Britansko-francuska glumica i pjevačica preminula je u 77 godini života, a iza sebe ostavlja sjajne filmske uloge, snimljene albume i naslovnice časopisa, ali i torbu koja je nazvana po njoj. Unatoč svim tim uspjesima, cijeli je život patila od manjka samopouzdanja i smatrala da nije ni lijepa ni talentirana.
Iza slave, statusa modne ikone, brojnih filmskih uloga, snimljenih albuma i naslovnica časopisa, odvažnih medijskih provokacija i života punog noćnih avantura, ponekad se skriva samo - nesigurna žena. Pokazala je to britanska glumica i pjevačica Jane Birkin kada je objavila dvije knjige svojih dnevnika, “Munkey Diaries” i “Post-scriptum”, koje je revno vodila od jedanaeste godine.
"Mislim da sam nitko i ništa. Da barem imam lice Nastassje Kinski ili talent i hrabrost Fanny Ardant. Nemam ništa interesantno za reći", napisala je Birkin, omiljena francuska “mala Engleskinja” u svoj dnevnik, dodajući da pati od mediokritetstva i manjka osobnosti. Zato je kroz život imala vjernog suputnika, koji je gotovo svake večeri odlazio s njom u krevet pružajući joj osjećaj sigurnosti. On je Munkey, plišani majmunčić što joj ga je u djetinjstvu poklonio ujak, a većina dnevničkih zapisa je i upućena njemu te počinje riječima “Dragi Munkey...”.
Ipak, kada pogleda iza sebe, ta “nesigurna žena s manjkom osobnosti” može vidjeti da je postigla više nego što mnogi drugi sanjaju. U svakom slučaju, više nego što je sanjala odrastajući u poratnom Londonu u obitelji glumice Judy Campbell i časnika britanske mornarice Davida Birkina. Majka je bila uspješna kazališna glumica, muza slavnog dramskog pisca Noëla Cowarda, no odrekla se karijere nakon što je upoznala markantnog vojnika, koji je u Drugom svjetskom ratu pokazao golemu hrabrost kao tajni agent u Francuskoj, te se 1943. udala za njega. Nakon što je tri godine kasnije rodila djevojčicu, potpuno se posvetila obiteljskom životu.
"Zašto je ne bismo nazvali Georgiana", predložila je ponosna majka svojem suprugu, no njemu je bilo previše snobovski kćeri dati ime po slavnoj vojvotkinji od Devonshirea iz 18. stoljeća. Njemu je na umu bilo nešto modernije, poput Jane, junakinje tada popularnog stripa koji je izlazio u tabloidu The Daily Mirror.
Iako se kod kuće često igrao s djecom, a Jane je imala sestru Lindu i brata Andrewa, te im pripovijedao zabavne priče, David Birkin vjerovao je u čvrsti odgoj. Kćer je poslao na školovanje u internat na otoku Wight, gdje se sramežljiva djevojčica nije najbolje osjećala.
Procvjetala tinejdžerica
"Počet ću vrištati. Voljela bih da sam kod kuće. Srećom, odlazim za nekoliko dana, jedva čekam vidjeti tatu i mamu. Svi su dragi prema meni, ali ja im odgovaram prkosno. Osjećam se grozno zbog toga. Cijelu noć sam plakala u kapelici, sve sam učinila pogrešno", napisala je Jane Birkin u dnevnik tijekom školskih dana. No, nedugo nakon toga ipak se ispravila i dodala da je druge djevojke znaju zafrkavati zbog malih grudi.
"Govore mi da sam dečko, a ne curica. Moram, moram, moram poboljšati grudi", ispovjedila se mlada Jane svojem majmunčiću Munkeyju. Sa šesnaest godina njezin se plan nije ostvario, i dalje su joj grudi bile male, ali to joj više nije bilo toliko bitno jer je otkrila magični noćni život Londona, sredinom šezdesetih najzabavnijeg grada na svijetu. Dok je preko dana i dalje nosila školsku uniformu, navečer bi odjenula uske traperice i izazovno našminkala lice, a na jednoj od tih noćnih zabava, koju je u popularnom klubu Ad Lib organizirao filmski redatelj Roman Polanski, upoznala je Johna Barryja. Tih dana 30-godišnji skladatelj uživao je u slavi koju je stekao radeći glazbu za filmove o Jamesu Bondu, na tulume je dolazio u Jaguaru, a 17-godišnja Jane nije mogla vjerovati kada je između svih atraktivnih djevojaka odabrao baš nju.
