Glorijina kolumnistica smatra da dobar kućni odgoj već dugo nedostaje u hrvatskom javnom prostoru, pa su svi jedva dočekali ovog pristojnog i skromnog mladića koji se na sceni pretvara u karizmatičnu pop zvijezdu.
Eurosong je priredba koju pratim od ranog djetinjstva, no u posljednje vrijeme postala je negledljiv sajam jeftinog politikantstva i licemjerja. Možda se tu oduvijek ponajmanje radilo o glazbi, ali je ta činjenica barem bila pomno zabašurena i skrivena. Posljednjih se godina vjerni pratitelji te priredbe, a to su svi koji sa zanimanjem prate lokalne izbore pjesama po cijeloj Europi, vidno ljute, a gledatelji koji iz sentimentalnih razloga površno prate tu glazbenu manifestaciju, vjerujući da njihov ovogodišnji predstavnik stvarno ima šanse, s gorčinom zaključuju da "to više ne žele gledati". Frustracija koju nam često donesu politički izbori, osjećaj da naš glas nema težinu i da ne vrijedi, na ovoj se naizgled bezazlenoj glazbenoj smotri multiplicirao i narastao do neslućenih razmjera. Kako je moguće da natjecatelj iz jedne male zemlje poput Hrvatske pridobije najveći broj glasova publike iz čak 37 zemalja sudionica, a onda ga šačica probranih, koje nazivamo stručnim žirijima, obezvrijedi, relativizira i pobjedu dodijeli nekom drugom? Kad su me prije samog početka Eurosonga poznanici i ljudi iz glazbenog svijeta pitali vjerujem li da će ovogodišnji hrvatski predstavnik pobijediti, odgovarala sam potvrdno.
Mislila sam kako nije moguće da čak dvije godine zaredom veliki favorit publike, a lani je to bio finski predstavnik Kaarija, izgubi prvo mjesto zbog toga što će žiriji imati svog miljenika ili miljenicu i potom ga nametnuti kao pobjednika. Eurosong se ipak događa zbog publike, tješila sam se, a ono što se dogodilo lani bila je slučajnost. Početak ovogodišnje priredbe upravo je to dao naslutiti, organizacija je promijenila pravilo o televotingu i gledateljima pružila mogućnost da glasaju za svoje favorite od prve minute prijenosa. Vi ste nam važni, vaš glas ipak vrijedi - poručivali su nam tako. Glasajte odmah, nemojte čekati. No, nažalost, prošlogodišnji scenarij u potpunosti se ponovio, a gledatelji su se iznova osjetili izigranima. Eurosong u glazbenoj industriji više nije bezazlena i sporedna manifestacija iz čijeg je glazbenog šunda kao bistar potok potekla samo ABBA. Talijanska grupa Maneskin nedavno je pokazala kako se s njegove pozornice može ozbiljno iskoračiti u svijet glazbene industrije i steći obožavatelje po čitavom svijetu. A sada je, usprkos i unatoč svim žirijima, došlo vrijeme Baby Lasagne! Bilo je neke ljepote i simbolike u tome što ga je na Trgu bana Jelačića između ostalih dočekala Tatjana Matejaš Tajči, koju su ove godine pozvali da nastupi i u Švedskoj. Svoj evergreen "Hajde da ludujemo" izvela je na Eurosongu 1990. u Lisinskom kao predstavnica države koja se iza kulisa raspadala, a Marko Purišić rodio se pet godina kasnije. U te 34 godine i kroz te dvije osobe možemo govoriti o promjenama koje su se dogodile u svijetu u kojem živimo, ali i na hrvatskoj glazbenoj sceni - na kojoj se do pojave Baby Lasagne poražavajuće dugo nije pojavila prava zvijezda.
