Tko je zapravo Nico - pjevačica na kultnom prvom albumu benda The Velvet Underground, jednog od najutjecajnijih svih vremena, glumica u kultnom Fellinijevu filmu “Slatki život”, prvi supermodel iz pedesetih, Warholova zvijezda samo s imenom, bez prezimena, puno prije Madonne... A opet Nico, Christa Päffgen - to joj je pravo ime - kojoj je čitava Europa s New Yorkom bila veliko igralište za tulume koji nisu prestajali, ostala je tajna skrivena u zagonetki.
Nedavno je dobila novu biografiju, još jednu u nizu koja pokušava odgovoriti na pitanje odakle toliko agonije i ekstaze u životu nesretne ljepotice i umjetnice, idola desetljećima mlađih darkerica i pankerica s početka osamdesetih godina.
Christa, koja je postala Nico kao manekenka u Parizu i nikad se više nikome nije predstavila svojim pravim imenom, rođena je pod nesretnom zvijezdom u tad najnesretnijoj zemlji na svijetu, u Kölnu 1938. Poginula je na Ibizi 1988. nesretnim slučajem - ne u automobilu, već na biciklu! - na pragu pedesete. Konačno je riješila pitanje svojih autorskih honorara i počela živjeti urednije i zadovoljnije, navodno na metadonima i leći. Vozila se biciklom u grad - njezin sin Ari ispričao je da si je išla kupiti marihuanu - pala je, završila u jarku, gdje su je našli nekoliko sati (ili dana) kasnije, ovisno o izvoru. Udarila je glavom, doživjela izljev krvi u mozak, a vene su joj navodno bile toliko iskasapljene dugogodišnjom heroinskom ovisnošću da joj nisu mogli u hitnoj dati ni infuziju ni transfuziju. No, to je za nju već bila nezamisliva starost, ona se družila i živjela s ljudima koji su se ponašali u skladu s poznatom hipijevskom devizom da treba “živjeti brzo i završiti kao prelijep leš”.
Tko je Nico - to od njezine smrti do danas sveudilj pokušavaju razotkriti bezbrojni članci, jedan ženski biografski igrani film (“Nico”, 2017.) i nekoliko ozbiljnih biografija. Zadnja biografija u nizu, “You Are Beautiful and You Are Alone” (Lijepa si i sama), Jennifer Otter Bickerdike, pojavila se nedavno. Bickerdike, uvjerena da je Nico ljepota stvorila i razorila i da je svoju ljepotu zapravo mrzila jer su je jedino po njoj primjećivali, citira u knjizi Marianne Faithfull, još jednu pjevačicu i ljepoticu poznatu po ljubavnim eskapadama s ikonama rocka, koja je rekla da je s Nico povezuje “razumijevanje frustracije neshvaćenosti”.
Čitav život obje su se borile da ih se “čuje, a ne samo vidi”, da ih shvate kao neovisne izvođačice i autorice, baš kao i njihove ljubavnike. Danas bismo rekli da ih je mučila i uništavala muška objektivizacija, muški pogled koji ženu automatski pretvara u predmet požude i ništa drugo. Zanimljivo, čini se da nigdje i nikad nije bilo toliko tih toksičnih muških pogleda kao šezdesetih i sedamdesetih među otkačenim i divljim rokerima, fotografima i neovisnim indie redateljima s kojima je Nico bila okružena.
Recimo, Lou Reed je mrzio što im Andy Warhol, menadžer Velvet Undergrounda i autor čuvene naslovnice s bananom prvog art albuma “The Velvet Underground & Nico” (1967.), nameće pjevačicu koja izvodi njegove pjesme. Iako su bili i ljubavnici, navodno ju je neprestano istiskivao iz benda, a ona je kasnije, sklona verbalnim ispadima, izjavila da je prestala s njim spavati jer je Židov. No, pomogao joj je oko samostalnog albuma “Chelsea Girls” koji se pojavio u isto vrijeme.
