Jagoda Buić Wuttke preminula je u 93-oj godini života u svom domu u Veneciji, piše Jutarnji list. U jeku pandemije, 2020. godine, razgovarali smo posljednji put s našom svjetski priznatom avangardnom umjetnicom.
"Ovdje je toliko lijepo da bih mogla reći kako me muči savjest od toliko proljeća. Nikada nisam bila u Provansi u ovo doba godine, već nešto kasnije, krajem travnja i početkom svibnja, kad je sve već bilo procvalo, pa sada prvi put svjedočim kako se pojavljuju prvi pupoljci mojih ruža i počinje nicati prvo cvijeće. I zahvalna sam dragom Bogu što mogu gledati svu tu ljepotu. A onda mi dođu druge misli i sve to upropaste, ispričala je za Gloriju Jagoda Buić Wuttke, koja je sredinom ožujka te 2020. godine napunila 90 godina, ali i dalje je neumorno stvarala u svom atelijeru u Bonnieuxu.
Tu je pronašla svoj mir
U tom pitoresknom seocetu, na jednom od brežuljaka masiva Luberon u unutrašnjosti Provanse, skrasila se u vrijeme izolacije. U kući koju je sagradio njezin pokojni suprug Hans Wuttke, nekadašnji potpredsjednik Svjetske banke, okruženoj jezercem, livadom koja će svakog proljeća biti prepuna irisa i terasom s koje se pogled kroz krošnje stabala uzdiže do crkvenog tornja u daljini, pronašla je svoj mir od ružnih slika koje su tih dana svakodnevno dopirale iz cijelog svijeta. U jezercu nema ribica, ali su se zato pojavile vjeverice koje živahno skakuću po drveću.
"Ovo što nas je zadesilo globalna je katastrofa. Govori se samo o mrtvima, opasnosti koja nam prijeti sa svih strana i strah je preblag izraz za ono što svi osjećamo. Meni je lakše jer sam daleko od svih tih strahota, no htjela-ne htjela vijesti dođu do mene i silno me rastuže. Ja sam slučajno u lijepom zatvoru, ali stalno mislim na one koji pođu u dućan i tamo ne nađu ništa. A najteže mi je što, osim malo financijski, nikako drukčije ne mogu biti od pomoći bližnjima i prijateljima i taj mi osjećaj stvara veliku nelagodu. Sa svima se čujem, stalno smo u telefonskoj vezi, možda čak i previše, i razgovara se samo o ovoj strašnoj pandemiji pred kojom smo nemoćni. U nekom trenutku pojavi se nada, ali već u drugom nestane, pa sljedeći dan opet čujete neku dobru vijest... i tako iz dana u dan. Drago mi je da me moji prijatelji nisu zaboravili, poput Budimira Lončara, koji me svaki dan nazove u isto vrijeme da samo čuje ‘esam li živa‘", ispričala je.
Mnogo je toga prošla i proživjela u svom životu. Bila je malena kad je ispred njezine kuće u splitskoj luci eksplodirala bomba. Refleksno je zatvorila oči, a kad ih je otvorila, počeo je Drugi svjetski rat. Sve ovo sada, kazala je tada, također sliči ratu, samo što smo svi u ovom slučaju potpuno bespomoćni. Znamo tko nam je neprijatelj, ali ne znamo gdje je, jer može biti posvuda.
Idilična atmosfera
"Ne mogu vjerovati da ovoliko znanje i razvoj tehnologije u svijetu nisu mogli zaustaviti širenje te zaraze. Kao što je teško razumjeti da su je izazvala možda tri šišmiša. S druge pak strane, možda nas baš tri miša u laboratoriju na kraju spase od nje...".
U toj idiličnoj atmosferi gotovo su joj svi dani bili isti. Ustajala je oko devet sati, zatim je pogledala svoje pupoljke, a potom bi prionula poslu. Njezin prostrani atelijer bio je prepun novih radova, baš kao i stolovi na terasi.
