Zagrebačka sociologinja Tea Vidović Dalipi autorica je i redateljica dokumentarca "Snajka: Dnevnik očekivanja" o svojoj ljubavi i braku s Mirsadom Dalipijem, samoukim glazbenikom s Kosova.
Deset godina "nemoguće" ljubavi između 37-godišnje zagrebačke sociologinje i aktivistice Tee Vidović Dalipi i 35-godišnjeg glazbenika Mirsada Dalipija, podrijetlom Roma s Kosova, njegova je protagonistica pretočila u dokumentarnu filmsku poslasticu "Snajka: Dnevnik očekivanja", čija je autorica i redateljica. Nakon svjetske premijere u Prizrenu, te prikazivanja u Sarajevu, Beogradu i Skopju 13. studenog dočekali smo i zagrebačku premijeru nakon koje "Snajka" kreće u kinodistribuciju po nezavisnim hrvatskim kinima.
"U očima obitelji svog supruga ja sam "snajka", čija bi dužnost prema nepisanom pravilima tradicije bila da sa suprugom živi na Kosovu i bude desna ruka svekrvi, suprugovoj majci, u brizi oko kuće i obitelji. U našem slučaju to se nije dogodilo, nego Mirsad sa mnom i našom 6-godišnjom kćeri Fridom živi u Zagrebu, a njegovi roditelji, kako se vidi u filmu, nisu bili jedini čija su očekivanja iznevjerena", govori Tea Vidović Dalipi, čiji film na osobnom primjeru govori o rasizmu i postulatima patrijarhalne zajednice s čime se ona i njen suprug već godinama nose.
Filmska priča strukturirana je oko tri vjenčanja - nekonvencionalnog braka glavnih protagonista, svadbe Teinog brata i šogorice u Zagrebu, te Mirsadovog bratića i njegove odabranice na Kosovu. Osim toga Tea je snimala svoje razgovore s Mirsadom i važne obiteljske događaje poput prvog zagrebačkog posjeta njegove obitelji s Kosova, posjeta Teine bake koja je prvi put došla vidjeti svoju praunuku...
"Bilo nam je važno da ljudi u tim trenucima zaborave na prisutnost ekipe i budu potpuno opušteni pred kamerom, u čemu smo i uspjeli", priča Tea koja danas radi u PaRiteru, riječkoj udruzi za zaštitu ženskih prava.
Kako se vidi u filmu Tea i Mirsad u svom su braku razapeti između društvenog pritiska i međusobno nepomirljivih i za njih nerealnih očekivanja svojih obitelji, te kompromisa na koje su oboje spremni pristati.
Povezani željom da pronađu rješenje za naizgled nerazmrsivu situaciju Tea i Mirsad upuštaju se u kompleksnu igru prilagodbe što se u konačnici pokaže utegom njihove vlastite intime i međusobnog odnosa. Tea Vidović Dalipi u svom debitantskom filmu razotkriva niz obiteljskih rituala, tradicijskih stereotipa, pa i kulturnog rasizma, u kojima dvoje ljudi koji se usprkos svim međusobnim razlikama vole, pokušavaju pronaći mjeru između zadovoljavanja slike koju o njima imaju njihovi roditelji i potrebe da ostanu autentični, slobodoumni partneri, te roditelji svojoj kćeri Fridi.
"Mirsada sam upoznala na jednoj radionici u Ljubljani. Ondje sam stigla kao predstavnica Centra za mirovne studije, organizacije za koju sam deset godina radila, a Mirsad je tada radio za jednu međunarodnu organizaciju s Kosova. U deset dana intenzivnog druženja rodila se ljubav, ali izazova je već na početku bilo mnogo: Mirsad prvo nije imao vizu za Hrvatsku, pa sam ja njega posjetila na Kosovu... Na kraju smo se morali odlučiti hoću li se ja preseliti na Kosovo, što su njegovi očekivali, a odlučili smo se za život u Zagrebu, jer sam imala stalni posao, a Mirsad je bio slobodni umjetnik", priča Tea.
Vjenčali su se u travnju 2013. u Starogradskoj vijećnici na zagrebačkom Gornjem gradu, a pedesetak prijatelja i članova obitelji pozvali su na svadbu u Muzej prekinutih veza.
"Nije ni mojim roditeljima bilo lako zbog toga, pogotovo mami kojoj je trebalo vremena da prihvati i pomiri se s mojom odlukom. A ideja za film rodila se kad sam upisala Restartovu školu dokumentarnog filma, gdje je nastala prva verzija scenarija", priča Tea i dodaje kako je snimajući film koji dokumentira njihov odnos, najviše naučila sama o sebi.
"Teško je gledati samu sebe, pogotovo u prvim mjesecima majčinstva kad hormoni divljaju, ali sam mnogo naučila analizirajući svoje postupke i odnose, pa i one kojih se sramim. Recimo jednog dana se Mirsad vratio kući bijesan jer su mu na cesti dobacivali "Cigo, Cigo", a ja sam iz svoje privilegirane pozicije bijele žene zagovarala pacifistički stav, dok se on borio sa svojim emocijama. Danas bih sigurno reagirala drukčije", govori Tea, koja je u filmu prikazala uspone i padove kroz koje je u svom braku prolazila s Mirsadom.
Mirsad je samouki jazz bubnjar, koji svira s raznim bendovima, a kao dio sastava Gipsy Groove na Kosovu je promovirao toleranciju i jednakost, vjerujući kako se jedino glazbom mogu razbiti predrasude prema romskoj nacionalnoj manjini. U Zagrebu surađuje s renomiranim jazz glazbenicima i stalni je član Balkan Zoo Ensemblea, s kojim je snimio četiri albuma, a uz ostalo s Edom Maajkom je 2018. snimio album "Put u plus".
"Mirsad je vrlo komunikativan i društven, čini mi se da ga u Zagrebu svi znaju i da ima više prijatelja od mene. Nijedan brak nema garanciju, ali se za naš sigurno isplati boriti i to se, nadam se, vidi u filmu", kaže Tea koja je snimajući film naučila da su u odnosu najvažniji iskrenost, komunikacija i važnost slušanja drugog. Jer problemi koji se guraju pod tepih kad tad isplivaju na površinu.
Presretna je što su na svjetskoj premijeri na DokuFestu u Prizrenu film odgledali u društvu Mirsadovih roditelja i drugih članova obitelji, a u Zagrebu će ga prvi put gledati njezini roditelji i brat. "Svi oni u njemu sudjeluju i jako mi je važno kakve će biti njihove reakcije", kaže Tea koja se namjerava nastaviti baviti filmom. Temu za idući još nema, ali je sigurna da "Snajka: Dnevnik očekivanja" neće ostati jedini naslov u njezinoj filmografiji.
