Filip Miletić, kojeg ćemo uskoro gledati kao člana žirija u showu ‘Superstar‘, otkriva što je po njemu potrebno za uspjeh na estradi, zašto kao profesor klavira nije ostao u klasičnoj glazbi te kakav je zapravo njegov odnos sa splitskom pjevačicom za koju je napisao neke od najpopularnijih pjesama.
Zbog prirode svog posla, ali i vlastitog izbora, mnogi hitmejkeri žive samozatajno. Među njima je i markantni beogradski skladatelj, tekstopisac i producent Filip Miletić, koji je pozornost naše javnosti privukao iz dva razloga. Prvo zbog toga što je napisao neke od najvećih hitova za Severinu i napisa o njihovom odnosu, a drugo kad je objavljeno da će uz nju, Tončija Huljića i Niku Turković biti član žirija u showu "Superstar", koji s prikazivanjem kreće 23. rujna. Iako ne daje često intervjue, taj superstar regionalne glazbene produkcije u iskrenom je razgovoru za Gloriju otkrio mnoge zanimljivosti iz svog privatnog i profesionalnog života, a razotkrio se i fizički. Tijekom kratkog odmora prije nastavka snimanja showa, koji će se uskoro početi prikazivati na RTL-u, pozirao nam je u bajkovitom gradiću Perastu u Boki kotorskoj, dokazujući da život na estradi ne mora biti isključivo boemski. Nije da taj profesor klavira i vlasnik produkcijske kuće FM Play ne voli "kafanu", no zahvaljujući dugogodišnjem igranju tenisa i "calisthenics" vježbama, koje se baziraju na vlastitoj tjelesnoj težini, Filip je osim uspješne karijere izgradio i savršen torzo.
Jeste li odmah prihvatili ponudu da budete član žirija u "Superstaru"?
- Relativno brzo, a jedna od stvari koja je utjecala na moju odluku bio je Severinin poziv. Pozvala me i rekla u svom stilu: "Idemo u žiri i ti se tu ništa ne pitaš". Prihvaćanje mi je olakšalo to što sam se uvjerio da su ljudi iz produkcije profesionalno pristupili izboru žirija.
Imate li tremu, kako ste se snašli u ovom za vas novom formatu?
- Ako je suditi po reakcijama produkcije, mogu reći super. Ovaj show ne razlikuje se mnogo od mog svakodnevnog posla u studiju, jedina razlika je u tome što su ovdje uključene kamere. Tremu imam samo kad trebam ući u avion. Generalno je moj posao vrlo zahvalan, jer nitko ne može umrijeti od počinjene greške kao što je to slučaj kod recimo kirurga. Tako da ne razumijem ljude u mom poslu koji imaju preveliku tremu. Greška je neizbježna. Napraviš je i ideš dalje.
Kakav ste kao član žirija?
- Svaki kandidat je individua pa i moj pristup ovisi o tome. Netko traži da budeš stroži prema njemu, a netko da budeš blaži. Prije svega se trudim biti pravedan, a ostalo po potrebi.
Kažete li uvijek što mislite?
- Kad sam bio mlađi i pametniji, baš ništa nisam znao prešutjeti. Kako sam stariji i ne baš pametniji, često mi se dogodi i da prešutim. Nisam od onih koji biraju živjeti u Matrixu i samim time mislim da je za čovjeka važno suočiti se s istinom, ma koliko ona bila okrutna. To kažem zato što život po "defaultu" nije lijep, već sadržajan.
Koje su po vama zamke estradnog posla, zašto neki uspiju, a neki ne?
- Neuspjeh često dolazi zato što je velika razlika kad želiš srcem uspjeti u glazbi ili misliš da to želiš. Problem je to što se danas mladi bave glazbom zbog novca i slave - što se događa i u sportu - a malo njih to čini iskreno iz ljubavi. Samim time im je i rok trajanja jako kratak. Glazba je kao bumerang, vraća istom mjerom koliko si dao. Problem je kad dođe novac, ljudi koji ti "boostaju" ego i tu su samo zbog uspjeha. I govore ti koliko si veliki car.
Što je potrebno da bi netko bio zvijezda?
- Prvo i osnovno da ima pjevački talent. Kada to kažem, ne mislim samo na točno intonativno pjevanje, već onaj faktor X koji mu omogućava da ispriča svoju priču kroz pjesmu i dopre do zadnjeg slušatelja u dvorani. Nikad ne treba podcjenjivati slušatelje. Oni nepogrešivo znaju je li netko "fake" ili ne. Zvijezda je onaj tko ustaje i liježe u krevet kao zvijezda, a nije to samo pred kamerama.
Regionalna zvijezda nesumnjivo je Severina. Kad i kako ste se upoznali?
