Naša najuspješnija producentica, Ankica Jurić Tilić, dobitnica nagrade EURIMAGES, govori o manje glamuroznoj strani svojeg posla, u kojem i nakon 25 godina karijere osjeća neizvjesnost i strah te o glumačkim izvedbama od kojih joj zastaje dah na snimanju.
Ankica Jurić Tilić (54) nije mogla zamisliti bolji završetak profesionalnog desetljeća. Zagrepčanka, koja je u svijet filma ušla nakon što je diplomirala komparativnu književnost i francuski jezik na Filozofskom fakultetu, jedna je od najuspješnijih i najaktivnijih hrvatskih filmskih producenata, a pritom svoje znanje prenosi i studentima produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te na EAVE-u, europskoj školi za profesionalno usavršavanje producenata. U proteklih deset godina njezini filmovi nagrađivani su na festivalima u Cannesu (“Zvizdan” Dalibora Matanića) i u Veneciji (“Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić), producirala je četiri nastavka filmskog serijala o dječaku Koku, snimljenom prema romanima Ivana Kušana, a posebno je ponosna na to što je u više od trećine projekata radila s - redateljicama. No najvećim uspjehom smatra nagradu EURIMAGES, koja se dodjeljuje producentima kao priznanje za promicanje koprodukcijske suradnje i međunarodne razmjene, a Ankica Jurić Tilić dobila ju je nedavno, na velikoj svečanosti Europske filmske akademije u Berlinu.
Nagradu za promicanje koprodukcije i međunarodne suradnje u Berlinu joj je predala ‘poljska Tilda Swinton’ - glumica Agata Buzek
Kako ste se osjećali dok ste preuzimali nagradu?
- Imala sam jaku tremu, i na početku govora sam gledala duboko u dvoranu, nisam se usudila spustiti pogled prema prvim redovima. Uz sve svoje iskustvo i godine, osjećala sam baš onaj djetinji strah. Tek pred kraj govora usudila sam se pogledati u prve redove gdje su sjedili velikani poput Wernera Herzoga, Juliette Binoche, Pedra Almodóvara i Wima Wendersa.
Jeste li s njima slavili nakon dodjele?
- Svi smo otišli na službenu zabavu, ali ja se nisam popela u VIP salon, gdje su bili svi nagrađeni. Naime, moji prijatelji i poznanici iz Europe bili su u onom “običnom” dijelu pa sam se ondje zadržala. Kipić nisam puštala iz ruku - iako su mi ponudili da ga pošalju poštom, bilo mi je draže da svuda ide sa mnom.
Na svečanosti Europske filmske akademije s kćerima Nikom i Paulom
Kada ste doznali za nagradu?
- Javili su mi još u srpnju, dok sam s obitelji ljetovala na Hvaru. Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam pročitala taj mail i shvatila što sam dobila. Vrisnula sam i skočila do stropa od veselja: obitelji sam morala objasniti zašto skačem, ali sljedećih pet mjeseci nisam smjela nikome ni zucnuti da sam dobila nagradu.
Kako ste kao studentica komparativne književnosti i francuskog jezika uopće završili u filmskoj produkciji?
- Slučajno. Preko student servisa dobila sam posao u kvizu Kviskoteka na Hrvatskoj televiziji. Tamo su me primijetili pa su mi ponudili mjesto asistentice produkcije u dramskom programu. Meni se to svidjelo te sam počela napredovati stepenicu po stepenicu - bila sam organizator produkcije, drugi asistent režije, organizator za lokacije, direktor ekipe i tek na kraju producentica. Napustivši televiziju, nekoliko godina sam radila za druge produkcijske kuće, sve dok 2003. s partnerima Hrvojem Pervanom i Draganom Jurićem nisam osnovala tvrtku Kinorama.
Kad ste počinjali, bio je to dominantno muški svijet, a danas?
- U našem društvu muška se riječ, bez obzira na razinu obrazovanja i kompetencije, još uvijek smatra snažnijom. Osim toga, iako nije dobro generalizirati, mi žene smo manje kompetitivne. S druge strane, možda smo zbog toga bolji timski igrači, što je jako bitno u produkciji. Teško mi je objasniti zašto, ali činjenica je da se u Hrvatskoj vrlo brzo izjednačio broj muških i ženskih producenata. I na to moramo biti ponosni. U posljednje vrijeme izjednačava se omjer redatelja i redateljica, ali među scenaristima i dalje dominiraju muškarci. I, naravno, nedostaje nam više glavnih ženskih uloga.
U kojim trenucima osjetite da ste baš sretni što ste producentica?
