"Više volim pivat‘, nego razgovarati", rekao je u "Svlačionici" Roberta Knjaza Oliver Dragojević koji je djelima, hitovima i sjajnom karijerom to i za života uvijek iznova dokazivao.
S lakoćom je znao izabrati pjesmu koja će postati hit, a svim svojim kolegama ponavljao je iste savjete za uspjeh - najvažnija je pjesma, najvažnije je biti svoj. To ponavljaju svi koji su s njim radili.
Stigla je četvrta godišnjica da ga nema među nama, njegova pjesma i dalje odjekuje njegovom Velom Lukom, jer njegovi prijatelji, susjedi, obitelj i glazbenici sjećaju ga se kroz njegove hitove. Koncertom "Trag u beskraju" i ove godine najbliži suradnici žele ga doživjeti u pjesmi, a središnji koncert održat će se 29. srpnja pod nazivom "Trag u beskraju".
Od samog stupanja na scenu, odmah se govorilo o njegovoj inozemnoj karijeri... Jedini je glazbenik koji je nastupao od njujorškog Carnegie Halla i londonskog Royal Albert Halla, do pariške Olympije, bečkog Konzerthausa i Opere u Sydneyu - a govorio je da želi zapjevati i u Moskvi, Tokiju i Riju. Te se želje, nažalost, nisu ostvarile...
Kao strastveni ribolovac sa sinovima je prije 11 godina ulovio pravog kapitalca - tunu od sto kilograma. Štapovi za ribolov bili su jedina skupa stvar koju si je priuštio, a iskušavao ih je ljeti dok je brodom “Marko”, koji je dobio ime po njegovu ocu, plovio do Palagruže, Sušca, Lastova ili Mljeta. Kad je poželio pobjeći od gužve i osamiti se, uskočio bi u brodić “Duje”, nazvan po prvom unuku, i izgubio se u velolučkim uvalama.
"Oliver je rekao da je on na svom brodu i kapetan i sluga. Ja znam da je on mislio na svoj brod ‘Marko‘. Ali mi znamo da je to istina u svim drugim segmentima života. I u njegovoj muzici, i kakav je bio u društvu. Prvi, a za se uvijek zadnji. Ja bi želija reć svome kapetanu da je sve kako triba i da je sve ovo more samo za te", rekao je njegov suradnik, prijatelj i glazbenik Zlatan Stipišić Gibonni u emotivnom govoru na komemoraciji za Olivera u splitskom HNK-u.
Oliverovo djetinjstvo bilo je skromno, a želje čime će se baviti u životu sasvim drugačije...
"Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga sina od mesara i u nji‘ se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo", stoji u knjizi njegovog prijatelja Zlatka Galla.
Otkako je u srpnju 2018. izgubio bitku s teškom bolešću, njegovi Splićani najradije spominju kako je cijeli svoj život bio i ostao jedan od "njih". Iako su mu tijekom karijere mnogo puta nudili da dođe živjeti u Zagreb, pa čak i u neke europske metropole, Oliveru tako nešto nikad nije bilo ni na kraj pameti.
"Moj je najveći uspjeh što mi se čini da sam ostao normalan. Jer to je ne znam, možete prevariti ovo blještavilo scene, i možeš zamisliti da si netko, vanzemaljac ili svemirac... Ja znam točno, nema zvijezda, nema legendi!‘‘, rekao je jednom.
"Oliver je bio jako pristupačan čovjek i nadam se da sam ga takvog uspio prikazati. Nije volio intervjue, smatrao ih je nužnim zlom. I zbilja je najviše volio svirati i pjevati, mnogi zaboravljaju koliko je on instrumenata svirao", rekao je redatelj dokumentarnog filma "A Porina dobiva – Oliver Dragojević" Toni Volarić.
"Jednom sam mu rekla da bih htjela napokon vidjeti London, a on mi je odgovorio da između Solina i Londona nema neke velike razlike pa da ništa ne propuštam", rekla je jednom prilikom Vesna Dragojević s kojom je bio u braku od 1974., a njihov susret deset mjeseci ranije je bio vrlo fatalan.
