Želja za djetetom bila je jača od svih bolnih iskustava koje je prolazila tijekom medicinski potpomognute oplodnje: Nevena Rendeli Vejzović ispisala je iskreno svjedočanstvo o svemu što je prošla da bi danas bile sretna majka.
Ne znam - procijedila sam kada me prijateljica koja po četvrti put prolazi postupak IVF-a očajno upitala kako sam ja sve to preživjela. "U principu se ne sjećam, jer nekako je sve nestalo onog trenutka kad su one došle na svijet", pokušala sam je ohrabriti i istodobno prizvati u sjećanje svu bol, fizičku i psihičku, za koju znam da je postojala, samo sam je negdje duboko potisnula. Sad kad vratim film sedam godina unatrag, ili čak desetak, kada sam shvatila da će ono što drugima uspijeva spontano ili planirano (u svakom slučaju, dosta jednostavno) meni biti velik problem i izvor frustracija. Iz današnje perspektive, čini mi se kao da se sve događalo nekome drugome, nekome tko je jako izdržljiv i hrabar. A ja se tada uopće nisam tako osjećala.
Sjećam se tisuća pregleda, dijagnoza i nagađanja zašto ne ostajem trudna unatoč urednim nalazima. Propuhivanja jajovoda, pregleda maternice, ultrazvuka i inseminacija koje nisu urodile plodom. Doslovno. Istodobno, smješkaš se, radiš, izlaziš, odrađuješ sve obaveze kao da je sve u redu, slušaš kako drugi ostaju trudni nakon dva mjeseca veze i praviš se kao da te to ne frustrira. Sjećam se i kako sam plakala u WC-u jednog restorana kada nam je prijateljica rekla da je trudna i da se udaje krajem godine. Nije da nisam bila sretna zbog nje, ali tada sam prvi put iskusila pravu ljubomoru i bijes. Usmjeren uglavnom na sebe, a onda i na cijeli svijet. Dotad sam mislila da sam sve napravila kako treba: završila fakultet, dobila posao, zaljubila se, bila u dugoj vezi koja je završila brakom i na obiteljskim ručkovima stoički podnosila pitanje: "A kad će djeca?"
I da se razumijemo, bili smo mladi - iako prema nekom medicinskom rječniku stara rodilja postaješ već u kasnim dvadesetima. Mi smo bili u ranim tridesetima kada smo odlučili postati roditelji, a to se nije događalo. Tek tada sam shvatila koliko parova oko nas prolazi istu ili još neizvjesniju situaciju. Svaka je priča bila loša na svoj način. Od parova koji su to pokušavali već deset godina do uspješnih oplodnji i neuspješnih trudnoća. I svaka je zvučala jednako zastrašujuće. Upoznala sam ženu koja je osamnaesti put prolazila cijeli proces iznova. Divila sam im se jer mi se činilo da ja to ne bih mogla na duge staze. Uostalom, i sama sam prošla jednu izvanmaterničnu trudnoću i nakon toga odustala. Meni se to činilo previše. Te brojne injekcije hormona koje dobivaš u trbuh, promjene raspoloženja, tablete, bolne aspiracije, tijelo prepuno vode i onda - razočaranje. A ti nemaš utjecaja na to, ne možeš ništa promijeniti.
U to doba ja sam bila jedina u svom krugu prijatelja i poznanika koja je pokušala ostati trudna uz pomoć potpomognute oplodnje. Ili barem jedina koja je o tome pričala. Barem u početku. Kasnije sam lagala o razlozima svojih odlazaka na bolovanje jer nisam više željela da me svaki put ispituju - kako je prošlo?! A ja im nisam imala što reći. Kako je prošlo? Neuspješno, sve je bilo uzalud, željela sam vikati, ali nisam imala na koga. Nitko nije bio kriv, a ja sam najviše okrivljavala samu sebe. Moj tadašnji partner bio je prepun razumijevanja: kada sam rekla da više ne bih, složio se sa mnom i nekako smo sve stavili pod tepih. Ubrzo smo počeli sve probleme rješavati na isti način i nakon nekog vremena udaljili se previše da bismo o svemu mogli otvoreno razgovarati. Ostao je taj gorak okus neuspjeha, ali i tupavi osjećaj nemoći.
