S Ljupkom smo pretresli posljednje tri dekade, a ona je u odgovorima na pitanja bila iskrena kao i uvijek, konstatiravši da je u mnogo čemu tipična 41-godišnjakinja koja muku muči s održavanjem vitke linije, tjera se da vježba, trudi se držati pod kontrolom svoj Hashimoto i uživati u svakom danu najviše što može
Kad je u veljači 1994. izašao prvi broj Glorije, 41-godišnja Ljupka Gojić Mikić još je bila anonimna jedanaestogodišnjakinja sa zagrebačke Knežije koja je radila svoje prve manekenske korake. Sa simpatijama se prisjeća kako je kao djevojčica roditeljima energično objašnjavala da želi biti poput onih djevojaka iz modnih časopisa. Dvije godine kasnije želja joj se ostvarila: snimila je svjetsku kampanju za Pantene i ušla u sam vrh svjetskog modelinga, kasnije se preselila u New York, radila za slavne modne brendove poput Chanela, Givenchyja, Armanija i Marca Jacobsa, a Gloria je u stopu pratila sve njezine poslovne i privatne uspjehe. I ne pamti više koliko je puta izašla na našim stranicama ili krasila naslovnicu: pozirala nam je u Parizu, dijelila s nama radosti i tuge života daleko od kuće, ekskluzivno smo je fotografirali na vjenčanju s nogometašem Mihaelom Mikićem, pričala nam je o njihovu životu u Hirošimi, otkrila sve o izazovima majčinstva i povratku u Hrvatsku.
Danas, trideset godina kasnije, krug se zatvorio Ljupka se prije nekoliko godina iz Japana s obitelji vratila na voljenu Knežiju, kupivši stan u novoizgrađenoj zgradi preko puta one u kojoj žive njeni roditelji. Brat Dado živi pak vrata preko puta njezinih, a i obiteljski posao je u neposrednoj blizini riječ je, naravno, o slastičarnici Jolie Petite Patisserie u kojoj su kolači božanstveni, a slobodni stolovi rijetkost. U pauzi snimanja za slavljeničku naslovnicu, uz kutiju pilećih nuggetsa i pomfrit (da, i bivši modeli ponekad si priušte fast food), s Ljupkom smo pretresli posljednje tri dekade, a ona je u odgovorima na pitanja bila iskrena kao i uvijek, konstatiravši da je u mnogo čemu tipična 41-godišnjakinja koja muku muči s održavanjem vitke linije, tjera se da vježba, trudi se držati pod kontrolom svoj Hashimoto i uživati u svakom danu najviše što može.
Gloria je nedavno imala 30. rođendan, kakve su bile vaše tridesete?
- Puno puta sam od nekog čula: "Vidjet ćeš kad uđeš u tridesete, sve će sjesti na svoje mjesto i opustit ćeš se". Moje iskustvo bilo je potpuno drugačije: shvatiš da si u dvadesetima napravio neke greške koje si u tridesetima prisiljen rješavati. Razočaraš se u određene ljude i odnose što, naravno, čovjeka pogodi. No onda shvatiš da ne trebaš imati velik krug prijatelja, da je dovoljno imati nekoliko osoba sličnih sebi koje znaju s tobom tugovati, ali, što je još važnije, i radovati se tvojim uspjesima. Važno je okružiti se dobronamjernim ljudima. U tridesetima čovjek najviše nauči o životu koji slijedi.
Što mislite o četrdesetima, u koje ste tek nedavno zagazili?
- Sve je nekako sjelo na svoje mjesto i jako mi se sviđaju, zanemarim li nekoliko kilograma viška koje sam nakupila jer sam veliki gurman koji si svaki tjedan obeća da će od ponedjeljka početi vježbati, što se, naravno, nikad ne dogodi. Imam troje djece i tri carska reza, imam Hashimoto i jasno mi je da više ne mogu imati liniju kakvu sam imala u ranim dvadesetima. Zapravo se previše ne opterećujem svojim fizičkim izgledom, puno mi je važnije da ostanem zdrava. Zato svako jutro pijem napitak od hladno prešanog celera i hektolitre vode, trudim se jesti kvalitetno i barem puno hodati, kad se već ne mogu natjerati na vježbanje.
