Glumac Vicko Bilandžić, novoizabrani intendant splitskog HNK-a, govori o kulturnim planovima vezanim uz rodni grad te otkriva što je sve naučio od supruge, baletne prvakinje Irine Čaban Bilandžić, u koju se zaljubio u matičnoj kazališnoj kući.
Vicko Bilandžić (46) i Irina Čaban Bilandžić (38) su umjetnici, zaljubljenici u kazalište i partneri u privatnom životu. Glumac, koji je nedavno izabran za novog intendanta splitskog HNK-a, i prvakinja baleta zaljubili su se 2006., i to baš u HNK-u, gdje je Irina kao 18-godišnjakinja plesala u "Labuđem jezeru". Kako uvijek postoje minimalno dvije verzije početka nekog odnosa, razgovor za Gloriju bio je prilika da i Vicko i Irina ispričaju vlastite.
"U teatar je stigla nova Odette, kraljica Labudova. Vidio sam je kako se penje uz skale kazališnog kafića Talog. Baletna pačka kao da ju je držala blago iznad zemlje, činila mi se nedostižno. Ja sam znao nešto ruskog, dovoljno da konkurenti misle da ga govorim, a Irina je tek "nabadala" hrvatski. Mjesecima sam nešto prtljao oko nje bez ozbiljne namjere. Ljubav se rodila kasnije i burno održala do danas", otkrio je Vicko Bilandžić, kojem je ovo bio prvi put da čuje Irininu interpretaciju istih događaja.
"Nakon jedne izvedbe Labuđeg jezera, kao i nakon svake predstave, nastala je gužva i svi su si međusobno čestitali, fotografirali se... To je baletna tradicija. U toj gužvi Vicko je došao čestitati meni i iznenadilo me što netko ovdje govori ruski jezik. Kasnije smo se viđali na kazališnim domjencima, druženjima u Talogu, ali veza je nastala tek kasnije, nakon što sam odlučila ostati još jednu sezonu u Splitu", govori Irina Čaban Bilandžić, koja s Vickom uživa u zajedničkom gledanju predstava, odlasku na koncerte, u muzeje... To im je idealan početak večeri ili dana. Nemaju isti ukus, kaže Irina, ukuse, ali uglavnom se slažu u zanatskim procjenama kvalitete pojedinih djela.
"Volimo drugačije serije i filmove. Sve više uživam u operi i klasičnoj glazbi, često slušam jazz... Sviđaju nam se različiti glumci i glumice, u kazalištu i na filmu. U slikarstvu smo si možda najbliže - Pissarro, Cezanne, Van Gogh. Mislim da sam jako puno naučio od Irine, da kao gledatelj budem otvoren za emociju koju mi određeno djelo želi prenijeti, da se predam djelu kao što se ona predaje plesu", govori Vicko Bilandžić koji iz ranije veze ima 25-godišnjeg sina Brunu, a Irina je prije devet godina rodila njihovog sina Andru. Odgoj djece je nešto čemu su, kaže, vrlo posvećeni.
"Djetetu treba pružiti vrijeme i ljubav. Primjerom ih treba educirati jer riječi su samo buka koja se odbija od njih. Potaknuti ih da budu svoji, da formiraju i jasno izražavaju svoje stavove, a ne kopiraju naše. Naravno, to su samo puste želje, vremena nemamo, ljubav samo deklarativno izjavljujemo. No, Irina i ja se trudimo da bar jedan od nas uvijek bude dostupan. Izbjegavamo materijalnim dobrima nadoknaditi propušteno u pružanju ideala koje sam spomenuo. Ipak, izloženost okolini i marketingu koji cilja na djecu značajno otežava ove ciljeve i onda treba znati balansirati da se dijete ipak uklopi u okolinu, a u isto vrijeme ne postane pijun svijeta konzumerizma", strastveno govori glumac.
U interakciji ovog zanimljivog para, različiti kulturni okviri iz kojih dolaze nikada nisu predstavljali problem. Vicko šarmantno prepričava da ga je Irina naučila kako da joj pridrži kaput, otvori vrata i pokloni cvijeće. "Mi porijeklom iz okolice Dicma baš i nismo vični takvim gestama. Ali popravljamo se", kaže Vicko Bilandžić, kojem prva godina intendanture službeno počinje ovo ljeto, no na mnogo je već načina odavno aktivan na tom planu. Pripreme, planiranja, sastanci, dogovori i putovanja u velikom su zamahu.
"Split je mijena. Poput Dioklecijanove palače, kojoj su vrijednost tragovi koje je vrijeme ostavilo na njoj, tako i Split u svakom periodu nudi nešto novo. Moj pubertet je bio obilježen zamračenjima i uzbunama u koje sam upao 1990., direktno nakon povratka iz vibrirajućeg megalopolisa Moskve gdje sam se školovao četiri godine. Volio sam takav Split, a volim ga i danas", iako pola godine više sliči na turistički resort nego na grad, a drugu polovicu kao da puše tužno jugo non stop. Split ide dalje i čast mi je da ću imati priliku voditi umjetnike koji će otisnuti svoj pečat u formiranju nekog novog Splita. Talijanski pisac Dario Fo je rekao da kazalište, umjetnički izraz, nema nikakvu relevantnost ako ne korespondira sa svojim vremenom. Industrija turizma čini svoje", objašnjava Vicko Bilandžić, no upaljene su sve lampice upozorenja i Split pokušava obaviti transformaciju. Iz dehumaniziranog resorta trebamo skrenuti u održivi mediteranski grad blage klime u kojem skladno žive njegovi građani i gosti - zaključuje, duboko svjestan kao umjetnik i menadžer kazališta da kultura hrani društvo te da je njegovo ogledalo i korektiv.