Povezivali su je s velikim brojem ljubavnika, od Loua Reeda i Jima Morrisona do Leonarda Cohena ili Ernesta Hemingwaya s kojim se družila, ali ne i spavala. Boba Dylana je srela u Parizu, nakon što se proslavila malom ulogom it girl, zvijezde društvene scene, u Fellinijevom filmu. Osjetila je da ju je hipnotizirao svojim plavim očima i odmah ga je pozvala k sebi, a “on je ostao tu noć i sljedećih sedam dana”. Otišli su skupa u Grčku gdje joj je Dylan napisao pjesmu “I’ll Keep It with Mine” za samostalni album i navodno čuvao sina Arija dok je ona snimala reklame.
Čitajte i: Obožavana kolumnistica Glorije: ‘Ljubav svakome, pin nikome!‘ - fascinantan život Žuži Jelinek
Čitajte i: Život Tigera Woodsa kao film: Od golferskog čuda od djeteta, do sunovrata u porocima - i nazad
Arija je dobila u kratkotrajnoj vezi s Alainom Delonom, za nju fatalnim, koji ga nikada nije želio priznati. Ari, danas fotograf Christian Aaron Boulogne (to je djevojačko prezime Delonove mame), pljunuti Alain Delon uz naglašenije, mamine visoke jagodice, još je živ, i sam ima dvoje djece, iako je uz Nico počeo uzimati heroin već sa 17 godina. Kad je poginula, u njezinoj pradomovini Njemačkoj, u Berliner Zeitungu, bio je objavljen nekrolog s naslovom koji opet ističe muškarca, a ne nju, “Nico: smrt zvijezde iz Berlina otkriva tajnu dramu u životu Alaina Delona”.
Nico je navodno imala i ljubavnice, mada nije dokazano da je doista imala burnu ljubavnu vezu s francuskom glumicom Jeanne Moreau. Jednom je rekla da je rano shvatila da “ne mora biti ona da bi bila ona”. Izmišljala je priče o sebi od najranijeg, nesretnog djetinjstva kojeg se sramila, najviše zbog veza s nacizmom. Znakovito, njezina veoma popularna biografija autora Richarda Wittsa iz 2017. zove se “Nico: Life and Lies of an Icon” (Nico: istine i laži iz života ikone).
Sanjao sam te, moraš biti zvijezda mojeg filma ‘Slatki život’, rekao joj je Fellini kad ju je prvi put vidio
Glumila je nekoga ili nešto cijeli život. Od prvog dolaska u Pariz, kad joj je bilo 16 godina i kad je pobjegla od čamotinje poslijeratne razorene i nesretne Njemačke. Počela je ubrzo raditi kao model za Vogue, bila je i lice Chanela, kratko vrijeme veoma uspješna. Njemački fotograf Herbert Tobias objasnio joj je da se ne može zvati Christa, da mora dobiti neko zanimljivije ime. Predložio joj je da se nazove Nico, što je ime njegovog neprežaljenog ljubavnika. Tako je Christa sa 18 godina postala tajanstvena Nico, kasnije internacionalna zvijezda rokerske scene.
Počela je pjevati s Louom Reedom i bendom The Velvet Underground, a puno kasnije postala je klupska pjevačica i visoka svećenica punka, autorica svojih vlastitih pjesama, iako je izvodila i brojne jazz i rock standarde. Veoma visoka, blond Nico, cizeliranih, istaknutih skandinavskih jabučica, jednom je samu sebe opisala kao “anarhističkog naci džankija” (uvijek je voljela šokirati), dok ju je Warholov redatelj Paul Morrissey opisao kao “najljepše stvorenje koje je ikad živjelo”. U svojoj knjizi “POPism” Warhol je opisao kako je prvi put vidio Nico s Morrisseyem u jednom meksičkom restoranu u New Yorku 1965.