"Puno je stariji od mene, to je divno", napisala je Birkin nakon prve zajedničke večeri. Nije ju smetalo što Barry iza sebe ima jedan propali brak, a ni to što su se njezini roditelji protivili toj vezi. Kad ju je zaprosio, pristala je bez razmišljanja i s 18 godina otišla pred oltar. Prvi mjeseci su bili idilični, no vrlo brzo je shvatila da njih dvoje ipak nisu toliko kompatibilni.
"Odjednom sam puna energije, koju on nema. Jadnik. Govori mi da budem tiho, pa zatim plačem i osjećam se glupo", žalila se Birkin u svojem dnevniku, priznavši da su problemi nastali i u krevetu. "Imam 19 godina i osjećam se tako staro. Jedno vođenje ljubavi, samo jedno, učinilo bi me tako sretnom, ali on nema vremena."
Ni rođenje njihove kćeri Kate nije puno promijenilo situaciju pa se par na obostranu radost razveo 1968. Do tada je Jane već započela glumačku karijeru, koja je doduše najpoznatija bila po golišavom pojavljivanju u filmu “Povećanje” Michelangela Antonionija, a nakon propasti braka odlučila je sreću potražiti u Francuskoj. Iako je samo natucala francuski, otišla je u Pariz na audiciju za dramu “Slogan”, u kojoj joj je partner trebao biti osamnaest godina stariji proslavljeni glazbenik Serge Gainsbourg.
Ljubav njena života
"Nije previše lijep. Hladan je i distanciran, ali ne ponaša se kao neprijatelj", zapisala je Jane prve dojmove susreta s muškarcem koji će postati ljubav njezina života. Led između njih dvoje počeo se topiti na večeri koju je za ekipu organizirao redatelj Pierre Grimblat, a u jednom trenutku njih dvoje su ostali sami za stolom.
"Očekivala sam arogantnog muškarca i iznenadila se koliko je šarmantan. Odvukla sam ga na plesni podij i iznenadila se kad je sramežljivo rekao da ne zna plesati. Cijelo vrijeme mi je gazio po nogama, što je bilo tako romantično", prisjetila se glumica njihove prve večeri, koja ipak nije završila na plesnom podiju. Serge ju je odveo u ruski noćni klub, gdje je organizirao da joj violinisti sviraju na ulici, zatim je u drugom noćnom klubu pred njom na pozornici pjevao uz Big Joe Turnera, tamnoputog glazbenika poznatog po nadimku Boss of the Blues, a jutro su dočekali u hotelu. Nakon što je on zaspao, ona se iskrala i otišla kupiti singl ploču s pjesmom njihova prvog plesa, koju mu je zatim, prije povratka u svoj hotel, zataknula između nožnih prstiju.
"Bila je to jedna od najromantičnijih večeri u mojem životu", rekla je Jane Birkin. Iako stariji od njezina prvog supruga, Gainbourg je bio pun energije i beskrajno romantičan. Noć prije nego što se trebala vratiti u Englesku uz svijeće je plakao i obećavao joj beskrajnu ljubav. Stoga nije bilo nimalo čudno što se nekoliko mjeseci kasnije vratila prihvativši ulogu u novom francuskom filmu. Ovaj put je došla s kćeri Kate spremna dati šansu novoj obitelji.
Gainsbourg, sin ruskih imigranata koji je ne pretjerano elegantan izgled, s grubim crtama lica i velikim nosom, nadoknađivao britkim konverzacijama i neodoljivim šarmom, već je iza sebe imao dva propala braka, a i burnu vezu s glumicom Brigitte Bardot. Ništa to nije smetalo engleskoj glumici, koja je uživala u njegovu društvu te su uskoro postali najpopularniji par pariškog noćnog života.
Nije joj smetalo ni kad joj je predložio da zajedno snime “Je t’aime… moi non plus”. Pjesmu je napisao s bivšom ljubavnicom Brigitte Bardot, ali ga je ona molila da je ne objavi kako joj ne bi uništio karijeru. Diva francuskog novog vala bila je itekako svjesna da će duet dvoje ljubavnika koji pričaju o seksualnom aspektu svoje veze, a sve začinjeno sugestivnim ženskim uzdasima, izazvati brojne kontroverze. Birkin nije imala tih strahova i zaljubljeni par se 1969. predstavio svijetu zavodljivom pop-pjesmom, koja je bila zabranjena na američkim radiopostajama i britanskom BBC-ju, ali je ipak dospjela na vrhove top-lista.