"Imam osjećaj da sam s njim malo, kao da smo deset godina zajedno. Uvijek sam govorila da neću biti s glazbenicima i pomorcima jer sam znala da nikad nisu doma, ali u to vrijeme kad smo se upoznali on nije bio pjevač, tek kasnije je propjevao‘, rekla je Vesna i dodala da je ‘bio potpuno neodoljiv‘ i opisala je njihov prvi susret. ‘Hodala sam Stradunu, vidjela ga i okrenula se nakon 50 metara, a on je stajao na mjestu i gledao u mene‘, rekla je Vesna za Svlačionicu i otkrila da je jako volio "Otimačicu" te je uvijek kad dođe s puta pitao za sadržaj sapunice.
Isto tako Oliver je u šali naglasio tajnu sretnog braka: "Moja supruga rekla bi vam da je za dug brak u kući važno imati dva banja (kupaonice),"šalio se Oliver.
O Oliverovoj privrženosti obitelji u Splitu su svi znali jer je gradom uvijek šetao u društvu s nekim sinom ili s Vesnom.
"Sinovi su mi uvijek bili na prvom mjestu, a najbolja stvar koju sam mogao napraviti za njih jest da ih pustim da sami odaberu svoj put. Ne smeta me što su umjesto glazbe odabrali da se bave turizmom. No, zato sam ih zarazio morem i ribolovom", našalio se jednom prilikom Oliver, koji je u zrelim godinama najviše uživao u ulozi dide.
Susjedi iz njegove ulice u centru grada, gdje je živio zadnjih dvadeset i nešto godina, kažu da bi svakog prolaznika pozdravio, bez obzira je li ga poznavao, ili mu se nekamo žurilo. "Nikad se ne bih odselio iz Splita jer guštam u njemu. Čim živiš u Splitu i ako zapravo živiš, ne možeš biti nekomunikativan ni umišljena zvijezda", govorio je Oliver o svom gradu.
Oliverovih 357 dana borbe s rakom pluća njegovi najbliži i danas se nerado sjećaju. Kako nam je Vesna ispričala, njoj i sinovima svijet se srušio kad su u kolovozu 2017. doznali dijagnozu.
"Dijagnozu je primio vrlo smireno, nije pokazivao zabrinutost, i već nakon četiri dana počeo je primati kemoterapiju", ispričala je za Gloriju Vesna Dragojević.
"Bolest promijeni puno ljudi, a s obzirom na to da je ona dio života, to treba prihvatiti", rekao je tada Oliver medijima naglašavajući da mu je potreban mir.
Tri mjeseca nakon što mu je otkriven karcinom, stanje mu se pogoršalo, dobio je rijedak sindrom koji uništava periferne živce i zbog toga je teže hodao i micao rukama. Tad je prvi put završio u bolnici, gdje je ostao mjesec dana, a pokušaji s imunoterapijom nisu mu pomogli.
"Uživajte i ‘ča je život vengo fantažija‘...", rekao je Oliver kad je dobio Porina za životno djelo 2018. i tada se u svom stilu našalio kada se javio iz bolnice video pozivom da mu je drago što Porina ipak dobiva za vrijeme svog života...
Oliverov ispraćaj pamti se kao neponovljiv i nikada viđen. Od obožavanog glazbenika oprostilo se na stotine tisuća ljudi koji su se okupili na Rivi, a među njima su bili gotovo sve njegove kolege.
Lijes s njegovim tijelom do Vela Luke je prebačen posebnim katamaranom kojeg je uz sirene i zvonjavu iz crkve sv. Duje pratilo more malih brodica te brodovi MUP-a i Hrvatske ratne mornarice. Nebo iznad Splita gorjelo je od bakljada, a taj je spektakl organizirala Torcida jer je Oliver strastveno navijao za Hajduka.