Pobjednik showa "Zvijezde pjevaju", 22-godišnji glumac Lovro Juraga, govori o odrastanju u umjetničkoj obitelji i ljubavnim previranjima u svom životu te priznaje da je njegovo srce - zauzeto.
Kao dijete pratio je oca i brata u kazalište jer je volio probe. Ipak, tek je kasnije počeo razmišljati o glumi kao životnom izboru. Otac Slavko Juraga upućivao ga je na znanost, njemu su se pak sviđali jezici, no nakon mature ipak je otišao na prijemni ispit za studij glume. Lovro Juraga glumac je u usponu s velikim zvjezdanim potencijalom - što je dokazao nastupima u emisiji "Zvijezde pjevaju". S pobjednikom ovosezonskog HRT-ovog showa razgovarali smo o privilegiju, ali i teretu odrastanja u umjetničkoj obitelji, o tremi, strahovima, samokontroli i, naravno, ljubavi.
Možete li se sjetiti onog prvog osjećaja - što vam se svidjelo u glumi?
- Najviše sam volio energiju koja nastaje u kazališnom radu. Sjećam se tog osjećaja s bratovih proba, te pozitivne atmosfere u kojoj je izgledalo kao da se glumci samo druže. Privlačilo me zajedništvo, osjećaj familije.
Je li vam sudjelovanje u emisiji "Zvijezde pjevaju" donijelo i nešto drugo?
- Ovaj show natjerao me da stavim fokus na pjevanje, kojim sam se prije bavio samo usput. Sveto trojstvo koje učimo na Akademiji - pokret, govor i pjevanje - dalo mi je sigurnost na nastupima. Prije studija glume kretao sam se dosta nezgrapno i ukočeno, a do kraja druge godine naučio sam da se samo treba opustiti i prepustiti osjećaju da te nosi. Moj mentor Vjeko Ključarić dobro me pripremio, pozvao me mjesec dana prije kako bismo se lagano uvodili u zajedničko pjevanje, a čini mi se da smo prve četiri emisije bili najsigurniji. Prije ovog showa ne bih se usudio javno pjevati falset, osim pod tušem gdje bih, realno - skvičao. Nisam imao ni pjevačke visine i držao sam se polugovornih laga. Vjeko je iz mene izvukao maksimum i postao pravo prijateljsko i pjevačko sidro. Zafrkavamo se da smo braća, ali doista ga tako i osjećam. "Zvijezde pjevaju" su probudile u meni nove želje, a jedna od njih je da ne odustanem od pjevanja.
Koja vam je pjesma bila najizazovnija?
- "Zitti e Buoni" talijanske grupe Maneskin. Takva pjesma izaziva stopostotnu koncentraciju. Pjevač Damiano je postavio previsoke kriterije.
Je li vam itko rekao da i fizičke sličite Damianu?
- To je mnogo ljudi komentiralo, iako ja baš ne vidim toliku sličnost. Još kada je nastupao na Eurosongu, moji prijatelji su me iz zafrkancije našminkali da potvrde našu sličnost - kao, mršavi smo, imamo sličnu frizuru, pomalo kose oči... Kao glumcu bilo mi je izazovno ući u ulogu meni zamišljenog takvog lika. Profesori s Akademije poslije tog nastupa komentirali su kako ih je iznenadila moja animalnost.
Jeste li imali sumnje oko sudjelovanja u showu "Zvijezde pjevaju"?
- Kada me urednica Uršula Tolj pozvala, moje je prvo pitanje bilo - zašto? Bojao sam se tereta koji ti stavljaju takve emisije, pogotovo zbog epiteta "zvijezde". Naime, još studiram i na početku sam karijere. Dva dana sam razmišljalo, razgovarao s ocem, koji mi je rekao da imam povjerenje prema unutarnjem osjećaju. Poslušao sam ga i pristao na sudjelovanje.
Kako ste stekli povjerenje u svoje instinkte?
- Imao sam s tim dosta problema, pogotovo na početku studija. Kao mlada, nezrela osoba teško si dopuštaš povjerenje oko tih stvari. Ili pak prelako. Gluma me prisilila na istraživanje samog sebe, na rad na sebi. Na samom početku bili su veliki otpori. Prije kada sam bio nervozan, tresao sam koljenima, onda te razne tehnike navedu na to da osvijestiš tijelo. Rad na sebi doživljavam kao jedno veliko odricanje - što je veći projekt, veće je odricanje. Isprva me taj rad plašio, a sada me veseli.
Koliko ste samokritični?
- Iako će ovaj odgovor zvučati potencijalno samouvjereno, vrlo sam samokritičan. Veliki sam perfekcionist prema sebi, ali ne i prema drugima. Važno mi je da publika osjeti to što joj poručujemo. Trudim se što je više moguće biti javno iskren i autentičan. Bez samokritike ne možeš napredovati.
Što vam smeta kad promatrate samog sebe na snimkama?
- U pjevanju brzo shvatim gdje sam falšao i u tim trenucima se pitam - zašto su me uopće pozvali?! Kritičan sam prema svom govoru, prema svojim rečenicama. Mislim da glumac treba biti iskren prema sebi, a onda i prema drugima. Treba znati spustiti ego na zemlju. Zahvaljujući profesoru Ozrenu Grabariću počeo sam učiti primati savjete, a ipak odabrati ono što mi najviše odgovara.