- To je bilo sada već davne 2010., kad su Seve i Grašo bili na nekom tulumu i čuli pjesmu "Aspirin" Seke Aleksić. Napisao sam je 2007., u to vrijeme bila je ogroman instant-hit i s njom sam se probio na tržište. Seve je rekla Tomici Petroviću, svom menadžeru, a sada mom dobrom prijatelju, da želi moj kontakt i suradnju. Tomica je bio u fazonu: "Ma daj, što će ti ta seljačka priča". Na njegovu nesreću ili sreću, iz te suradnje nastao je album, a kasnije i turneja "Dobrodošao u klub". I prve pjesme kao što su "Brad Pitt", "Grad bez ljudi", "Uno momento", "Italiana", "Ko me tjero", "Uzbuna"...
Kako vas se Severina dojmila kao osoba?
- I kad je ne znaš, imaš neki dobar "vibe" u vezi s njom. A još kad je upoznaš, s njom bi i ugljen istovarivao. Ona je umjetnik i jaran. Pronicljiva i intuitivna, što je jako bitno za glazbu. Jednostavno je rođena za ovaj posao. Samo sam kod nje i velikog Zdravka Čolića vidio da imaju to neko svjetlo kojim zrače kad izađu na binu. Seve je netko pokraj koga sam se u potpunosti afirmirao i sazrio kao producent. Super je kad rasteš zajedno s nekim tolike godine.
Svojedobno se pisalo i da ste ljubavni par...?
- Svašta ljudi pišu, a od svega je istina da smo veliki prijatelji. Funkcioniramo kao obitelj. Zato ljudi možda misle da ima nešto više od toga.
Imate li omiljeni tip žene?
- Nemam, no privlače me žene koje se nekad znaju postidjeti. Mislim da nam toga svima fali.
Kako izgleda vaša poslovna suradnja sa Severinom, uspijete li se o svemu lako dogovoriti?
- Iskreno, ima tu svega. I smijeha i suza. Sad smo već uigrani. Kad s nekim radiš dugi niz godina, znaš kako diše. Uvijek kažem da se mladi trebaju ugledati na Severininu disciplinu i profesionalnost. Ona ništa ne prepušta slučaju.
Koga još cijenite na hrvatskoj estradi?
- Seve je neponovljiva. Uz nju imate još jakih umjetnika kao što su Grašo, Gibonni, Cetinski, Vanna... Veseli me što se pojavljuju mladi talentirani ljudi kao što je Matija Cvek, koji je pravi predstavnik nove hrvatske pop-scene.
S kim biste voljeli surađivati?
- Moja najveća želja, koja se nažalost neće ostvariti, jest da pišem za barbu Olivera Dragojevića. Smatram ga jednim od najvećih umjetnika u pop-kulturi i doživljavam kao nekoga tko je najvjernije opjevao ljubav prema moru. Generalno obožavam more zato što ima nevjerojatnu moć navesti nas da mislimo na lijepe stvari. A vi imate tako prelijepu obalu, ne znam od kojeg bih mjesta krenuo, no izdvojio bih predivni Veli Lošinj, Valun i Dubrovnik.
Što vas nadahnjuje u pisanju pjesama?
- Doslovno nema pravila. Uglavnom vučem inspiraciju iz svakodnevnog života, vlastitog i tuđeg. Nedavno mi se dogodilo da sam nakon "nekoliko" čaša vina napisao pjesmu na salveti, direktno iz srca, bez kalkuliranja. Uglavnom se na kraju ispostavi da takve pjesme traju dugo.
Kad ste shvatili da ste talentirani za glazbu?
- Rano, već s pet godina. Mada to nisam shvatio ja, nego moj otac koji me upisao u glazbenu školu. Mogu reći da sam prije naučio svirati klavir nego pisati.
Iz kakve obitelji dolazite?
- Umjetničke. Moj otac Zoran je kontrabasist i dugi niz godina član Beogradske filharmonije, tako da sam zahvaljujući njemu krenuo njegovim stopama. Majka Ljiljana se kao mlada bavila glumom, ali je prestala zbog obiteljskih obaveza. Nije joj bilo lako izaći na kraj s tri razmažena muškarca u kući. Taj treći muškarac je moj osam godina mlađi brat Vuk, koji je u bankarskim vodama i, hvala Bogu, nema veze s glazbom. Majci sam posebno zahvalan za ovo malo normalnosti što imam u sebi.
U kakvom ste okruženju odrastali?
- Rodio sam se i rano djetinjstvo proveo u centru grada, na Obilićevu vencu, a kasnije smo se preselili u ozloglašene blokove, gdje tih prokletih 90-ih nije baš bilo lako odrastati zbog dosta kriminala. Nije lako biti u takvom okruženju nekome tko se bavi klasičnom glazbom i trenira tenis. Ono što je dobro, u takvoj džungli brzo očvrsneš. Tu sam stekao prave prijatelje, do groba, kako se kaže. S njima se i danas družim i za njih sam samo Filip iz kraja.
