Zagrebački glazbenik, koji ovih dana puni dvorane po gradovima u regiji i uskoro objavljuje novu pjesmu, otkriva što se sve promijenilo otkako je dobio kćer Lotu, od čega strahuje, ali i kako se odupire anksioznim mislima.
Premda još ima vremena do kraja godine, koji nekako uvijek motivira na zbrajanje napravljenog i stvaranje novih planova, Matija Cvek (31) već sada može reći da mu je 2024. bila - nezaboravna i neponovljiva. Osvojio je Porin za najbolji album pop glazbe "Vile se ovdje igraju", a svojim je pjesmama zaveo i cijelu regiju, što potvrđuju rasprodani koncerti u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Ovih dana objavit će novi singl "Nudim ti se", koji je producirao Mahir Sarihodžić u Ljubljani, a u pripremi je i još jedna stvar. Sve je to, kako kaže zagrebački glazbenik, uvertira u njegov treći album za koji se nada da će biti objavljen iduće godine.
I na privatnom planu ovo je bila emotivno nabijena godina: krajem veljače postao je otac djevojčice Lote, a u srpnju se vjenčao sa svojom partnericom Miriam Cikron, inženjerkom prehrambene tehnologije.
Uoči novih koncerata u beogradskom Bitef Art Cafeu i u Novom Sadu 10. i 11. listopada, Matija Cvek - čiju glazbenu ekipu čini tim od 11 članova - za Gloriju govori o ambicijama, strahovima, vlastitom odrastanju i promjenama koje mu je donijelo roditeljstvo.
Jeste li ikad preispitivali odluku da se bavite glazbom, što djeluje kao financijski nesiguran posao?
- Gledam seriju "The Bear", o chefu koji preuzima neuglednu zalogajnicu nakon smrti starijeg brata. Fantastična je. Vječito je kaos, svađaju se, restoran je stalno negdje na granici između propadanja i dobivanja Michelinove zvjezdice. Glavni lik Carmy je lud na svoj način, u želji da svako jelo dovede do savršenstva. Donekle se mogu poistovjetiti s njime. Sa 17 godina sam odlučio pjevati u kafićima u kojima me nitko nije slušao. Ali volio sam to, za mene nije postojala druga opcija. Bio sam srednjoškolac, išao sam u X. gimnaziju kad sam odlučio da ću se time profesionalno baviti u životu. Prvi bend sam imao već sa 16 godina u Zaprešiću.
Kako to da ste počeli u Zaprešiću?
- Moj najbolji prijatelj, danas vjenčani kum, trenirao je sa mnom nogomet u NK Kustošija i živio u Zaprešiću. On me upoznao s gitaristom i tako je sve krenulo. Prvo smo organizirali tulum na kojem smo se predstavili, a onda smo krenuli sa svirkama po kafićima u Zaprešiću, Brdovcu… Bile su to obrade pjesama, uglavnom Prljavog kazališta.
Kako ste tada izgledali?
- Imao sam takozvanu "bibericu", frizuru kakvu je popularizirao Justin Bieber, s dugačkim šiškama začešljanim preko čela, nisam imao bradu i bio sam užasno mršav - što me jako mučilo, grozna mi je bila ta moja mršavost, koja je dobrim dijelom bila rezultat svakodnevnih nogometnih treninga. Igrao sam i u Interu Zaprešić, trenirao do 18. I imao sam super ekipu, s kojom se i dandanas družim, sve su to dobri, ispravni ljudi. Oni su mi bili prva publika na svirkama. Imam isti krug prijatelja cijeli život i to mi je neki znak da sam valjda i ja okej čovjek, da sam nešto dobro napravio.
Što su vam roditelji govorili u periodu kraja srednje škole, kad ste slobodno vrijeme provodili pjevajući po kafićima?
- Ha, ništa, brinuli su se, ispitivali me što ću s fakultetom… I doista sam upisao Studij fizioterapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Ostala su mi tri ispita do kraja.
Zašto ste baš to odabrali?
- Zato što sam se na nogometu stalno ozljeđivao. Završio sam u toplicama u Daruvaru i proučavao taj proces oporavka. Pukao mi je, naime, prednji križni ligament, nakon toga sam operirao koljeno i vratio se na trening, no onda je ponovno pukao i tada sam proglasio kraj.
Dakle, ozbiljno ste se bavili nogometom…
- Ma, nisam. Ozbiljno sam ga trenirao i bio sam mu posvećen, ali završio sam tu priču kao junior. Nisam stigao do seniora, a tu počinje ozbiljan nogomet.
Čemu vas je naučio sport?