“Sjedila je za stolom, umakala svoje duge, prelijepe prste u sangriju i vadila komade naranče namočene vinom”, napisao je Warhol. Kad je vidjela da je Warhol i Morrissey promatraju, zabacila je glavu u stranu i maknula kosu s lica drugom rukom i rekla veoma polako: “Voooliiim samo hrrranuuu koja pluta u vinuuu”. Morrissey se toliko oduševio njezinom ljepotom da je odmah te večeri rekao Warholu da je moraju snimati u svojim filmovima i pronaći za nju rock bend. Govorila je i pjevala s primjetnim njemačkim akcentom, izrazito dubokim glasom, na čudan način koji su kasnije opisali “kao da je IBM-ov kompjutor progovorio glasom Grete Garbo”. Željela je biti Marlene Dietrich za novo doba. Glumila je u eksperimentalnim Warholovim filmovima “Chelsea Girls”, “The Closet”, “Sunset” i “Imitation of Christ”.
Jean Baudrillard, francuski postmodernistički teoretičar, posvetio joj je esej u kojem je napisao da je “zračila nečim što je iznad ljepote, nečim suptilnijim, drugačijom vrstom zavođenja, koja kao da je počivala na prijevari: bila je lažni drag queen, prava žena koja u stvari glumi da je queen...”. Nico je već radila kao model u Berlinu i Parizu više od deset godina kad je u Rimu 1959. upoznala velikog talijanskog redatelja Federica Fellinija, koji je odmah odlučio da mora biti u njegovom kultnom filmu. Jednom je ispričala da joj je Fellini, čim ju je ugledao, odmah rekao: “Sanjao sam te. Prepoznajem to tvoje lice. Izgledat će čarobno pod svjetlom svijeće. Ti moraš biti zvijezda mojeg filma ‘Slatki život’.” Nadopisao je u scenarij malu, ali prominentnu ulogu za Nico, zvijezdu rimskog noćnog života. Kad mu je priznala da se boji jer nema gotovo nikakvog iskustva s glumom, Fellini joj je pametno objasnio da će glumiti manekenku Nico, a s tom ulogom ima veliko iskustvo.
Čitajte i: Ženskaroš u suknji: Životna priča ultimativne modne ikone i slamatelja ženskih srca
Navodno ju je Jim Morrison nagovorio da počne čitati englesku poeziju i potom i da sama piše pjesme. Ona je tvrdila da ne zna kako se točno piše, da ne shvaća mehaniku pisanja, a on joj je objasnio da zapisuje svoje snove i prizore koje je u njima vidjela. Doduše, nisu to bili samo snovi, već i vizije s halucinogenim drogama. Za vrijeme njihove ljetne veze 1967. živjeli su u Kaliforniji i često odlazili u pustinju, gdje je Morrison već naučio prepoznati kaktus peyote. Smatrala je da je to “spiritualna droga, koju smo uzimali usred pustinje, u prirodi, na otvorenom, na čistom zraku, ne u hotelskoj sobi li baru... nakon što bi drogu kupili na nekom uglu u sumnjivom kvartu”.
Svoju je ljepotu mrzila jer su je jedino po njoj primjećivali i zbog toga je bila frustrirana
Nekontrolirana narkomanka, što je polako postala - iako zapravo dubinski povučena, introspektivna i šutljiva - znala je imati i neočekivane nasilne ispade. Poznata je epizoda kad je crnoj pjevačici i aktivistici Emmaretti Marks, koja je u baru pričala o rasizmu u Americi, bacila čašu na lice koja se razbila i ozlijedila je. Nico je tvrdila da su je tad aktivisti Crnih pantera odlučili ubiti, iako je to napravila dok je bila tako drogirana da nije znala što radi. Pobjegla je u Europu. Tu je sedamdesetih živjela s francuskim filmašem Philippeom Garrelom, s kojim je napravila sedam filmova. No, on je bio teški heroinist i tad je heroin postao najvažnija stvar i u životu Nico.
