Splitska novinarka Ivana Šilović jedna je od brojne HRT-ove ekipe koja je sudjelovala u zahtjevnom javljanju s otvaranja Pelješkog mosta. U direktnom javljanju uoči razgovora s ministrom Tomom Medvedom, poskočila je od pucnjave kubura koje su označile prolazak motorista mostom, no ubrzo je savladala prvotni šok i s osmijehom nastavila razgovor. Nepredvidive situacije reportera koji se javljaju uživo nisu rijetke no ova iskusna novinarka informativnog programa splitskog studija HRT-a, na sreću ih nije imala mnogo. Uostalom, kako kaže - voljela bi vidjeti druge ljude kako bi se snašli u nepredvidivim situacijama kada vas netko od prolaznika grli iza leđa, dovikuje ili pokazuje rogove u direktom prijenosu.
Iza nje je skoro trideset godina radnog staža, obožava svoj novinarski posao, a skromno priznaje da je samo jedan mali, vidljivi kotačić ispred ekipe bez koje se niti jedno TV javljanje ne bi moglo dogoditi. Do simpatične Ivane nismo došli lako jer je stalno na terenu pa je nakon otvaranja Pelješkog mosta s ekipom otišla na Korčulu gdje je pratila predsjednika Zorana Milanovića, a onda u Vela Luku gdje prati Trag u beskraju, koncertna događanja u čast glazbenom velikanu Oliveru Dragojeviću.
Jeste li se uistinu toliko prepali pucnjave kubura?
Ma ja uopće nisam strašljiva. Izvještavala sam s raznih požarišta, iz Albanije dok su još trajali potresi, s ukrajinsko-slovačke granice na početku rata… No kubure su zapucale točno ispod naših nogu, a od silne galame nisam niti shvatila da smo već u direktnom prijenosu. I drugi su poskočili od pucnjeva samo se mene vidjelo. To je ljudski, ništa bitno što bi se trebalo pamtiti.
U novinarski posao ušli ste sa samo osamnaest godina. Od kud ljubav prema toj profesiji?
Još od malena. Dok su moje prijateljice sanjale da će biti frizerke, glumice, balerine…, ja sam uvijek govorila da ću biti novinarka i voditeljica. U portunu kuće improvizirala sam mali studio gdje sam se igrala voditeljice. Oduvijek me zanimalo tko su ti ljudi koji donose vijesti i pričaju s nekim važnim ljudima. Čim sam počela čitati, sama sam kupovala Slobodnu Dalmaciju i gutala sve što je u njoj pisalo.
U Slobodnoj Dalmaciji ste počeli i raditi?
S osamnaest godina, čim sam upisala studij prava. Šest mjeseci provela sam u gradskoj rubrici gdje mi je urednik bio legendarni Tonći Bonaći. Nakon toga mi se otvorila prilika na Radio Splitu gdje sam se u početku javljala na pozive slušatelja i to mi je pričinjavalo ogromno veselje. Glavno da sam bila dio tima. Toliko sam od početka voljela novinarstvo da sam o svim starijim kolegama znala apsolutno sve. Moje prijateljice su možda znale nešto o nekom drugome, ali mene su zanimali samo novinari.
A onda je došla i televizija.
Uoči ratnih zbivanja širio se splitski studio HRT-a i mene je pozvala tadašnja urednica Nada Šurjak. I danas sam joj zahvalna što je u meni prepoznala novinarku koja ima kapacitet za taj posao. Učili smo od starijih kolega koji su nam s puno strpljenja križali, vraćali i objašnjavali što žele od naših tekstova. Tako sam brusila zanat i u novinarstvo sam zaista ušla korak po korak, onako kako bi trebalo biti u svakom poslu.
Od prvog dana radite u informativnom programu?
Da i obožavam taj posao. Uzbudljiv je, zanimljiv, uvijek uz dozu adrenalina. Jer nikada ne znate što će se dogoditi i gdje ćete završiti. Mislim da je informativni program HRT-a uistinu sjajan jer znam koliko ga mi u Splitu, kao i kolege u drugim centrima, radimo s ljubavlju. Imam izvrsne urednike koji u mene imaju povjerenje i šalju me na najizazovnije zadatke koje uvijek prihvaćam s velikim veseljem. Jer meni je posao strast, obožavam ga, radim s velikim guštom i s puno emocija ulazim u svaku priču.
Što vam je vašem reporterskom poslu najteže?
Teško mi se susreti s ljudima koji imaju tužne sudbine i proživljavaju ozbiljne životne drame, pogotovo ako se radi o starijima ili djeci. Znalo mi se dogoditi da imam knedlu u grlu i ostanem bez teksta kada mi sugovornik kaže da je teško bolestan, bez egzistencije i krova nad glavom. Tada se blokiram i ne znam što bih ga više pitala. To su emocije koje nosite kući i teško ih zaboravljate. A nažalost, takvih priča ima sve više.
A u čemu uživate?
Obožavam posao u informativnom programu, a ono što mi je za dušu to su priče koje radimo za emisiju More. Kao i druge ležernije teme poput koncerta Trag u beskraju u spomen našem Oliveru Dragojeviću na Korčuli gdje se sada nalazim sa svojom ekipom.
Kako vaša obitelj podnosi što vas često nema kod kuće?
Navikli su. Drugačije i ne znamo. Moje kćeri su sada već velike, starija Nila studira u Zagrebu, a 18- godišnja Tonia živi s nama. Kada su bile manje, skuhala bih ručak za nekoliko dana, a moj suprug Ivo se u tim poslovima jako dobro snalazi. Njima to nije ništa neobično jer taj posao radim skoro cijeli život i navikli smo na takav tempo.
Kako opuštate?
Volim hodati po planinama, a ljeti je moj neizostavni ispušni ventil Komiža gdje sam namamila i brojne kolege s HRT-a. A svaki dan započinjem šetnjom sa svojim psom Totom i to je ritual kojeg se ne odričem ni kada pada kiša, ni kada je zima ili su vrućine, ni kada su oluje... Svako jutro u sedam sati nalazim se sa svojim društvom, pesoljupcima iz kvarta i sat vremena šetamo po Žnjanu. To mi je energetska injekcija za početak radnog dana.