- Ima ih puno. Od ovakvih dodjela priznanja ili pak premijera na velikim festivalima, do onih vrijednih trenutaka kad na setu svjedočite snimanju savršenog kadra. Kad vidite glumačku izvedbu koja je toliko snažna da vas rasplače. Evo, na snimanju posljednjeg filma, drame “Zora” Dalibora Matanića, dvaput sam zaplakala - jednom na izvedbu Krešimira Mikića, a drugi put Tihane Lazović.
S Tihanom Lazović na snimanju ‘Zvizdana’
Jeste li kada pomislili da biste trebali raditi nešto drugo?
- Naravno... Najteže je izdržati nestalnost poslovanja. Ima trenutaka kad sam zatrpana poslom, kad snimamo istodobno nekoliko filmova, a onda ima razdoblja kad ne radimo ništa. To umara, ta nesigurnost, jer se nakon 25 godina karijere još moram bojati hoću li moći nastaviti ovako?
Kako ste uz tu neizvjesnost, česta putovanja i duge radne sate usklađivali obiteljski život?
- Imala sam emocionalnu i logističku podršku svoje velike obitelji, jer da nije bilo tako, sigurno ne bih mogla raditi ovaj posao. Dok su kćeri bile male, nisam htjela putovati, radila sam isključivo u Zagrebu, no čim su porasle, krenuo je taj ludi ritam u kojem su mi pomagali svi - mama, tata, sestra, brat, šogor, šogorica... Mi funkcioniramo kao veliko pleme u kojem svi rade za sve, pa sam se provukla bez dadilja, vrtića i produženih boravaka.
Jesu li vas roditelji nagovarali da promijenite posao, nađete nešto stabilnije?
- Ako su to i mislili, nisu to izrekli, na čemu sam im jako zahvalna. Oni nisu iz filmskog svijeta, mama Marta je bila učiteljica, a tata Drago, koji je preminuo prije godinu dana, električar - ali uvijek su imali razumijevanja i riječi potpore za moj posao.
Hoće li kćeri nastaviti vašim stopama?
- To nikad nisam poželjela. Filmski je svijet izvana zavodljiv, ali je težak, pa sam se potrudila da ih ne uvlačim u to sve dok ne budu dovoljno zrele da same odluče. A one su izabrale drukčije puteve: starija Nika je diplomirala na FER-u i danas radi u agenciji za digitalni marketing, a mlađa Paula je na posljednjoj godini komparativne književnosti.
Koliko o poslu razgovarate kod kuće sa suprugom Otom Tilićem, umirovljenim producentom koji je radni vijek proveo na HTV-u?
- Kad bi se dogodilo nešto posebno lijepo ili ružno, onda bismo to komentirali, ali inače ne razgovaramo previše o poslu. Ipak, puno mi znači kad imam neki problem da mu mogu “istresti” sve što me muči. Već to verbaliziranje pomaže mi da se bolje osjećam.
Jeste li imali priliku da kao producentica radite u inozemstvu?
- Jesam, ali je nisam prihvatila... meni se zapravo jako sviđa ovaj naš način života. Obitelj i prijatelji su mi iznimno važni. Sviđa mi se što se oslanjamo jedni na druge, pa i kada puno radimo, nalazimo vrijeme za druženje. Imala sam osjećaj da bi mi selidba u drugu državu izbila tlo pod nogama. Profesionalno bi mi sigurno koristilo, ali sumnjam da bih mogla zadržati sve ono što mi je bitno u privatnom životu.
Iako je imala ponuda, nikad nije pomišljala na to da napusti rodni Zagreb
Na što ste najponosniji u svojoj karijeri?
- Većinu svojih želja sam ostvarila, ali možda ipak - ponosna sam što smo snimili serijal prema romanima Ivana Kušana o dječaku Koku. Na ideju sam došla kada sam vidjela da moje kćeri gledaju stare hrvatske filmove za djecu jer novijih gotovo da i nije bilo. Zato sam u suradnji s redateljem Danijelom Kušanom, sinom Ivana Kušana, krenula u snimanje filmova o Koku, što se pokazalo sto puta teže nego što smo mislili. U tom žanru nemoguće je naći stranog koproducenta, a publika očekuje holivudsku razinu produkcije... Bilo je tisuću prepreka, i baš zato sam ponosna što smo snimili čak četiri filma. A ponosna sam i na premijeru Matanićevog “Zvizdana” na Filmskom festivalu u Cannesu. Šanse da film iz male kinematografije kao što je Hrvatska dođe do Cannesa su vrlo male, ali kad se to dogodi, zadovoljstvo je nemjerljivo.
U Cannesu 2015. s ekipom filma ‘Zvizdan’: glumcima Goranom Markovićem, Nives Ivanković, Tihanom Lazović i Dadom Ćosićem te redateljem Daliborom Matanićem