- Naučio me kako je to kad izgubiš, da budem fer, da počistim svlačionicu, da budem uredan, da ustajem ujutro na vrijeme, da budem discipliniran. Sport je divna stvar. Donio mi je više toga nego muzika, u odgojnom smislu. Žao mi je što se u tim formativnim godinama nisam više posvetio glazbenom obrazovanju. Išao sam vrlo kratko u glazbenu školu, otišao na dva sata violončela i odustao. S 18 sam, doduše, upisao satove pjevanja. Danas lovim to što sam onda propustio. I ne isključujem mogućnost da ću u životu otići po to formalno glazbeno obrazovanje. A završit ću i studij fizioterapije, da mama bude mirna. Mama i tata su se uvijek bojali kako ću živjeti od glazbe, ja s druge strane nikad nisam imao taj strah.
A jesu li vam se pojavili neki strahovi otkako ste i sami postali roditelj?
- Imam određen stupanj anksioznosti koju sam razvio posljednjih godina. Puno je ljudi oko mene za čiju sam egzistenciju odgovoran. Lakše je bilo kad sam pjevao po kafićima nego kad u timu imaš 11 ljudi koji su na neki način ovisni o tebi. Osim toga, stalno si izložen - što ću reći na nekom javnom nastupu, kako ću se prezentirati na društvenim mrežama… Naravno, otkad sam postao otac, tu je došao i sasvim novi set strahova – za početak, hoću li moći priuštiti svom djetetu sve što treba. Ali ne smijem se i neću se žaliti. Na razini na kojoj jesam, i s autorskim radom, iznadprosječno dobro živim. Kupili smo veći automobil, veći stan, da napravimo ugodan dom. To je i potvrda da se može krenuti od nule, samo moraš biti malo mudar i poštivati jedno pravilo - nemoj potrošiti više nego što imaš. Nama baš ništa ne fali.
Spominjete anksioznost - u kojim vam se situacijama javlja i kako se općenito brinete o mentalnom zdravlju?
- Ovo je nepopularno za reći u trenutku kad dajem intervju za magazin u čijoj medijskoj kući se nalaze i dnevne novine, ali ne čitam vijesti više. Naprosto ne mogu. Ratovi, obiteljsko nasilje, prirodne katastrofe… Previše mi je to svega. Čitam Sportske novosti i to je to. Prva panika me ulovila kako sam se približavao 30. rođendanu, kad sam rasprodao tri koncerta za redom u dvorištu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. U tom sam trenutku osjetio da sam postigao ono što sam htio i pitao se - a što dalje? Počeo sam i vrtjeti film kako živim, koliko radim, koliko je tu neprospavanih noći, tulumarenja. Tada sam krenuo razgovarati s prijateljima o tome kako se osjećam i puno šetati prirodom. Svaki slobodan trenutak koristim za odlazak u šetnju. Ako imam tri dana slobodna od nastupa, dva provedem u šumi. Naravno, otkad imam dijete, to su kraća hodanja. Ali u njima budem prilično kreativan. Uskoro ćemo na odmor u planine u Švicarsku i tome se jako radujem. Generalno se nastojim zaokupljati stvarima da ne stignem misliti o tome što bi sve moglo poći po zlu.
Jeste li uzeli pauzu od nastupa kad se rodila vaša kći Lota?
- Jesam, tri mjeseca nisam nastupao. A sad su prošla već četiri otkako sam se vratio koncertima - u čemu me ponekad prate supruga i kći. Išle su sa mnom na Krk, u Dubrovnik, na Korčulu… Lani je supruga većinu vremena putovala sa mnom. I Miriam i ja želimo da beba bude okružena ljudima, naviknuta na društvo, uključena u svakom smislu u naš život.
Je li vam izazovno balansirati između uloge obiteljskog i scenskog čovjeka, pomiriti ta dva svijeta?
- Nije, ni najmanje. Drukčije je, naravno, nego prije. Nema više after partyja nakon svirki…
Koliko vas je promijenilo roditeljstvo?
- Ne mogu to objektivno sagledati ni procijeniti. Promijenio se svakako jesam, za početak, drukčije koristim vrijeme koje imam na raspolaganju, manje se družim, manje se vidim s ljudima, manje izlazim, a više pozivamo ljude k nama doma. I dalje imam ogromnu glad za glazbom, kao i prije. Naravno, odgovornost mi je sada puno veća, ali ne želim raditi bauk od toga. Moram ipak priznati da me strah ove ere internet roditeljstva…
Na što konkretno mislite?
