Film "Najljepši dječak na svijetu" o maloljetnom glumcu koji je utjelovio ideal apsolutne ljepote u Viscontijevom klasiku "Smrt u Veneciji" od svoje svjetske premijere na festivalu u Sundanceu osvojio je brojne nagrade i priznanja, te ne prestaje izazivati lavinu komentara i reakcija, a 16. ožujka stiže u hrvatska kina. Tragična sudbina 68-godišnjeg švedskog glumca Björna Andrésena okosnica je priče koja započinje 1970. godine u kojoj proslavljeni talijanski redatelj Luchino Visconti putuje Europom u potrazi za dječakom savršena lica dostojnog ideala apsolutne ljepote za filmsku ekrenizaciju čuvenog romana Thomasa Manna. U Stockholmu otkriva Björna Andrésena, sramežljivog 15-godišnjaka anđeoskog lica kojeg angažira za ulogu i proziva ga - najljepšim dječakom na svijetu. Uslijed planetarnog uspjeha "Smrti u Veneciji", Björnovo lice postaje planetarno poznato, tadašnji filmski kritičari uspoređuju ga s Michelangelovim Davidom, a on provodi kratak, ali intenzivan dio svoje mladosti između Lida u Veneciji, Londona, Filmskog festivala u Cannesu i dalekog Japana, potpuno izgubljen i ranjiv u predatorskoj atmosferi krugova koji objektiviziraju njegov izgled i iskorištavaju njegovu mladost, te ga tako pretvaraju u “najtužnijeg čovjeka na svijetu”.
Izvanredno dokumentarno putovanje s mnoštvom arhivskih snimki otvara mnoga bolna i aktualna pitanja, a u njegovom središtu nalazi se protagonist kojeg je ta uloga zauvijek obilježila i gotovo zauvijek uništila. Andresen je u filmu igrao poljskog dječaka Tadzia, koji u mornarskom odijelu na čuvenoj venecijanskoj plaži Lido svojom ljepotom i nevinošću privlači pozornost smrtno bolesnog i ostarjelog skladatelja, te potpuno okupira njegovu fantaziju.
Nakon svjetske premijere u Londonu i prikazivanja na Filmskom festivalu u Cannesu bio je to film koji je uzburkao duhove u cijelom svijetu, a 15-godišnji Björn Andrésen prometnuo se u globalnu zvijezdu. Londonskoj premijeri, primjerice, nazočili su članovi kraljevske obitelji, a redatelj Luchino Visconti pred njima je plavokosog Andrésena prozvao "najljepšim dječakom na svijetu", čiji su atributi usporedivi jedino s Michelangelovim "Davidom". Taj kompliment i posljedična filmska slava njegov su život pretvorili u noćnu moru i desetljećima su za Andresena bili uteg oko vrata s kojim se nije mogao i znao nositi.
"Bio bih mnogo sretniji da se nikad nismo upoznali, da sam nastavio živjeti daleko od slave, medijske pažnje i svjetla reflektora", izjavio je Andresen koji je redatelja opisao kulturnog grabežljivca koji ga je iskoristio za vlastiti uspjeh i promociju filma ne vodeći nimalo brigu kako to može potencijalno negativno utjecati na njega. A posljedice su bile strašne, jer je Andresen cijelo desetljeće proveo u borbi s vlastitim denomima, alkoholizmom i depresijom.
"Za mene je to bila noćna mora. Zasipali su me komplimentima, darovima, novcem i pažnjom, ali sam zapravo u najranjivoj dobi bez ikakve pripreme i podrške sa strane izgubio anonimnost i postao objekt seksualne fantazije, s čime se nisam znao nositi", ispričao je Andresen.
Odrastao je bez oca, jer mu njegova problematična majka nikad nije otkrila njegov identitet, a sama si je oduzela život kad je bio 10-godišnjak, pa su brigu o njemu preuzeli baka i djed. Kako je bio zaluđen glazbom sanjao je o karijeri glazbenika pijanista, ali je baka odlučila unovčiti njegovu ljepotu i počela ga prijavljivati na filmske audicije.
Od borbe s vlastitim demonima nije ga spasio ni brak sa švedskom pjesnikinjom Suzannom Roman, s kojom je dobio kćer Robine i sina Elvina. Dječak je kao 9-mjesečna beba preminuo od sindroma smrti u kolijevci, no za njegovu smrt Bjorn Andresen neprestano okrivljuje sebe i mašta o danu kad će se sa svojim Elvinom ponovno susreti na drugome svijetu. I tako završava priča o čovjeku koji je postao živi dokaz da ljepota može biti prokletstvo i da vam jedan krivi korak može uništiti život - zauvijek.