Snimanje u Jugoslaviji
"Kada sam je pustila roditeljima, strateški bih podignula iglu na gramofonu svaki put kad bi došao red na moje uzdahe. Nisu razumjeli tekst pa im se sve to činilo kao jedna nevina, slatka pop-pjesma. Tek nakon što im je moj brat pustio cijelu pjesmu, shvatili su o čemu je riječ. Ponosna sam na njih jer me tata uvijek branio pred prijateljima, a mama je do zadnjeg dana tvrdila da je to najljepša pjesma na svijetu", rekla je Birkin o pjesmi koja je danas redovito pri vrhu izbora za najsenzualniju pjesmu svih vremena.
Uz Sergea je potpuno procvjetala. Prvi put u životu se osjećala voljenom. Dok se ranije skrivala iza šminke i provokativne odjeće, koja je isticala njezinu vitku liniju, uz njega je dobila dovoljno samopouzdanja da vidi svoju ljepotu i pronađe svoj glas. Zajedno su snimali pjesme, ali i glumili u filmovima, što ih je dovelo i u bivšu Jugoslaviju
"Prvi film, “Romansa konjokradice”, snimali smo u Iloku. S nama su bili moj brat Andrew i kći Kate, kojoj su tada bile četiri godine. Jednu od glavnih uloga imao je Yul Brynner, kojega sam voljela prije Sergea. Poslije snimanja pitali su nas bismo li željeli sudjelovati u jednom partizanskom filmu i tako smo osam tjedana proveli snimajući “Devetnaest djevojaka i jedan mornar” redatelja Milutina Kosovca. Ideja je bila u tome da se njemačke postrojbe zaustave dok zadivljeni vojnici gledaju mlade djevojke kako izlaze iz jezera u kojem su se kupale. Za to vrijeme partizani prilaze sleđa i raspale po njima... Snimali smo u okolici Slanoga i pozvala sam Sergeove roditelje da dođu u Dubrovnik, što mi je osobito drago jer je on tada posljednji put vidio oca", prisjetila se Jane, koja je u Hrvatskoj ostala trudna, pa je njihovu ljubav okrunila kći Charlotte, rođena 21. srpnja 1971., danas također poznata glazbenica i glumica.
Obiteljski ih život nije promijenio. I dalje su puno putovali i uživali u noćnim provodima. Po pariškim klubovima bili su poznati kao jedan od najsimpatičnijih parova, koji je u sekundi mogao od anđeoskih poljubaca doći do vražjih svađa. Prepirke su bile burne, kao što su i pomirenja bila strastvena, a jedna od najpoznatijih je bila ona kada je Jane nakon svađe izjurila iz kluba i skočila s mosta u Seineu. Naravno, prije toga se uvjerila da je on prati i da će je izvući iz rijeke, pa je zapravo jedina neugodnost bila to što joj se u vodi stisnula košulja s potpisom Yves Saint Laurenta.
"Znam da većini ljudi moj život sa Sergeom izgleda čudno, ali nama je tada bilo najnormalnije vratiti se u šest ujutro kući, probuditi djecu, napraviti im doručak i onda otići spavati. Pokupili bismo ih poslijepodne iz škole, odveli na igranje u park i na večeru u restoran, a nakon toga bi oni otišli spavati, a mi krenuli u noćni život. Tako je izgledao naš uobičajeni dan. Je li to bio najbolji mogući život? Ne znam. Jesmo li bili dobri roditelji? Ne znam. Znam da je bilo tako i da to ne mogu promijeniti", rekla je u svoju obranu.
Neobičan ljubavni trokut
Ipak veza nije uvijek bila idilična. Gainsbourg je bio izuzetno dominantan i nije se zamarao stvarima koje mu nisu bile bitne. Kada je Charlotte prerasla svoju kolijevku, toliko da su joj noge virile van, odbio je kupiti novi krevetić rekavši da je to nepotreban trošak. Ujedno je Jane sazrijevala, više nije bila naivna dvadesetogodišnjakinja zaslijepljena pariškim svjetlima, a on je ostao isti - šarmantan i inteligentan muškarac, koji je svaku večer neumjereno pio, ali se zato kupao tek jednom mjesečno. Kada je jedne noći osjetio probadanje u prsima te su posumnjali na srčani udar, ona je prvo inzistirala da u kupaonici opere noge, dok je on razmišljao kako da javi u redakciju magazina France-Soir da pred bolnicu pošalju fotografa.
