Petrinjka Lucija Oroz najbolji je dokaz da ljubav liječi sve rane. Samo nekoliko dana nakon najstrašnijeg trenutka u njezinu životu, kada su je 29. prosinca tijekom potresa samo centimetri dijelili od sigurne smrti, 23-godišnjoj frizerki osmijeh ne silazi s lica. Iako je i dalje sve boli i ne može samostalno ustati iz kreveta, njezin dečko Ilko Šalić na najbolji se način pobrinuo da Luciji vrati osmijeh na lice.
- Samo neka se sve ovo smiri - veselo govori Lucija za magazin Gloria, koja je nakon tjedan dana liječenja u zagrebačkom KBC-u Sestara milosrdnica došla u Crikvenicu na kućni oporavak u obiteljskoj vikendici, a za njom je stigao i dečko te je zaprosio. - Veselila sam se što će me doći vidjeti, ali nisam ni sanjala da će me zaprositi. Doista me iznenadio. Naravno da sam rekla ‘da’ - kaže mlada Petrinjka.
A samo nekoliko dana ranije kroz glavu su joj prolazile sasvim druge misli. Kobnog utorka, nešto poslije podneva, u frizerskom je salonu šišala starijeg gospodina te su svi komentirali potres koji je dan ranije zatresao Baniju. Nitko nije mogao predvidjeti novi udar, koji je ipak došao. U 12.19 sati došao je još razorniji potres, ovaj put snage od 6,2 stupnja po Richterovoj ljestvici. Kako se kuća počela tresti, svi su pojurili van iz frizerskog salona, pa tako i Lucija. Međutim, čim je izašla na pločnik, osjetila je jak udarac u leđa koji ju je srušio na tlo.
- Iskreno, pomislila sam - to je to. Gotova sam - prisjeća se Lucija. - Nakon prvog udarca ostala sam ležati. Bila sam sigurna da mi je kralježnica slomljena. Uslijedilo je još nekoliko udaraca, a nisam sigurna što je točno palo na mene - je li to bila cigla odlomljena s razorenog dimnjaka, crijep s krova ili teški ormarić koji je stajao ispred salona. Kada je prestalo tresti, iako me je strašno boljelo, ponadala sam se da ipak ima šanse za mene.
Kad su joj ostali pokušali pomoći da ustane, zamolila ih je da je ne diraju bojeći se da će joj se stanje još pogoršati. Ipak, nakon nekoliko minuta, vidjevši da je neposredno nakon razornog potresa teško dobiti Hitnu pomoć, ipak su se dogovorili da je jedan muškarac, gospodin iz Zagreba kojem ni danas ne zna ime, preveze do zgrade petrinjske Hitne pomoći. Misleći da će tamo biti zbrinuta, gospodin ju je ostavio bosu i poderanih traperica ispred zgrade. U normalnim okolnostima odmah bi dobila primjerenu medicinsku skrb, ali taj je dan bio sve samo ne normalan. Od medicinskog tehničara saznala je da je liječnički tim već na terenu, a ambulantna kola ne mogu se probiti do zgrade Hitne pomoći. Srećom, u tom trenutku došao je njezin dečko Ilko.
- Nakon potresa odmah je pojurio prema frizerskom salonu. No, kada je došao tamo, više nije bilo nikoga. Pokušao me nazvati i čuo je zvonjavu pokraj sebe. U cijeloj toj strci mobitel mi je ispao iz džepa i ležao nekoliko metara dalje od pločnika. Strahujući da sam stradala, pojurio je prema Hitnoj, gdje me je i pronašao - govori Lucija. Dečko je brzo reagirao, posudio prijateljev auto i odvezao je u bolnicu u Sisku. Tamo su je stabilizirali i sanitetom poslali u zagrebački KBC Sestara milosrdnica. - Pukla su samo tri rebra, malo je probušena plućna maramica i zdjelica je napukla. Noga je natučena, još je otečena, ali ide nabolje. Prava je sreća da me ništa nije opalilo po glavi, jer me tada ne bi spasili - minorizira mlada djevojka svoje teške ozljede, svjesna da je moglo biti puno gore.
Nakon bolničkog liječenja Lucija je otišla na kućni oporavak u Crikvenicu. Tamo su je dočekali mama, baka, djed, brat i nećakinja, a iz Petrinje je pojurio i njezin dečko Ilko noseći najljepši dar - zaručnički prsten.
Njihovu ljubavnu priču pročitajte u novom broju magazina Gloria.
