Došao je lipanj, vrijeme je "norijada", vrijeme kada se maturanti pripremaju za upis na fakultet kako bi za par godina zakoračili u poslovni svijet, ili su neki već sad spremni preuzeti poslovnu ulogu. S obzirom na to da još ne znaju što ih čeka, odlučuju ovo vrijeme posvetiti raznim pustolovinama pa i nepodopštinama, kao da vrijeme ne postoji, a budućnost je zastrašujuća i nepoznata.
Slijedi priča...
Na četvrtoj planeti živio je poslovan čovjek. Taj je bio toliko zauzet da čak ni glavu nije podigao kada je mali princ stigao.
- Dobar dan, reče mu mali princ. Vaša cigareta se ugasila.
- Tri i dva su pet. Pet i sedam dvanaest. Dvanaest i tri petnaest. Dobar dan. Petnaest i sedam su dvadeset i dva. Dvadeset dva i šest dvadeset i osam. Nemam vremena da je ponovno zapalim. Dvadeset šest i pet su trideset i jedan. Uf! To dakle čini pet stotina jedan milijun šest stotina dvadeset i dvije tisuće sedam stotina trideset i jedan.
- Pet stotina milijuna čega?
- Što? Još uvijek si tu? Pet stotina jedan milijun... ne znam više... Imam toliko posla! Ja sam ozbiljan čovjek i ne bavim se budalaštinama. Dva i pet su sedam...
- Pet stotina jedan milijun čega? - ponovi mali princ koji nikada u svom životu nije odustajao od pitanja koje bi jednom postavio.
Poslovni čovjek diže glavu:
- Za pedeset četiri godine koliko stanujem na ovoj planeti, uznemirili su me samo tri puta. Prvi put je to bilo prije dvadeset dvije godine, kada je neki bumbar pao bogzna otkuda. Pravio je strašnu buku i ja sam četiri puta pogriješio u zbrajanju. Drugi put je to bilo prije jedanaest godina, kada sam obolio od reume. Nedovoljno se krećem. Nemam vremena da tumaram. Ja sam ozbiljan čovjek. Treći put... eto sada! Rekao sam dakle pet stotina jedan milijun...
- Milijun čega?
Poslovni čovjek shvati najzad da nema nade da će ga ostaviti na miru. - Milijun tih stvarčica koje se ponekad vide na nebu.
- Mušica!
- Ma ne, stvarčica koje blistaju.
- Pčela?
- Ma ne. Zlatnih stvarčica nad kojima sanjare besposleni. Ali ja sam ozbiljan čovjek! Ja nemam vremena za sanjarenje.
- Ah! Zvijezda?
- Da, tako je. Zvijezda.
- I, što ti radiš s pet stotina milijuna zvijezda?
- Pet stotina jedan milijun, šest stotina dvadeset dvije tisuće, sedam stotina trideset i jedan. Ja sam ozbiljan čovjek, i točan.
- I što radiš s tim zvijezdama?
- Što radim s njima?
- Da.
- Ništa. One su moje.
- Zvijezde su tvoje?
- Da.
- Ali ja sam već vidio jednog kralja koji...
Kraljevi nemaju svojine. Oni "vladaju" nad nečim. A to je velika razlika.
- Čemu ti to služi što su zvijezde tvoje?
- To me čini bogatim.
- A čemu ti služi što si bogat?
- Da kupim druge zvijezde, ako ih netko pronađe.
"Ovaj ovdje, reče u sebi mali princ, rasuđuje kao onaj pijanica". Ali ipak, on mu postavi još neka pitanja: - Kako zvijezde mogu biti nečije?
- Pa čije su one? - odgovori mrzovoljno poslovni čovjek.
- Ne znam. Ničije.
- Onda su moje, pošto sam ja prvi na njih pomislio.
- Zar je to dovoljno?
- Naravno. Kad nađeš dijamant koji nije ničiji, on je tvoj. Kad pronađeš otok koji nije ničiji, on je tvoj. Kad ti nešto prvom padne na pamet, ti svoju misao patentiraš: ona je tvoja. A ja, ja sam prisvojio zvijezde, zato što nikada nikom prije mene nije palo na pamet da ih prisvoji.
- To je istina, reče mali princ. I što radiš s njima?
- Upravljam. Brojim ih i prebrojavam, reče poslovni čovjek. To je teško. Ali ja sam ozbiljan čovjek.
Mali princ još nije bio zadovoljan.
- Ali ako ja imam šal, mogu ga staviti oko vrata, i odnijeti ga. Ako imam cvijet, mogu ga ubrati i odnijeti. A ti ne možeš ubrati zvijezde!
- Ne, ali mogu ih staviti u banku.
- Što to znači?
- Znači da napišem na papiru broj mojih zvijezda. Zatim taj papir zaključam.
- I to je sve?
- To je dovoljno!