"Više nisam ista. Odbijam njegovu snažnu ljubav, naređenja, superiornost", napisala je krajem sedamdesetih u svoj dnevnik. Utjehu je pronašla u naručju filmskog redatelja Jacquesa Doillona, šesnaest godina mlađeg od Sergea, s kojim je 1979. snimala film “La Fille prodigue”.
"Želim kuću punu sunca, djecu koja se igraju u vrtu, bez zabrana i naredbi", objasnila je Munkeyju zašto je odlučila napustiti Sergea i otići s Doillonom. Glazbenik je gorko prihvatio njezin odabir, poručivši joj da je “on u usponu, a ona na zalasku karijere”, pri čemu je bio polovično točan. Serge je doista nakon njihova prekida napisao neke od svojih najljepših pjesama, no i njezina je filmska karijera procvjetala, a paralelno je postajala i sve cjenjenija pjevačica.
U vezi s Doillonom je 1982. dobila kćer Lou, danas popularnu glumicu. Ubrzo se i pomirila sa Sergeom, pa su se svi obiteljski družili, a on ju je svih godina, iako je bio u vezi s glumicom Caroline Von Paulus, pokušavao suptilno nagovoriti da mu se vrati. Možda bi se ona na to s vremenom i odlučila, ali je glazbenika, strastvenog pušača kojem ni pet kutija cigareta dnevno nije bilo dovoljno, 2. ožujka 1991. pogodio srčani udar.
"Krenula sam prema bolnici, ali bilo je prekasno. Već je bio mrtav. Na ulice je izašlo više od 20 tisuća Parižana kako bi mu odali počast. Ispred bolnice su počeli tiho pjevati njegove pjesme. Bilo je veličanstveno i tužno", prisjetila se Jane Birkin, koja mu je za oproštaj ostavila Munkeyja, omiljenog plišanog majmunčića. Položila ga je u njegov lijes kako bi čuvao Sergea u životu poslije smrti.
Godinu dana kasnije raspala se i njezina veza s Doillonom. Oboje su shvatili da je Sergeova sjena prevelik uteg za njihovu ljubav pa su umjesto gorkih svađa odabrali prijateljski razlaz. Kolika je bila njezina tuga za Sergeom pokazala je time što se početkom devedesetih povukla iz svijeta filma i glazbe, posvetivši se humanitarnom radu, pa je 1994. posjetila i okupirano Sarajevo.
Najveća životna tragedija
"Oduvijek sam željela putovati i pisati, ali to nisam mogla dok sam bila u vezama", govorila je tada Birkin, koja je zabavu pronašla i kao baka. Uživala je brinuti se o petero unučadi u svojem ljetnikovcu u Bretanji, tek povremeno prihvaćajući uloge u filmovima i snimajući albume u pauzama između obiteljskih dužnosti.
Čak ni borba s leukemijom, koja joj je dijagnosticirana prije gotovo 20 godina, nije poremetila njezin vedar duh. Zato ju je potpuno slomio najtužniji dan u životu - kada je umrla njezina najstarija kći Kate. Iako se u tinejdžerskim danima borila s ovisnošću o drogi i alkoholu, Kate je s vremenom postala cijenjena fotografkinja, ali iza uspjeha se skrivala i višegodišnja borba s depresijom. Preminula je 11. prosinca 2013., kada je pala s četvrtog kata svoje zgrade u Parizu, za što se pretpostavlja da je bilo samoubojstvo. Majčina tuga je bila toliko jaka da je čak nije mogla ispovjediti ni svojem dnevniku.
"Kada je Kate umrla, potpuno sam izgubila majčinsko samopouzdanje. Nisam znala što napraviti. No, znala sam da više ne mogu pisati. Kako bih uopće mogla nastaviti?", izjavila je Birkin, koja je nakon kćerine smrti odustala od dnevničkih zapisa.
Ujedno je postala svjesna svoje smrtnosti, ali i ostavštine: "“Je t’aime… moi non plus” je samo jedna od tisuća sjajnih Sergeovih pjesama. No, znam da je to pjesma uz koju će me pokopati. Kad odem, na vijestima će prikazivati moje fotografije uz zvukove “Je t’aime… moi non plus”. I nemam ništa protiv tog."