Nekoliko godina kasnije, kada je Mak ušetao u moj život, vratila mi se i ta, rekla bih iskonska, ali zapravo možda uopće nije iskonska, već posve osobna želja da postanem mama. Bila sam nekoliko godina starija, a iako još uvijek u tridesetima, "zadnji vlak je prolazio" - kako se govori u našem društvu. Nismo dugo čekali, nakon godinu dana uputili smo se u privatnu polikliniku za koju smo saznali da su stručnjaci za IVF i da imaju dosta velik postotak uspješnosti. Statistika je zeznuta stvar, odmah ću vam reći. Zvuči dobro u brojkama, ali ne znači da se odnosi na vas. Sjećam se kako sam tamošnjem vrhunskom stručnjaku za IVF izgovorila najgluplju rečenicu u životu: "Imate samo jednu šansu, ja ovo ne mogu prolaziti više od jednom." Čovjek je umro od smijeha i vjerojatno pomislio - ova je luda. No, ničim to nije pokazao, dapače, na neki miran i stručan način uvjerio me da će sve biti u redu. I danas vjerujem da je povjerenje koje sam imala prema doktoru bilo važan dio procesa. Svakako bih savjetovala da tražite liječnika koji vam ulijeva povjerenje i za kojega nećete biti samo još jedna pacijentica koja želi ostati trudna. Taj put sam odlučila da neću nikome govoriti kroz što prolazimo, čovjek postane s vremenom i malo praznovjeran, ali zapravo u dubini duše nisam se željela nadati. Jer nada je… znate već sami.
Radila sam punom parom i istodobno se pikala hormonima. Jednom sam vodila neku panel-raspravu u Novinarskom domu, a kako je uoči početka bilo vrijeme za terapiju, dala sam si injekciju u trbuh sjedeći dolje u automobilu. Na televiziji sam i dalje vodila emisije uživo, a u WC-u pila tablete kao da se radi o glavobolji. Uplatili smo i putovanje u Pariz, baš u doba kad smo trebali saznati rezultate, jer nismo željeli postati još jedan od onih parova kojima se život svodi na čekanje. Aspiracija (vađenje jajnih stanica) je kao i prvi put, kad je sve rezultiralo izvanmaterničnom trudnoćom, prošla odlično, samo sam ovaj put bila u anesteziji (što bih preporučila svakoj ženi) i za nekoliko dana napravljen je transfer dviju blastocista jer sam imala više od 36 godina. Za otprilike dva tjedna radila sam kontrolu hormona beta HCG (brzo naučite sve medicinske izraze pa u tom krugu ljudi koji prolaze što i vi razgovarate u šiframa) i vrijednost je odgovarala trudnoći. Još uvijek sam bila oprezna jer sam istu situaciju već jednom prošla. Kad se za tjedan dana udvostručila, bilo je jasno. Trudna sam!!!
Svejedno, odlazak na ultrazvučni pregled bio je ključni trenutak jer tek tada liječnik vam može potvrditi trudnoću. Sjećam se da sam ušla u ordinaciju oprezno kao da ulazim u vlastitu noćnu moru koja se ponavlja kao beskrajan dan. Šutjela sam, kao da bi riječi mogle utjecati na to jesam li trudna ili nisam, i tek kad je liječnica izgovorila "Čujem srce!", odahnula sam. Dok sam ja u sebi vrištala od sreće, čula sam da još nešto govori, ali kao u nijemom filmu vidjela sam samo kako otvara usta. A onda sam, kroz maglu, čula: "Nevena. Čujem. Još. Jedno. Srce. Čestitam, nosite blizance!" Nakon toga muk. Tišina. Pauza. Ulazi moj suprug, doktorica mu ponavlja sve što je rekla meni, ali ja ne reagiram. Gledam njega, gledam nju i mislim si - ovo je nemoguće. Mak mijenja boje, u kasnim tridesetima bit će otac četvero djece. Smješka se, smješkam se i ja, ali ne dopuštamo si sreću. Doktorica nam objašnjava da se ne smijemo previše veseliti jer često se događa kod ovakvih trudnoća da se jedan ili čak oba ploda ne razviju. Uostalom, da je sve išlo prirodnim putem, ne bismo ni znali da smo trudni, upozorava nas - prerano je da se išta prognozira. Kao iz topa pitam smijemo li u Pariz, iako me zapravo u tom trenutku boli briga za Grad svjetlosti. Smije se i kaže da smijemo - "Ponašajte se kao da se ništa nije dogodilo". Tek nakon 12. tjedna trudnoće i tek nakon što smo vidjeli svoje curice na ultrazvuku, usudili smo se sretnu vijest podijeliti s drugima. Sljedećih pet mjeseci proteklo je u konstantom strahu i strepnji, ali u trenutku kada su one došle na svijet - sve sam zaboravila. I napokon se osjećala kao svaka druga mama. Istodobno presretno i prestravljeno.
Osam mjeseci kasnije, sasvim slučajno, jer nam nije padalo na pamet da bi se to moglo tako lako dogoditi, bila sam trudna drugi put. Posve prirodno, bez pomoći liječnika i laboratorija. Život stvarno piše romane, a ja vama ovo pišem samo zato što želim svakoj ženi koja trenutačno prolazi isto ili slično poručiti - Ne bojte se, ne čekajte predugo ako želite postati majke, a to se ne događa. Potražite pomoć, razgovarajte o tome sa znanima i neznanima i vjerujte u sebe. Nama, majkama koje to nismo postale lako nitko ne treba objašnjavati koliko je to težak i najvredniji posao na svijetu. Mi smo tu žrtvu i prije odradile.