Je li vam se teško brinuti o djeci i poslu s obzirom na to da vaš suprug radi kao nogometni trener u Sloveniji? Kako to funkcionira?
- Mika svaki slobodan trenutak provodi kod kuće. Ako jedan dan ima jutarnji trening, poslije njega dođe k nama, prespava pa se vrati u Celje. Sto kilometara nije strašna stvar, on je završio nogometnu akademiju da bi mogao postati profesionalni trener i uživa u svom poslu. Osim toga, ako meni zatreba pomoć dok njega nema, tu su moj brat Dado koji živi u stanu preko puta našeg i moji roditelji Željka i Ljubo koji stanuju u zgradi preko puta, u stanu u kojem sam provela djetinjstvo. Milijun puta je netko nekome nosio ručak u vrećici preko parka ili došao u goste u šlapama.
Neki ljudi izbjegavaju kupiti stan blizu roditelja, a vi ste baš to željeli, zar ne?
- U Hrvatskoj mnogi do svoje tridesete godine, a neki i puno dulje, žive u istom kućanstvu s roditeljima pa ih se valjda zasite. Kod mene je obrnuto: ja sam rano otišla od kuće zbog posla, živjela sam na drugom kontinentu i ostala sam ih željna. Sjećam se kako bih kad bi me u mom malom njujorškom stanu uhvatila nostalgija za roditeljima, bratom i Zagrebom, napravila pire s kuhanom govedinom i umakom od kopra. To je bio moj leteći tanjur čiji bi me miris i okus mentalno vraćali u roditeljski dom. Nekidan sam se nasmijala kad sam pročitala komentar ispod nekog mog intervjua u kojem je pisalo: nek se vrati otkud je došla. Pa ja se i jesam vratila otkud sam došla na Knežiju.
S roditeljima i bratom pozirali ste i za naslovnicu Glorije, zar ne?
- Da, bilo je to negdje 1996. ili 1997. i moram priznati da sam mamu i tatu jedva na to nagovorila jer se ne vole javno eksponirati. Bilo je tad - i nikad više! Ali to mi je dandanas najdraža Glorijina naslovnica.
Kakvi su bili komentari kad je taj broj Glorije izašao?
- Mislim da kod nas vrijedi da si uspio kad dobiješ Glorijinu naslovnicu. Tek nakon toga su me ljudi u Hrvatskoj, mislim na one izvan modnog svijeta, počeli doživljavati i prepoznavati. U to vrijeme nije bilo društvenih mreža ni interneta pa su komentari nakon izlaska te Glorije bili mahom pozitivni, zvali su me prijatelji i članovi obitelji... Danas pak ispod svakog svog intervjua na internetu čitate gomilu negativnih i ružnih komentara ljudi koji vas uopće ne poznaju niti znaju dovoljno o vašem životu da bi imali pravo na neko mišljenje.
Diraju li vas tuđi komentari?
- Ja sam osoba koju je stvarno teško uspjeti uvrijediti jer mi je potpuno svejedno misli li netko da sam ružna ili lijepa, stara ili još uvijek mlada, debela ili mršava.... Baterije u vagi već mi dugo ne rade, zapravo sam potpuno neopterećena fizičkim izgledom i ne zamaram se starenjem. I na druge ljude gledam tako da mi je potpuno nebitno kako izgledaju, jesu li prirodni ili su nešto popravljali... to je naprosto njihova stvar.
Na koji način održavate svoj izgled?
- Na što prirodniji mogući. Još sam kao model naučila koliko je bitna njega kože, tu sam prava štreberica. Mislim da ljepota dolazi i iznutra pa pazim što jedem i odakle dolaze te namirnice, pijem zdrave sokove, koristim kvalitetnu kozmetiku i trudim se preskočiti večeru, tj. ne jesti nakon šest popodne. No, kao što sam rekla, volim kuhati, volim fino jesti i tu se teško kontroliram.
Koje vrijednosti pokušavate usaditi svojim kćerima i plaše li vas u tom smislu sadržaji na društvenim mrežama i opsjednutost fizičkim izgledom?
