Sve je to Leonard Cohen, sve to, ali i mnogo, mnogo više od toga. Cjelovitu sliku o njemu možete dobiti tek ako poslušate njegove pjesme i ako pročitate poeziju koju nije uglazbio, a koja je toliko dobra da je nekoliko puta bio u krugu kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Kada je tu nagradu dobio Bob Dylan mnogi su negodovali jer su vjerovali da ju je više zaslužio kanadski bard.
Život Leonarda Cohena obilježile su žene. Mnoge žene. Obožavao ih je, pisao je o njima, inspirirale su ga i obilježile, približio im se onako kako to rijetki muškarci mogu, njegova empatija i razumijevanje bili su veličanstveni. Dugačak je popis žena za koje se pouzdano zna da su bile u vezi s njim, tu su i Joni Mitchell i Janis Joplin, Judy Collins i Marianne Ihlen… O mnogima je pisao, neke je pjesme nazvao konkretnim ženskim imenima, a u drugima je sakrio komadiće svojih veza i odnosa.
Jedna od najpoznatijih Cohenovih pjesama je o Suzanne Verdal, djevojci njegovog prijatelja, kipara Armanda Vaillancourta. Cohen i Suzanne su imali posve platonski odnos, barem je tako on uvijek tvrdio, a u pjesmi su opisana njihova druženja u Montrealu. Suzanne bi ga pozvala u svoj stan, pili bi čaj i onda bi se spustili do rijeke. "Ta je pjesma čisto novinarstvo, u njoj je sve opisano točno onako kako je bilo“, piše u knjizi "Leonard Cohen on Leonard Cohen: Interviews and Encounters".
Zanimljivo je da je kasnije u Cohenov život ušla još jedna Suzanne. Riječ je o Suzanne Elrod s kojom se i vjenčao 1969. Dobili su i dvoje djece, Adama i Lorcu, prije nego su se razišli sredinom sedamdesetih.
Cohenova muza i žena iz pjesme "So Long, Marianne“ je Marianne Ihlen koja je preminula u srpnju ove godine. Imala je 81 godinu, a iako su se ona i Cohen razišli još šezdesetih, zamolila je svoga bliskog prijatelja Jana Christiana Mollestada da obavijesti Cohena o njezinoj nadolazećoj smrti budući da je bolovala od leukemije. Cohen joj je hitro otpisao, a njegovo su pismo prenijeli brojni svjetski mediji. U njemu se oprostio ne samo od Marianne, već, posredno, i od čitavog svijeta.
Za ovu pjesmu koja nije bez eksplicitnih detalja Cohen je jednom izjavio da je o Janis Joplin. 1994. godine je u intervjuu za BBC Radio izrazio žaljenje nad tom nesmotrenošću –"Ne znam kada se to dogodilo, ali u jednom sam trenu povezao njezino ime s ovom pjesmom i otad ne prestajem žaliti što sam to učinio. To je indiskrecija za kojom silno žalim. Ako se ikako može ispričati duhu, ispričavam se. Zbilja mi je žao.“
Janis Joplin je preminula 1970., a šest godina kasnije je u razgovoru za časopis Sounds Cohen izjavio da i dalje žali za njom. "Nisam rastužen time što je umrla, to samo po sebi nije strašno, ražalošćen sam time što nije ostavila mnogo toga iza sebe, a bila je sjajna umjetnica. Ona je, u tom smislu, slična Rimbaudu, Shelleyju i Timu Buckleyju – umjetnicima koji su zabljesnuli i nestali u kratkom vremenu.“
Iako se nagađalo da je ovo pjesma posvećena Marilyn Monroe, Cohen je takvim pretpostavkama stao na kraj na koncertu u Frankfurtu 1972. godine. "Ovo je pjesma o djevojci koja se zvala Nancy, stvarnoj djevojci koja si je oduzela život u dobi od 21 godine. Vjerojatno je arogantno tako nešto reći, ali moguće je da je to učinila zato što dovoljno ljudi nije reklo ono što ja govorim“ – izjavio je tada Cohen referirajući se na vlastite stihove – "We told her she was beautiful/we told her she was free“.
Leonard Cohen nije bio zaljubljen u Nancy, ali ona je jedna od žena koje su ga nadahnule i potaknule na stvaranje, na koncertima bi često prije izvođenja "njezine“ pjesme ispričao priču o njoj kako bi se svega prisjetio i kako bi se doveo u pravo raspoloženje.
U jednoj od najpoznatijih Cohenovih pjesama pojavljuju se reference na poznatu njemačku pjesmu "Lili Marlene“, na scijentologiju i na ulicu Clinton na Manhattanu gdje je neko vrijeme živio u sedamdesetima.
Cohen je jednom izjavio da s ovom pjesmom nikada nije bio zadovoljan, a fanovi su se često pitali o čijoj je kabanici u pjesmi riječ. Dvojba je razriješena 1975. u tekstu koji je pratio njegov album "The Best of Leonard Cohen“. "U to sam vrijeme imao dobru Burberry kabanicu koju sam kupio u Londonu 1959. Elizabeth je mislila da u njoj izgledam poput pauka, možda zato nije željela poći u Grčku sa mnom. Kabanicu je netko ukrao iz Marianneinog stana u New Yorku sedamdesetih. Nisam je više mnogo nosio u to vrijeme.“
U pjesmi se spominje izvjesna Jane, ali analize pjesme najčešće tvrde da nije riječ ni o jednoj konkretnoj ženskoj osobi već da je Leonard Cohen to žensko ime upotrijebio kao metaforu za sve žene u koje je ikada bio zaljubljen.