- Sve je Instagram, sve je savršena slika, savršeni kolaži, kvadratići na feedu koji tonski pašu, svi moramo biti uspješni, lijepi, sretni… Ne moramo ništa. Mi smo odrastali bez toga, izašli iz hrpe nesavršenih situacija, naši roditelji nisu bili bombardirani odgojnim savjetima na internetu i ispali smo sasvim okej. Da se razumijemo, i ja čitam raznorazne savjete, doduše u knjigama.
Što čitate?
- Čitam o roditeljstvu i razvoju djece. Primjerice "Osviještenu obitelj" Shefali Tsabary i "Pravila mozga za razvoj djeteta" Johna Medine… Bilo bi mi jako drago da odgojim samosvjesno i dobro dijete, ali mislim da će ona biti ispravna ako to vidi iz primjera. Baš sam jučer pročitao da se premalo oslanjamo na instinkte. Svi roditelji imaju instinkte, neki osjećaj što bi bilo ispravno za dijete. Htio bih što više tako funkcionirati te gledati i učiti iz vlastite okoline. Ali da se vratim na ranije pitanje, jesam li se i koliko promijenio: duboko se nadam da se mijenjam i rastem iz dana u dan, da će mi se pjesme mijenjati, biti životnije…
Kako pišete pjesme, sjedate li svaki dan za neki radni stol?
- Ne, ali pokušavam svaki dan nešto napraviti. Najbolje pjesme su mi došle u šetnjama. Neke sam napravio za sebe, neke za druge. U mom poslu ogromna je nagrada ta sloboda - da možeš pisati gdje i što hoćeš, ali to je ujedno i najveća zamka. Imaš slobodu, ali s druge strane, moraš napraviti hit ako želiš puniti velike koncertne dvorane. A što će biti hit, to ne znaš ni sam dok ne čuješ pjesmu i dok je publika ne čuje. Istovremeno, moraš pisati nešto što se tebi sviđa, a ne nešto od čega ti je loše u želucu, ali će ti osigurati punu dvoranu. Moj bend i ja imamo neki vintage pristup stvaranju i snimanju: prošli album snimili smo u 10 dana. Zatvorili smo se u jednoj divnoj kući u Šmriki koja ima ozbiljan glazbeni studio.
Koja je muzika na vas najviše utjecala u formativnom godinama?
- Bend djetinjstva, koji smo svi obožavali u osnovnoj školi u Voltinom, bio je Prljavo kazalište. Onda je došla faza Queena i Bon Jovija, nakon toga sam slušao samo r‘n‘b, pa Eda Sheerana i Brunu Marsa… Sestrična i ja smo kao klinci slušali i pjevali pjesme boy bendova, a obožavali smo i Disneyjevu muziku. Zato sam jako ponosan i sretan što sam nedavno odradio tri koncerta u Lisinskom posvećena Disneyjevoj filmskoj glazbi. Pjevao sam uz Franku Batelić, Vandu Winter i Dražena Bartulića, uz pratnju Zagrebačke filharmonije i pod ravnanjem Alana Bjelinskog.
Što se kod vas doma slušalo?
- Đorđe Balašević, Dire Straits…
Ima li još talentiranih za glazbu u vašoj obitelji?
- Svi su zapravo odlični, pjevaju, pišu… Tata odlično piše. Divnu poeziju. Tko zna, možda je jednom i objavi.
Čime se bave vaši roditelji?
- Mi smo jedna normalna obitelj srednje klase. Tata cijeli život radi u Končar - Montaž inženjeringu, mama je odgojiteljica u vrtiću.
Pomažu li vam roditelji oko kćeri?
- Pomažu, pogotovo moja mama i suprugina mama, ali mi nastojimo biti samostalni. Teško je, neispavani smo, ali je i najljepše na svijetu. Lota je jako dobra beba pa nam je možda i lakše nego drugima koji imaju zahtjevniju djecu.
Je li roditeljstvo promijenilo vaš partnerski odnos?
- Sigurno ima više nervoze, ali ljubav je postojana. Uz dodatak predivnog malog stvorenja koje je upotpunilo dom. Savjetujem svima koji žele biti roditelji da to naprave na početku braka, dok je tolerancija na najvišoj razini. Lakše je ne spavati, lakše se posvađati i pomiriti, lakše je proći kroz teške periode.
I vaša supruga ima umjetničku crtu - njena je ilustracija na naslovnici vašeg drugog albuma.
- Da, to su nacrtale Miriam i njena prijateljica. To je zapravo bio meni poklon za rođendan, jako me dirnuo i iznenadio. Tek kasnije sam to iskoristio za album - čime sam ja iznenadio nju.
Biste li rekli da ste romantičan tip?
- Moglo bi se tako reći.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....