo najradije izlazite sa suprugom? Koliko ste često u kinu, kazalištu, zagrebačkoj Špici?
- Špicu i većinu evenata izbjegavam jer se ne osjećam ugodno na mjestima gdje moram paziti kako sam se sredio, više volim ležernije okruženje gdje mi frizura može biti „baš me briga“, a na nogama mogu imati borosane ili skije i nitko neće primijetiti. A sa suprugom izlazim na zrak. U zemlji i inozemstvu.
I na kraju, što čini Knjaza – Knjazom? Kako biste mlade kreativce kojima su vaši projekti putokaz, poručili?
- Svaki je čovjek na planetu originalan, vrijedan i jedinstven tako da ne pokušavajte biti nitko drugi, dobri ste baš ovakvi kakvi jeste. Samo radite na sebi, razvijajte svoje talente, i pokušavajte savladati svoje mane. Ja to još nisam uspio. Ne morate biti savršeni, već budite sretni i budite svjetlo i sebi i drugima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....