- Ne možemo im to zabranjivati jer su i društvene mreže dio njihova odrastanja i generacije, ali pazim kakve sadržaje gledaju. Dopustila sam im Instagram, ali ne i TikTok. Puno razgovaram s njima. Bitno mi je da budu autentične i svoje te da ne misle kako svi moraju izgledati identično i da postoji jedan standard ljepote.
Što ih veseli, čime se one vole baviti?
- Jana Sienna ima četrnaest godina i obožava ples. Sa svojom trupom Brutala iz plesnog centra Larise Lipovac već se i natječe diljem Europe. Sad je osmi razred, a sljedeće godine će upisati međunarodni program International Baccalaureate u sklopu MIOCa. Mila Amelie ima dvanaest godina, ide u Waldorfsku osnovnu školu i bavi se plesom na svili, a Mari Dana ima šest i također pleše i trenira tenis. Cure plešu svaki dan osim nedjelje i jako mi je drago što su pronašle nešto što ih toliko veseli i čemu su posvećene. Trudim im se dati što više slobode i povjerenja.
Kakav ste tip roditelja - liberalan, strog, opušten...?
- Ja sam tip roditelja koji smatra da je u redu da se dijete popne da drvo, ali i da nije smak svijeta ako s njega padne, jer je i to lekcija za budućnost. Ako djecu držite pod staklenim zvonom, ne pripremate ih za život koji će ih prije ili kasnije dočekati. Možda je to zato što sam dio života provela u Japanu, gdje roditelji ne trče za djecom i ne govore im svaku minutu "past ćeš", što kod nas često možete čuti. Puste ih da padnu i nauče tu lekciju.
Postoji li ipak nešto u čemu ste strogi?
- Da, inzistiram na tome da budu pristojne. Ljudi su danas zaboravili reći "dobro jutro", "dobar dan", "doviđenja"... Mi smo ti koji svoju djecu moraju naučiti ljubaznosti i pristojnosti. Ako se neki klinac ne digne starijoj osobi u tramvaju, to nije krivnja njegove generacije, već generacije njegovih roditelja koja ga tome nije podučila.
U svijetu se događa renesansa supermodela iz 90-ih. Nedostaje li vam katkad modeling i biste li se i vi možda vratili tom poslu?
- Mnogi ljudi misle da je posao modela lagan, no ja sam se do svoje 26. godine, kad sam rodila prvu kćer, naradila više nego netko drugi do svoje pedesete. I zato si sad dajem za pravo da uživam. Mogla sam nastaviti raditi i nakon što sam dobila djecu, ali nisam se bila spremna odvajati od njih svako malo niti sam željela da ih odgajaju dadilje. Bilo je lijepo, ali nisam se više vidjela u tome. Sad uživam u nekim drugim stvarima.
Slastičarnicu vodite sa suprugom i bratom. Koje su prednosti, a koje mane poslovanja sa svojim najbližima?
- Poseban mi je gušt kad svog muža i brata u nečem razuvjerim, tj. dokažem im da je neka moja ideja dobra, iako su joj se oni u početku opirali. Primjerice, mislili su da ne bismo trebali uvoditi brunch, a ja sam im dokazala da je to bilo odličan potez i da ga naši ljudi itekako vole. Šalu na stranu, lijepo se slažemo, povremeno, naravno, oko nečeg ima i nesuglasica, ali uvijek na kraju sve završi pozitivno i u korist našeg biznisa.
U čemu je tajna uspješnog braka?
- U komunikaciji i slobodi. I Mika i ja moramo imati slobodu življenja svojih želja i potreba i nitko nikoga ne smije sputavati. To ne znači da itko to treba zlorabiti, no smatram da svatko od nas ima pravo da ako to poželi i ako već nemamo neki dogovor u petak uvečer izađe s društvom bez svađe ili ljubomornog ispada. Među nama vlada povjerenje i dobra komunikacija i mislim da je u tome tajna.
U čemu najviše uživate zajedno?
- U putovanjima. Voljela bih uživati u gledanju neke serije ili čitanju knjige uvečer, ali uglavnom nakon deset minuta već zaspim na trosjedu pa me moji bude i šalju u krevet.
Jeste li si prije trideset godina zadali neke ciljeve i jeste li ih sve ispunili?
- Ja nikada nisam imala ciljeve i ambicije već isključivo snove. A mnogi su mi se ostvarili i zahvalna sam na tome.
