Po struci je arhitekt, po zanimanju scenograf na televiziji, a široj javnosti Nenad Borgudan najpoznatiji je kao alfa i omega benda Detour, čiji je osnivač, frontmen i gitarist. Uoči svog pedesetog rođendana s Detourom kreće na regionalnu turneju "Master Blaster" na kojoj će promovirati šesti studijski album, a prvi koncert zakazan je u zagrebačkom klubu Boogaloo 5. svibnja. Svibanj će za Nenada Borgudana biti mjesec velikog slavlja, jer 17. svibnja slavi 50. rođendan, a organizacije se prihvatila njegova supruga Nastja s kojom trenutačno traži idealan prostor za taj party. Zasad je jedino sigurno da na njemu neće svirati Detour, jer je party zamišljen kao potpuno opuštena zabava s prijateljima i rodbinom, a svirke su za glazbenike, koliko god se to publici drukčije činilo - veliki stres, jer iziskuju puno proba i priprema. Ako bude svirke uživo bit će - akustična.
Da imate neograničeni budžet koga biste zvali da svira s vama?
U bend bih uključio brass sekciju, dodao bih gudački kvartet i perkusije, elektroničara i prateće vokale. Bilo bi jako lijepo imati još desetak ljudi na pozornici, nadam se da ćemo jednog dana biti u prilici to i ostvariti.
Tko su vaši najveći fanovi?
To šaroliko društvo čine fini ljudi srednjih godina - od kasnih dvadesetih do kasnih šezdesetih. A koliko vidim sluša nas i sve više mladih, pa čak i djece.
A propos djece, nedavno ste se u kasnim četerdestima vratili u pelene: kakav je to osjećaj?
Bilo je pomalo šokantno, premda je to jedna od najljepših stvari koje vam se mogu dogoditi. Stariju kćer Jonu, studenticu psihologije u Nizozemskoj, dobio sam kao 28-godišnjak s prvom sruprugom, a danas svi skupa uživamo s Leiom, koja je upravo navršila 14 mjeseci.
Kakvi su vam planovi s promocijom albuma "Master Blaster"?
Digitalni album izlazi potkraj travnja, a njegovo vinilno izdanje planiramo najesen. S regionalnom turnejom Master Blaster Tourom krećemo 5. svibnja koncertom u zagrebačkom klubu Boogaloo, a do kraja godine planirani su nastupi u dvadesetak gradova u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji.
Živi li itko u bendu samo od glazbe?
Basist i bubnjar žive isključivo od glazbe, klavijaturist uz to ima svoj brod koji iznajmljuje, Ivana je profesorica glazbenog, ja sam po struci arhitekt zaposlen kao scenograf na televiziji, dok je Laura apsolventica sociologije. Najtočnije bi bilo reći da mi ne živimo od glazbe, nego za glazbu.
Koji je vaš najvažniji arhitektonski projekt?
Projekt zagrebačke Arene. Nisam njezin glavni projektrant, ali sam bio jedan od četvero ljudi u kreativnom timu i zaslužan sam za 86 vanjskih lamela koje tog građevini daju prepoznatljivost.
Želite li je jednog dana napuniti s Detourom?
Da, to bi, čini mi se, bilo sasvim u redu, a za početak sam pridonio njezinoj izgradnji.
Što smatrate svojim glazbenim vrhuncima u protekla dva desetljeća?
Ponosan sam na naš koncert u Domu sportova, te pet Porina, od kojih su mi najdraži onaj za pjesmu godine 2017. "Zaljubila sam se" i pop album godine. Jako mi je važna i lanjska nagrada Zagrebfesta za pjesmu "Nekad je bilo bolje", i to od publike te stručnog žirija, a ta pjesma bila je i najemitiranija pjesma festivala na radiju.
Zašto ne date nikome blizu, nego ste vi jedini i isključivi autor pjesama Detoura?
Nitko drugi nema taj afinitet, otpočetka je to moje dvorište i moje igralište, skupili smo se u oko mojih pjesama. Detour je zapravo nastao nakon raspada Yammata, kojeg smo Dario Iričanin, Ivana Babić i ja preuzeli nakon odlaska Saše Liljka i pokojnog Zorana Kostelca.
Tko je odabrao ime Detour?
Imali smo pedesetak imena na popisu za svoj prvi televizijski nastup, a za Detour je najzaslužnija numerologinja koju je Maja Posavec konzultirala, iako je naš prvi izbor bio drukčiji. No, zapravo nam savršeno paše jer "detour" znači skretanje s glavnog puta i putovanje obilaznicama, sporednim i ljepšim cestama.
Vama je glazba zapravo treća karijera nakon sporta i arhitekture?
Sport je u mom slučaju bio dio odrastanja: bio sam juniorski prvak Jugoslavije u u taekwondou, te seniorski prvak Hrvatske. A glazba je oduvijek bila tu, već u prvom bendu koji sam osnovao kao 12-godišnjak izvodili smo i moje stvari. Prvi instrument bio mi je tatina gitara, a električnu sam nabavio u Čehoslovačkoj, kamo sam otputovao na pripreme s taekwondo klubom.
Otkud su Borgudani?
Naš veliki jezikoslovac, pokojni profesor Tomislav Ladan bio je uvjeren kako je Borgudan švedsko prezime. Borg na švedskom znači "grad", a udan znači "bez", što u prijevodu znači da smo mi potomci plemena švedskih bezemljaša, nomada.
Na što vam nije žao potrošiti novac?
Na zabavu i užitke svake vrste. Nisam neki štediša, nego bonvivan i hedonist koji voli potrošiti... Mnogo sam uložio i u adaptaciju, te uređenje svog prvog stana. Do svoje 44. sam bio podstanar, pa stvarno nisam štedio ni truda ni vremena da sve ispadne kako treba.
Koje albume biste ponijeli sa sobom na pusti otok?
"The Dark Side of the Moon" Pink Floyda, albume Arsena Dedića i Haustora, te kompilaciju The Beatlesa.
Što ste najluđe učinili zbog ljubavi?
Ponižavao se, plakao, radio gluposti... Svašta čovjek radi kad nije svoj.