Kakav ste bili učenik?
- U osnovnoj školi i nisam bio neki đak, ali sam paralelno išao u glazbenu školu gdje sam ostvarivao značajne rezultate svirajući klasični klavir. Nakon toga dolazi srednja Muzička škola "Kosta Manojlović" i pubertet s tisuću pitanja. Nisam bio svjestan sebe i čime se želim baviti profesionalno. Jedino što sam znao jest da mi je glazba toliko u krvi da ne mogu bez nje. Kasnije upisujem Muzičku akademiju gdje sam sazrio i kao muzičar i kao čovjek.
Imate li omiljenog klasičnog kompozitora, skladbu...?
- Teško mi je izdvojiti omiljenog. Ali ‘ajde, neka to budu Bach, Rahmanjinov i Prokofjev. Od pijanista bih odmah mogao izdvojiti dvojicu. Arturo Benedetti Michelangeli s maestralnom, neponovljivom izvedbom BachBusonijeve Chaconne u d-molu i čovjek koji nije s ovog planeta - Jevgenij Kisin. Smatram da su ovi umjetnici veliki zbog toga što su nam donijeli dio kozmosa i zvijezda na Zemlju.
Kako to da niste završili u klasičnoj glazbi?
- Studirao sam i diplomirao klavir u klasi profesora Aleksandra Šandorova. To je predivno razdoblje mog života gdje sam sebe u nekom smislu pronašao muzički i odlučio pisati i komponirati po svaku cijenu. Bavljenje klasikom iziskuje asketski pristup životu. Izoliranje od vanjskog svijeta. To je posebna, prelijepa i teška disciplina koja traži puno odricanja ako se želiš istinski duboko time baviti. Ali, kad vratim film, možda sam tada bio duhovno najispunjeniji. Moram priznati da sam volio očijukati s komercijalnom glazbom tijekom srednje škole i studija. Kasnije, iz nekog inata, a možda čak i iz kompleksa, počeo sam pisati i stvarati vlastitu glazbu. Jer, tadašnje okruženje zatrpavalo me komentarima tipa: "Ma vi s akademije ste uštogljeni, ukalupljeni i svirate samo ono što vam je napisano u notama". Tada se dogodio moj prvi hit "Aspirin" i lagano rastajanje od klasike. Naravno, zavaravao sam samoga sebe da mogu i jedno i drugo, ali to jednostavno ne ide zajedno.
Smatrate li da na ovim prostorima ima previše turbofolka?
- Bit ću slobodan citirati definiciju Ramba Amadeusa: "Turbofolk nije muzika, turbofolk je kakofonija svih ukusa i mirisa vezanih u jednu zvučnu promaju koja ima zadatak da zadovolji najšire ukuse i najniže strasti". Najviše mi smeta nedostatak kvalitete, jer smatram da i u turbofolku možete naletjeti na određenu kvalitetu. Problem je što živimo u općenito dekadentnom društvu gdje turbofolk nije lokaliziran samo u glazbi već se proširio i na ostale sfere društva. Volim eksperimentirati, uvijek sam za crossovere i nešto novo ako tu postoji prožimanje kvalitete. Ne bježim od kontakta s novim pravcima i zvukovima.
Što slušate privatno?
- To ovisi o raspoloženju. Trenutno su na playlisti u mom automobilu pjesme grupa System of a Down, Nirvana, Alice in Chains i R.E.M., ali to ne znači da slušam samo tu vrstu glazbe. Baš sam širok po tom pitanju, a pogotovo kad uđem u "kafanu"...
Što radite u slobodno vrijeme?
- Igram tenis. Lud sam za tom igrom. Kad sam bio mali, želio sam biti kao Pete Sampras. Uz to što ga svakodnevno igram, ne propuštam gotovo ni jedan meč Novaka Đokovića, koji je ove godine postao najbolji tenisač svih vremena. Radujem se što svjedočim tome kao gledatelj i navijač.
Što još ima novo na poslovnom planu?
- Novi Severinin album. Dugo smo radili na njemu. Ponosan sam na ovu suradnju zato što Seve uvijek bira mijenjati se. Nikad ne želi biti ista i ponavljati se. Zato opstaje toliko dugo na sceni. Tu je i novi mladi reper L‘Amiral, čiji album upravo snimam i koji će uskoro ugledati svjetlo dana. S obzirom na to da sam veliki ljubitelj sporta, ovim projektom želim povezati sport i glazbu. ž
Kakvi su vam planovi?
- Znate kako kažu: "Radi planove da bi ti se Bog smijao". Imam doslovno milijun planova i ideja vezanih za glazbene projekte, ali želio bih se prije svega ostvariti u ulozi oca.