Nini Violić, koja je u ožujku proslavila 50. rođendan, ovo je doista proljeće za pamćenje u kojem je dobila čak tri glumačka priznanja. Uloga Laure Lenbach u predstavi "U agoniji" redatelja Ivice Buljana donijela joj je "Marula" na 32. Marulićevim danima, nagradu "Fabijan Šovagović" na Festivalu glumca te nagradu "Veljko Maričić" na Međunarodnom festivalu malih scena. A niz profesionalnih uspjeha nastavlja premijerom svog filma "Baci se na pod" 16. lipnja. I to na otvorenju Festivala mediteranskog filma u Splitu, koji je britanski The Guardian smjestio na laskavo drugo mjesto najboljih ljetnih filmskih festivala u Europi. Publika će pritom Ninu paralelno promatrati kroz dvije prizme - glavne glumice i redateljice.
U percepciji javnosti uvijek vedra i dobro raspoložena Nina Violić, koja pažnju privlači i razigranim, nekonvencionalnim stilom odijevanja, za prvi film odabrala je jednu prilično bolnu temu - raspad partnerskog odnosa. To joj je, kaže, blisko, jer je i sama prošla kroz razvod 2006., od glumca Tvrtka Jurića s kojim ima danas 19-godišnju kćer Rozu. Njena filmska priča je tužna, no Ninin privatni život sugerira da je happy end moguć usprkos obiteljskom rasapu - na premijeri u Splitu bodrit će je bivši suprug, baš kao i njen životni partner, glumac i redatelj Filip Šovagović. U vezi su protekle četiri godine, a skladao je i glazbu za njen redateljski prvijenac.
Imate li tremu uoči premijere?
Nemam, presretna sam. Otvaramo festival na Bačvicama gdje stane 500 ljudi. Ja ne moram ništa, osim što ću se pokloniti na kraju projekcije. Moja producentica Vanja Sremac i ja ubit ćemo se od alkohola i sreće što je sve krenulo.
Koliko vam je u realizaciji filma pomogla - ili odmogla - činjenica da ste etablirana glumica?
Bilo mi je teško dobiti sredstva za film iako je projekt otpočetka visoko ocijenjen. Na natječajima imaju prednost filmski redatelji, ali nisam si dopustila živciranje i kukanje, razvijala sam projekt i u međuvremenu napravila dva kratka filma - "Odvajanje" i "Janje". Time sam valjda dobila povjerenje. Osim toga, HAVC mi je dao toliko malo novca da se vjerojatno nijedan redatelj koji drži do sebe ne bi s tom lovom usudio raditi film. Ali naš ženski tim je prevladao sve prepreke, bile smo neuništive. Svjesna sam da se tako radi jednom u životu i beskrajno sam zahvalna svim suradnicima i glumcima što su me pratili i dali mi povjerenje na ovom ludom putovanju.
Kako je biti redateljica u Hrvatskoj?
Kad sam studirala, u Hrvatskoj je postojala samo Snježana Tribuson kao jedina redateljica u potpuno muškom svijetu. Danas najzanimljivije i najuspješnije projekte potpisuju žene - Hana Jušić, Sonja Tarokić, Dubravka Turić, Antoneta Alamat Kusijanović koja je lani dobila Zlatnu kameru na Cannesu... To je velika pobjeda, ne samo emancipacije nego i kvalitete te jednog drugačijeg, intimnijeg promišljanja filma. Onoga dana kad se i u politici, zdravstvu ili, na primjer, na Vrhovnom sudu dogodi slična stvar, tada ćemo moći reći da je naša ženska revolucija uspjela.
Kako ste motivirali Vanju Černjula, koji živi i radi u Americi, da dođe snimati vaš film u Zagreb?
Nisam htjela snimati film bez Vanje. Trebao mi je direktor fotografije u kojeg imam beskrajno povjerenje i nisam htjela nikakve nesuglasice i nerazumijevanja u tom odnosu, između slike i režije. Vanja je čovjek koji je filmu posvećen do daske, on ne nameće svoj snimateljski ego. Njemu se svidjelo to da želim i glumiti i režirati, bio mi je podrška u tome, radio je puno s glumcima koji su režirali i glumili istovremeno i nije u tome vidio nikakav problem. Osim toga svidjela mu se mogućnost da uđe u neki intimni glumački proces kakav sigurno ne viđa na ogromnim produkcijama u kojima radi i to je jedino što smo mi njemu mogli ponuditi - zaljubljenost, predanost, zanimljiv proces... Mi se sigurno nismo mogli mjeriti s raskošnim uvjetima u kojima on inače radi, ali njega u suštini i prije svega zanima - film.