Kako se nosite s tuđom pažnjom, raznim emocionalnim reakcijama, pa i ljubomorom?
- Kada ljudi prilaze, uvijek mi je drago jer to znači da sam uspio u naumu, neovisno jesam li ja zadovoljan ili nezadovoljan svojom izvedbom. Medijska eksponiranost malo me i plaši i u nekim se trenucima ne osjećam ugodno. Ljubomoru osjećam sa svih strana, naravno. Ne razumijem je i ide mi na živce. Uspjeh svih nas puno mi znači, kao i moj osobni uspjeh.
Što vas plaši?
- Do sada sam dao desetak intervjua i svaki put je ista stvar, isto pitanje, isti odgovor. Mene ne dira sav taj publicitet, ali ipak me malo umara. Stvara se dojam da želim biti u centru pažnje, a priroda posla to nalaže. Odgojen sam da imam veliko poštovanje prema ovom poslu i ne doživljavam ga olako. Negativne kritike su me najviše naučile, a pozitivne su lijep podsjetnik da ste na dobrom putu.
Što ste naučili o sebi kroz svu ovu pažnju koju dobivate u posljednje vrijeme?
- Naučio sam da sam ovisan o ovom poslu, o ovom ritmu. Osjećam da sam na dobrom valu i da ne želim stati. Jedan mi je kolega to isto savjetovao - da uživam i ne gubim smjer.
Koliko su negativne kritike utjecale na vas?
- Još na početku studija sukobio sam se s jednim profesorom oko teme "otac - glumac, sin - glumac" jer me vrijeđala pomisao da želim biti isti ili veći od oca. Od njega sam naučio nešto o poštovanju ovog zanata. Tata mi je najslabija točka jer ga želim braniti i želim braniti nas kao takve u ovom poslu. Naučio sam da se ne smijem osvrtati na takvu vrstu komentara. Geste, mimike mog oca usađene su u mene i na to sam jako ponosan.
Jeste li doživljavali oca kao učitelja?
- Definitivno. I ne samo u glumi nego i u životu. Uvijek je bio tu uz mene, bezuvjetno. Prije sam bio blebetav. Naučio me da budem odmjereniji, da pazim što i kako govorim. O kazalištu me naučio proživljavanju i ljubavi. Iako se izvana doživljava kao strog, on je zapravo nenametljiva dobričina.
Kako je majci s vama trojicom zanesenjaka?
- Pa ona je najveća glumica i najveća umjetnica od svih nas. Njoj se utječemo kada želimo čuti kako je nešto bilo ili kakvi smo mi bili. Ona je prekrasna žena koja nas svu trojicu čini zdravima i stabilnima. Tiha, sjedi sa strane, neprestance je u kazalištu. Među ostalim, na predstavi se i zaljubila u mog oca. Ona je i idealna publika koja se ne ustručava reći što je posrijedi.
Što ste od brata Marka, koji vas je pripremao za Akademiju, naučili o glumi i životu?
- Naučio me kako komunicirati s ljudima u ovom poslu, skromnosti, činjenici da nisi i ne možeš biti najbolji. Naučio me doživjeti ljude i uzimati ih za ozbiljno.
Je li ta vaša skromnost možda nastala iz straha da vas se ne okarakterizira kao privilegiranog umjetnika?
- Mene su tako doživljavali. Danas se trudim paziti kako djelujem te što i kako govorim. To ne znači da lažem ili manipuliram... samo se štitim. Moj inat je otišao u smjeru da sam i bratu i ocu zabranio da mi daju ikakve savjete ili glumačka rješenja.
Služite li se glumačkim vještinama i u svakodnevnom životu?
- Ne, dapače. Potpuno sam različita osoba na sceni i u privatnom životu.
Osjećate li da vas mijenja "zvjezdana prašina"?
- Biti zvijezda na ovako malom prostoru je smiješno. Zvijezde su negdje vani, u dobro ustrojenim industrijama. Zvjezdana ponašanja treba istrijebiti što je prije moguće kako bi se moglo normalno živjeti.
Tko je u vašem krugu bliskih prijatelja?
- Mali krug velikih ljudi, kako bi rekao pokojni Massimo. Nekoliko kolega s Akademije bliski su mi prijatelji, a ostali nisu glumci. Svi razumiju moj trenutačno ludi raspored.
Koji vam životni moto sada ponajviše radi?
- Uvijek je jedan te isti, iz filma "Sjećaš li se Dolly Bell?": svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem.
Tko su vam, osim oca i brata, umjetnički uzori?
- Ryana Reynoldsa obožavam jer je prirodan u svojoj komici. Leonardo Di Caprio također.
A što je s ljubavnim životom - je li vam srce zauzeto?
- Ljubav je zeznuta stvar kada se bavite ovakvim poslom. Ne da nam da se sami sebi posvetimo, a kamoli nekome drugome. Za nekoga u ovom poslu mora postojati veliko razumijevanje. I treba biti iskren i otvoren. Odgovor na vaše pitanje jest - da, moje srce je zauzeto, ali o detaljima ne želim govoriti.
Jeste li žudjeli za pobjedom u showu "Zvijezde pjevaju"?
- Zapravo nisam želio pobijediti, ali želio sam doći u finale i izvesti pjesmu koju smo naumili otpjevati. Postali smo mala familija pa želim da taj osjećaj još traje.