"Povukla sam se u atelijer i u sebi otkrila snažnu energiju otpora. Povukla sam se u čitanje i rad, ali ne zato da bih pobjegla od ove represije kojoj smo svi izloženi, već sam u sebi otkrila silnu energiju otpora koji dosad nisam poznavala. I svoj atelijer prihvatila sam na neki bratski način, kao spas od misli koje čovjeka uništavaju i progone ga. Već neko vrijeme radim u željezu. Kako više ne mogu do odlagališta gdje sam ga nabavljala, počela sam ga tražiti uokolo kuće. Ne biste vjerovali koliko u zemlji ima metala koje je netko odbacio. Od toga što sam pronašla napravila sam deset brodova!", rekla je Jagoda Buić.
S njom je u Bonnieuxu bio i jedan njezin suradnik te gospođa koja joj je i inače pomagala pa su zajedno živjele skladan suživot. Donedavno je to mjesto bilo mali biser s nekoliko delikatesnih dućana prepunih najfinijih francuskih sireva, mirisnih peciva, svih mogućih kolačića, a turiste su privlačile i galerije te sajmovi na glavnom mjesnom trgu, na kojima se moglo kupiti ama baš sve: od krletki za ptice i drvenih dječjih konjića za ljuljane do Limoges šalica za kavu ili čaj...
U vrijeme pandemije sve je bilo zatvoreno, a ljupke uličice koje vode uz kamene kuće s plavo obojenim provansalskim griljama i prepune zelenila bile su tužno puste.
U Parizu nestao život
"Upoznati smo s pravilima kojih se trebamo pridržavati, a dobili smo i maske. Korona se tu još nije pojavila, navodno su u Marseilleu zaražene dvije osobe. To nije daleko pa se bojim da vjetar nešto i ovamo ne donese. U redu za poštu čeka se na četiri metra razmaka. Otvoren je jedan veliki dućan u kojem ima svega, čak i kroasana koje volim pojesti ujutro, a sve je umotano u posebnu plastičnu foliju, potpuno lišeno zraka. No, meni puno ni ne treba. Važno da zahvaljujući ovdašnjoj zadruzi imamo koju bocu vina. Ne mogu reći da je opskrba jednaka kao prije, ali lakše je jer nema tolike navale kao u velikim gradovima. Zapravo ni ne znam koliko je ljudi sada u Bonnieuxu, jer su mnogi stranci koji žive dio godine ovdje prestrašeni otišli kući misleći da će ondje biti sigurniji, no mislim da su se prevalili. U ovom trenutku ovo je najsigurniji kutak", rekla je tada Jagoda Buić.
U svom stanu u Parizu bila je početkom 2020. i vratila se u Zagreb ne mogavši se oteti dojmu da je iz tog giganta nestao sav život.
Na ulici nije bilo ljudi, zatvoreni su bili muzeji i uredi.. Pariz je, kazala je, poput žalosne slike koja se zaledila. No ni njezinu kuću u Veneciji nisu poštedjele nevolje.
"U Veneciji sam zadnji put bila prije velike poplave. Baš kao i do potresa u Zagrebu, do poplave je došlo u najgorem trenutku, kao predznak da nije dovoljno to što se događa, nego mora biti još gore. Donji dio stana koji sam uredila sav je bio pod vodom, tako da su kreveti dodirivali strop. Ali, sve ćemo to ponovno urediti kad prođe ovo zlo", otkrila je umjetnica svoje planove.
Od željeza i metala pronađenog uokolo kuće izradila je deset brodova.
"Radim i pomalo pišem. Svoje memoare. Jer zaista sam imala bogat život i moglo bi se reći da sam dijete sreće, ali zapravo je bio slijed pravih nesreća - od rata do ove pandemije. No sve sam to preživjela, moglo bi se reći - iz inata", zaključila je jedna od naših najvećih umjetnica.