Je li vas u snimanju filma ohrabrilo vaše iskustvo pred kamerama, na pozornici?
Ne znam što me ohrabrilo. Sigurno je, da nisam snimala filmove kao glumica, režiranje mi ne bi palo na pamet. A možda i bi, jer više i ne znam tko sam bila prije nego što sam se počela baviti glumom. Glumim od 18. godine, i to non-stop. Jedina pauza mi je bila kad sam rodila Rozu i tad sam stala na šest mjeseci.
Koliko je izazovno biti glavna glumica u vlastitom filmu?
Za mene je gluma proces i nikad ne znam kako treba glumiti neku ulogu dok se u nju ne upustim. Ono što sam sigurno naučila kroz sve ove godine rada jest kako voditi glumački proces, stvoriti okolnosti da se dogode neočekivane stvari. Mnoge su neupotrebljive, ali dogode se i genijalni momenti. Moram priznati da mi je puno veći gušt bilo raditi s kolegama nego sa samom sobom. Srećom, Gogo Bogdan i Lee Delong pomogli su mi u trenucima kada mi je trebao pogled izvana.
Zašto ste za dugometražni debi odabrali bolnu temu razvoda?
Zato što mi je ta tema bliska jer sam sama prošla kroz to, a htjela sam se baviti trenutkom koji je podjednako traumatičan za sva tri lika.
Ima li tu onda autobiografskih elemenata?
Možda poneki osjećaj, sve drugo je priča.
Kako se u Hrvatskoj živi od umjetnosti?
Živim onako kako sam odabrala. Da sam htjela lovu, sigurno se ne bih bavila glumom. Htjela sam da moj posao bude dio mog života, napretka, dio mene i u tome sam uspjela. Danas mogu reći da nemam posao, nego da živim neku svoju priču, a ponekad me za to i plate. Stvarno bi bilo glupo da se žalim. Moja sreća je to što u kazalištu imam stalni prihod, ali umjetnici u Hrvatskoj koji ga nemaju ne mogu preživjeti od svog rada. To je, nažalost, istina.
Je li vaš bivši suprug Tvrtko Jurić pogledao film?
Nije, doći će na premijeru. I on i njegova djevojka Saša Naumov.
Koja je tajna vašeg prijateljskog odnosa?
Nema tajni, Tvrtko i ja smo svu energiju i volju uložili u to da naš odnos bude što je moguće funkcionalniji zbog Roze. Nismo je davili našim budalaštinama, ali nismo joj dopustili ni prostor manipulacije - koji djeca rastavljenih roditelja često koriste. Uvijek sam vjerovala u to da je on najbolji mogući otac za nju i kad tako gledaš, sve postane jednostavnije. Nakon razvoda više nismo bili fokusirani na naš odnos, nego na Rozu. I to nas je spasilo.
A kako izgleda poslovna suradnja životnih partnera? Filip Šovagović skladao je glazbu za vaš film, a nedavno ste surađivali i na predstavi "Žena popularnog pokojnika", vi kao glumica, Filip kao redatelj.
- S Filipom je sve ringišpil. Često ne znamo što je naš privatni, a što poslovni život. Kod nas je sve javno - osim naše intime, koju smo nekako baš lijepo sačuvali u ove četiri godine. Kad je radio muziku za "Baci se na pod", u dva momenta sam ga htjela golim rukama zadaviti, a on sa mnom nije razgovarao tjedan dana kad smo radili njegovu predstavu "Žena popularnog pokojnika". Ali, evo, preživjeli smo. Ne znam stvarno s kojim bi mi frajerom na kugli zemaljskoj bilo zabavnije nego s njim.
Cijeli intervju s Ninom Violić potražite u novom broju magazina Gloria, koji je na kioscima od četvrtka, 2. lipnja.
