Nije rijetkost danas čuti da netko ima "burn out", postalo je to dio gotovo svakodnevnih razgovora među kolegama. Antonija nije bila od onih koji su imali tek naznake teško podnošljive prezasićenosti, već je došla do stupnja kad uslijed onog pravog, paralizirajućeg pregorijevanja na poslu više nije ni shvaćala što joj se dogodilo. Dok jednog jutra više nije bila u stanju poslati ni običan e-mail. Dići se ujutro iz kreveta i odvesti dijete u vrtić. Skuhati ručak. Jesti.
Dolazila već u pet, a posao svejedno nosila kući
"Mjesecima prije nego što sam pregorjela bilo je dana kad sam u uredu bila već u pet sati. Najprije bih odradila zaostatke i nužnosti, a kad bi počeli dolaziti ostali zaposlenici, često su čekali u redu ne bi li mi postavljali pitanja o zaduženjima, ili dolazili po savjete kako nešto odraditi. Uz to sam primala pozive klijenata, koji nisu prestajali, te bih usput odgovarala na mailove. Bilo je tu i sastanaka, projekata u tijeku, prezentacija. Tek kad bi svi otišli kući s posla, posvetila bih se osmišljavanjem novih projekata, često vrlo zahtjevnih evenata koji su morali teći besprijekorno. A znate kako to ide, ideja se može razrađivati sat vremena, ali i pet sati, a da ne trepnete. Znala sam se uhvatiti kako s posla idem u jedan u noći", ispričala nam je naša sugovornica.
I onda je sve krenulo nizbrdo, prvo, naravno, brak
U to vrijeme bila je nezadovoljna i brakom, tek je mnogo kasnije shvaćala da je utapanje u poslu, u kojem je bila izvrsna, bio svojevrstan bijeg od potrebe za razvodom. No, suprug je u to vrijeme bio vrlo angažiran oko njihovog dvogodišnjeg djeteta pa je smatrala da je za malenu najbolje da ostanu u braku. Veza se, ipak, neminovno kotrljala nizbrdo, pa je u jednom trenutku suprug napustio njihov dom. U danima kad je bila s kćeri, Antonija je morala raditi ekstra napore ne bi li odradila majčinske obveze i ostala dosljedna i elokventna na poslu.
"Plaća mi je tada rasla proporcionalno s porastom odgovornosti, a ja sam kupila skupi auto, častila prijatelje i kolege gdje sam stigla, živjela "high life" kako je to danas popularno reći.
No, pritisak je rastao na sve strane i ja sam se polako počela gubiti. Sada se već približavalo godinu i pol koliko sam živjela takav život. Malo po malo, počela sam uočavati da postajem osorna. Imala sam užasno kratki fitilj. "Ako to još jednom napraviš, ne moraš sutradan dolaziti na posao", odgovarala bih zaposlenici koja bi zabrljala. "Možeš se iste sekunde pokupiti i otići kući i ne želim te vidjeti do sutra ujutro", rekla bih nekom drugom. Zaboravljala sam im imena. Zaključavala sam se u zahod da se isplačem. Ljudi su počeli sami davati otkaze. Gubila sam kontrolu nad svime", povjerila nam je.
Držala je sve u svojim rukama, ali - svojevoljno
Godinu i pol nije bila na godišnjem odmoru. Odnosno, bila je jednom, primajući i dalje sve pozive kako klijenata, tako i zaposlenika, a odgovarala je i na svaki mail. Ono "out of office" nije si, kaže, mogla priuštiti jer je zapravo držala sve konce u rukama u toj tvrtki. Samovoljno.
"Shvatila sam da moram otići, izaći iz tog kaosa u firmi i mojoj glavi. Dala sam otkaz i moj "odmor" trajao je svega tjedan dana. Nakon toga sam, nesvjesna koliko sam nisko psihički i fizički pala, otvorila vlastitu tvrtku, iskoristila veze i kontakte i privukla klijente. Napravila sam si novi kaos - ući u tom stanju u još nešto stresnije, vlastiti biznis, bilo je za mene kobno. Vrlo kratko sam još uspijevala nešto i odrađivati, a onda me počelo snalaziti: depresivna raspoloženja, napadaji tjeskobe, anksioznost, strahovi. Uhvatila bih se kako sat vremena odgovaram klijentu na mail, dvije rečenice koje bih prije složila u minutu i pol. Nisam mogla podići slušalicu", govori Antonija.
A onda su uslijedili i zdravstveni problemi
Dva mjeseca kasnije, otkazala je sve klijente. Dijete je poslala na 10 dana k bivšem suprugu. Cijele je dane samo plakala. I to još uvijek nije bilo dno dna. Vratila se kući i kćer, a ona je bila jednako oduzeta. "Nisam se osjećala sposobnom odrađivati najbanalnije, svakodnevne obveze. Nisam mogla dijete odvesti u vrtić. Nisam mogla smisliti što ću skuhati za večeru. Suočiti se sa susjedima u liftu. Ništa", rekla nam je.
Srećom, bilo je to baš prije ljeta, kad je njezina majka djevojčicu povela u kuću koju obitelj ima u Dalmaciji, pa je tamo ostala cijelo ljeto.
"Bila sam zatvorena u svom riječkom stanu, nisam mogla jesti. Došli su i zdravstveni problemi, problemi s probavom, osip. Rasli su strahovi, sve se činilo tako kompliciranim. Trebala su mi gotovo dva mjeseca da skupim snage podići se toliko na noge da posjetim kći i majku na dva dana. To je u tom trenutku bio moj podvig", govorila je dok smo već obje bile u suzama.
Što sam naučila
Nakon toga obećala si je da će najesen pronaći posao - ostala je bila i bez novaca. Prodala je neke osobne stvari i novac rasporedila na nekoliko tjedana, imala je za goli život. "Srećom sam naišla na znanicu koja mi je rekla da se u njezinoj tvrtki otvorilo radno mjesto, ako me zanima... Otišla sam na razgovor i primljena sam. Na trostruko manju plaću od one koju sam imala kad sam odlazila iz bivše tvrtke, no danas sam zadovoljna ne samo poslom, već i odnosom prema sebi, kćeri, prijateljima, kolegama i osobito zbog činjenice da sam u svemu duhovno narasla i naučila postavljati granice. Ne želim se nikad više vratiti u onaj pakao koji sam proživjela", zaključila je Antonija i rekla da si je pronašla i najbolji ispušni ventil - planinarenja vikendom u dragom društvu.