Tatjana Matejaš Tajči bila je posljednja pop zvijezda stvorena u bivšoj državi i prva hrvatska estradna zvijezda ranih 90-ih. Bila je i projekt skladatelja Zrinka Tutića. Svoj je prvi album "Hajde da ludujemo" objavila 1990., a već 1991. objavljuje drugi album "Bube u glavi", koji ju je potvrdio kao najveću pop atrakciju tog vremena. Iako je na Eurosongu u Zagrebu osvojila visoko sedmo mjesto i njen je nastup bio vrlo zapažen, kad je poželjela biti svoja i graditi glazbenu karijeru u inozemstvu, odvažno je napustila i Hrvatsku i svoj zvjezdani status - kako bi u Americi krenula ispočetka. Marko Purišić je pod imenom Baby Lasagna zasad objavio još dvije pjesme. Jedna se zove "Instagram Boy", a druga "Don‘t hate yourself, but don‘t love yourself too much" i jako su zanimljive. Treća pjesma otišla je na Doru i svi već znamo što se s njom dogodilo. Te tri pjesme pokazuju da je Marko Purišić rođeni kantautor; ono što bi gotovo svi hrvatski glazbenici htjeli biti, ali rijetki to stvarno jesu. Autor je glazbe, teksta i ujedno izvođač. Pjeva dovoljno dobro da svoje pjesme uvjerljivo prenese, a vokalnu je interpretaciju između Dore i Eurosonga značajno izbrusio i poboljšao. Negdje sam pročitala da ga zbog nastupa na Eurosongu uspoređuju s Mišom Kovačem jer je publika pjevala refren zajedno s njim. No, on je zapravo Gibonni novog tisućljeća, a i Zlatan Stipišić je, ako se prisjetite, svojedobno izdao album na engleskom jeziku.
Mladić pršti od autentičnosti i ima što reći, svojim stihovima se prije svega obraća pripadnicima vlastite generacije, pjevajući o njenim problemima, izazovima i strahovima. Kako to da riječi pjesme "Rim Tim Tagi Dim" pri prvom slušanju nisu doprle do žirija koji je na Dori preslušavao pjesme, ni sada mi nije jasno, no na Eurosongu je tjeskoba zbog napuštanja rodnog kraja u potrazi za boljom budućnosti itekako prepoznata, ona postoji na svim jezicima Unije i pogađa čitave obitelji. Srećom, mladi čovjek koji nam je posljednjih dana pružio toliko radosti neće se morati seliti u Ameriku kako bi za njega čuo čitav svijet. Zahvaljujući prelasku iz analognog u digitalno doba Baby Lasagna već je postao svjetska glazbena atrakcija. Njegova je pjesma osvojila publiku, a on je svojom pojavom osvojio baš sve: djecu i roditelje, ljevičare i desničare, stare i mlade. Njegova je najveća tajna možda u iskrenosti, uz koju koračaju nenametljivost, samozatajnost i skromnost. Nije mu, primjerice, palo na pamet skrivati svoju zaručnicu ne bi li tako privukao što veći broj obožavateljica. Dobar kućni odgoj već dugo bolno nedostaje u hrvatskom javnom prostoru, pa taman kad pomislite kako opisujem nekog ministranta, sve navedeno privremeno iščezne u trenu kad taj mladić stupi na scenu i pretvori se u izvođača koji pršti scenskom karizmom i energijom. Okružen je prijateljima iz djetinjstva i članovima obitelji, pokraj njega je zaručnica koja mu pomaže u karijeri i radi spotove za njegove pjesme, sve oko njega je organski i autentično poput čipke na njegovoj košulji. Otkako u hrvatskoj javnosti traje saga Dore, a potom i Eurosonga, niti u jednoj njegovoj izjavi nije bilo ni traga bahatosti i razmetljivosti kojima se tako otvoreno diče mnogi na društvenoj sceni ne bi li se izdvojili i uzvisili nad svojom konkurencijom. Marko Purišić - Baby Lasagna uspio je da se njegovo privatno i scensko izdanje ispreplete na dosad neviđen način utjelovivši zvijezdu novog doba koja će dugo sjati.