Početkom osamdesetih trebala je nastupiti u nekom engleskom TV showu u studiju u Manchesteru, a drugi gost je glasno negodovao: “Tko je ta stara jadnica, islužena narkomanka”. Pojma nije imao da je “islužena narkomanka” već postala inspiracija cijelog jednog glazbenog pokreta, ikona darkerske, goth scene ranih osamdesetih. Morrissey iz benda The Smiths već joj je pisao hvalospjeve, utjecala je snažno na bendove poput Bauhausa, Siouxsie & the Banshees i na Patti Smith. Iggy Pop, koji joj je nakratko bio i ljubavnik, a pojavljuje se u njezinom gotičarskom videu “Evening of Light” (1968.), kasnije ju je usporedio s Van Goghom: “Potpuno sam uvjeren da će ljudi, kad najednom razviju sluh da zaista čuju Nico, kao što su razvili oči da prepoznaju genij Van Gogha, samo zastati zatravljeni i uzviknuti uuuuuh”. “Lijepa i prokleta” Nico živjet će zauvijek.
Obiteljska kletva
Christa nije postala Päffgen rođenjem. Njezina majka Greta, koja se rodila početkom 20. stoljeća na području današnje Poljske, iako je Nico kasnije spominjala i neke nejasne ‘jugoslavenske korijene’, bila je udana za drugog muškarca kad je upoznala Christinog oca. Tako je beba rođenjem prvo dobila prezime Schultz, a kad se majka kasnije razvela, svoje pravo prezime. Bogata obitelj Päffgen, vlasnici pivovare, jako su se protivili tajnom braku svojeg sina s razvedenom ženom i smatrali su da Christa nije njegova kći. Prisilili su sina na razvod kad je Nico imala manje od tri godine. Majka se kasnije treći put udala, a oca, vojnika Wehrmachta, Nico nikad kasnije nije vidjela. Provela je devet mjeseci u nacističkom sirotištu jer je majka nije mogla hraniti. Tek je kasnije počela opet kod nje živjeti, i dalje u velikoj bijedi. Zapravo je sličnu sudbinu doživio i njezin sin Ari, za kojeg Alain Delon nije htio ni čuti. Ostavljala ga je kao bebu sa svojom bolesnom majkom na Ibizi i ona se za njega nije brinula kako treba. Delonova obitelj, poskrivećki, da Alain to i ne zna, usvojila je dječaka. Kad su došli po njega na Ibizu, navodno su ga zatekli samog u mračnoj prostoriji kojom se kretao kao životinja. Povremeno je kasnije živio s Nico, a iako je uzeo prezime svoje bake po ocu koja ga je odgajala, Delon do danas odbija svaku vezu s Arijem, koji ga je nedavno čak i tužio za priznanje očinstva, ali parnicu još nije dobio.
Nasilni ispadi ljubavnika
Brojni svjedoci pričali su o nasilnim ispadima Jima Morrisona prema Nico, o tome kako bi se usred tuluma počeli jezivo svađati, vikati, a onda i tući. Jim bi je na tulumu krenuo vući za kosu po terasi... Jedan od svjedoka to je opisao kao ‘nastrani ljubavni ritual dvoje neodoljivih čudovišta, koja su se takmičila tko će u tome biti poetičniji’. Nico je kasnije pričala kako je uvijek voljela da njezine veze budu ‘i fizičke, ne samo psihičke’, kako su se udarali jer su bili pijani i kako su u tome uživali, mada su ljubav ipak vodili nježno. No, dodala je da se s Morrisonom pobratimila krvlju preko velike rane na palčevima i uvijek vjerovala da su oni krvna braća i da je on u njoj nastavio živjeti i nakon smrti. Navodno je i njezin ljubavnik Brian Jones, gitarist Rolling Stonesa, koji je sa 22 godine već imao četvero djece s četiri različite žene, prema Nico bio nasilan. Opisala ga je kao skrivenog sadista koji je bio ‘šarmantan, sve dok ne bi zatvorio vrata iza posljednjeg gosta... No, bilo je to i zastrašujuće i fascinantno, a on je bio najbolji mogući ljubavnik - kad je mogao...’.