To je zanimljivo, pomisli mali princ. To je čak pjesnički. Ali to nije sasvim ozbiljno. Mali princ je o ozbiljnim stvarima mislio sasvim drugačije od odraslih. - Ja, reče on još, imam ružu koju svakog dana zalijevam. Imam i tri vulkana koje čistim jednom nedjeljno. Jer čistim i onaj ugašeni. Nikad se ne zna. I za moje vulkane i za moju ružu je korisno što ih ja posjedujem. Ali ti nisi koristan zvijezdama... Poslovni čovjek otvori usta, ali nije imao što da odgovori, i mali princ ode.
"Odrasli su zbilja sasvim neobični", reče jednostavno mali princ u sebi dok je putovao.
Mali princ, Antoine de Saint-Exupéry
Andreja Borovečki, spec. psihijatar, obiteljski, partnerski i bračni psihoterapeut i Anita Alegić Karin, prof. psihologije, klinički psiholog.
Andreja Borovečki, spec. psihijatar, obiteljski, partnerski i bračni psihoterapeut i Anita Alegić Karin, prof. psihologije, klinički psiholog.
Riječ stručnjaka: Kad se nađemo na "tankom ledu"
S odrastanjem, preuzimamo različite uloge, nismo više samo dijete ili prijatelj ili nečiji dečko/djevojka - postajemo poslodavac, radnik, žena/muž, roditelj, član uže i šire društvene zajednice, imamo hobi i na kraju se i zabavljamo.
Sve te uloge čine dio našeg identiteta, a koja će uloga dominirati, ovisi o sustavu vrijednosti, vjerovanju, ležernosti pristupa, čežnji za izvrsnosti, nekim tradicionalnim vrijednostima te vlastitim sposobnostima i željama.
Možemo li naći pravu ravnotežu između svih tih uloga? Ili, ipak jedna uloga dominira?
Recimo da se posvetimo poslu i postajemo izvrsni u svom radu! Što time gubimo i dobivamo? Na poslu dobivamo pohvale, priznanja, više novca, kojim si možemo priuštiti mnogo materijalnih vrijednosti, cijene nas, potrebni smo, neki nam i podilaze i ispunjavaju naše hirove! Pomislimo si: pa mogu što hoću i više od toga! I onda se ponekad nađemo na tankom ledu kršenja granica. Poneseni uspjehom, skloni smo pomisliti da smo iznad drugih i počnemo se ponašati drugačije. Dobro je dok je sve u granicama zakona!
Ali isto tako, mi tako poslovno uspješni i slavni, nekad se na kraju dana dovučemo doma, a ono dijete već naraslo, traži od nas samo novce (pa nas to ljuti), ne zanima ga koliko smo profesionalno priznati, zamjera nam jer smo propustili prve zubiće, riječi, roditeljske sastanke, priredbe... jer su ta prva iskustva priznanja i voljenja, djetetu najvažnija i ako ih ono ostvari u obiteljskom krugu, neće imati potrebu dokazivati se negdje drugdje u odrasloj dobi i u tom procesu upadati u nezgodne situacije i neadekvatne odnose ili još mnogo gore.
Mi ljudi smo kompleksni i potrebno nam je više uloga koje ćemo igrati kako bi zadovoljili vlastite želje i ambicije i bili zadovoljni sobom.
Zato, naći pravu ravnotežu između svih tih uloga daje osjećaj zadovoljstva i unutarnji mir. I za vrijeme praznika, blagdana, godišnjeg odmora i umirovljenja uvijek ostaje nešto dobro što nas tada čini zadovoljnim.
A kako uspjeti izgraditi profesionalnu karijeru u željenom smjeru, kada startamo kao pripravnik u sredini koja nam imponira svojim profesionalnim statusom, ali ne i svim moralnim načelima, te kako postaviti granicu koju ne želimo prijeći kako ne bismo izgubili svoje osobne ljudske, ali i poslovne vrijednosti, možda je slikovito dočarano u drami s elementima komedije "Vrag nosi Pradu" iz 2006. godine.
Telefonske linije za psihološku pomoć građanima
Nastavni zavod za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" uveo je osam telefonskih linija na kojima građani mogu dobiti psihološku pomoć.
Stručne savjete o tome kako se nositi s ovom situacijom te kako smanjiti razinu tjeskobe svakodnevno će pružati psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti od osam do 22 sata.
Čitajte i ove priče naših stručnjaka:
Možemo li iz propalog braka izvući išta korisno i kako iz njega izaći sa što manjim 'oštećenjima'
Stvarnost nije uvijek ista: Je li doista samo najbolje dovoljno dobro ili imamo problem!?
Treba to moći: Opterećeni smo štiteći i brinući o drugima, a što je s nama!?
Strah i stigma: problemi koji nas vode do zaključka kako bi 'najbolje bilo da nas nema', a nije tako