"Na prvi pogled 2009. bila je odlična godina; činilo se da mi se ostvaruju svi poslovni snovi. No, moj se privatni život raspadao na svim poljima - ljubav, obitelj, sigurnost, već sam dugo bila nesretna i izgubljena. Bježala sam u rad. Godinu dana kasnije raspao se moj brak, izbačena sam iz svog doma, borila sam se za skrbništvo nad sinom i osjećala sam se kao da mi je izmaknuto tlo pod nogama. To me najviše ranilo. Ako je neki organ u mom tijelu dominantan, onda je to srce: krvarila sam, bila sam izdana, prevarena i odbačena. Ipak, svakog sam petka glumila najzabavniju i najveseliju ženu, u najluđim kostimima i s najluđim frizurama u televizijskom showu. Glumila sam da je sve super, samo da mediji ne skuže ružnu istinu o mom životu, da ne izbije skandal i da ne izgubim posao, jer mi je trebao novac za novi početak i odvjetnike. Međutim, ipak sam ga izgubila. Prošle su još dvije godine, a te 2012. tuga, bijes i potpuni očaj uzeli su svoj danak. Imala sam osjećaj da gubim razum. Sjećam se riječi koje sam ponavljala: ‘Meni će se zapaliti mozak, ne mogu ovo shvatiti.‘ Moj se život spektakularno urušio. Sve što je bilo, više nije bilo i sve što sam bila, više nisam bila. Imala sam trideset i pet godina. Život koji sam živjela nestao je kao da nikad nije ni postojao ", uvodno piše Anđa Marić (45), pjevačica i spisateljica, u svojoj knjizi "Moja revolucija u 365 dana", potresnoj ispovijesti u kojoj je razotkrila mukotrpan proces prihvaćanja života s teškom bolešću.
Anđa dobro pamti taj 13. kolovoza 2012., kad je kao hitan slučaj zaprimljena u bolnicu. Smjestili su je u invalidska kolica, a dok ju je sestra vozila dugim hodnicima, putem su pale sve maske koje su joj pomagale da glumi kako je sve u redu. Konačno je samoj sebi priznala da je loše i da treba pomoć. Bila je umorna od života, razvoda od Slovenca Primoža Dolničara te borbe za sina Gašpera, s čijim se ocem borila za skrbništvo dugih šest godina.
Kako je otkrila u intervjuu za Gloriju, "Moja revolucija u 365 dana" predstavlja njen proces postajanja "novom ja".
"Shvatila sam da prošlost i budućnost postoje samo u našim glavama, da imamo samo ovo sada i postala sam žena kakva želim biti: dosljedna, pouzdana, koja nikad ne odustaje i koja ima suosjećanje prema sebi i drugima. Na tom sam putu zadivila samu sebe i to je jedino bitno", ističe.
U knjizi piše i da je punih devet godina osjećala paralizirajući sram.
"Primjerice, kada bi mi brat Zoltan rekao: ‘Uvijek kažeš da si dobro i sve bolje, a vidim da ne možeš jesti desnom rukom, izravnati prste, da puno teže hodaš...‘ Takve riječi u meni su budile osjećaj da nisam dovoljno dobra, kao da sam ga razočarala, a on to nije govorio da me ponizi. Sramila sam se i kad bi mi netko savjetovao što bih sve trebala poduzeti u vezi svoje bolesti, a ja sam između redaka čitala ‘ne trudiš se dovoljno‘. Tada bih pomislila: ‘Zar zaista misliš da nisam probala sve, da nisam pročitala sve knjige na tu temu, pa borim se već godinama!‘ U meni se sram rađao automatski, bila sam ljuta i nemoćna, i tada sam počela istraživati sram. To nije emocija, već fiziološka pojava", ispričala je.
Danas kaže da je strah laž i izmišljotina u koju si povjerovao
Anđa Marić otkrila nam je i što je sebi oprostila, kakve je greške napravila kao majka i kakav je danas njen odnos sa sinom, s kim živi i kakav je hrvatski zdravstveni sustav.
Cijeli intervju potražite u novom broju magazina Gloria, koji je na kioscima u četvrtak, 4. kolovoza.
