Svoju jubilarnu 120. kazališnu premijeru jedan od najzaposlenijih hrvatskih redatelja Krešimir Dolenčić proslavit će 17. studenog u društvu supruge Ane Tonković Dolenčić, dramaturginje predstave, glumaca Dajana Čuljak, Fabijana Pavla Medvešeka, Ognjena Milovanovića i Ivone Kundert koji predvode kompletan Komedijin ansambl u Shakespeareovom komadu "Mnogo vike nizašto", čija je premijera 17. studenog.
Koja vam je ovo predstava sa suprugom Anom?
To nam je 29. predstava koju radimo zajedno, a sigurno će ih biti još - neki naslovi su već u pripremi. Prva nam je bila "Mandragola" na Splitskom ljetu 2003., tad smo već bili četiri godine u braku.
Po čemu je "Mnogo vike nizašto" posebna?
Popularnost ovog teksta počiva na lepršavosti zapleta, blagoj iščašenosti karaktera, dražesnoj nedosljednosti i sretnom svršetku, koji ispod lakih nota zabavne partiture miriše na mrak, manipulaciju, cinizam i ironiju. Taj tekst spada među najizvođenije i najomiljenije Shakespeareove komade na svijetu, a u Hrvatskoj je postavljen jedino u kajkavskom prijevodu u varaždinskom HNK pod nazivom "Puno larme, a za niš". Mi ga, pak, donosimo u prijevodu Andyja Jelčića.
Zašto se kod nas ne igra?
Predstava je zahtjevna i traži odličan veliki ansambl, ali to vjerojatno nije glavni razlog. Mi smo očito više skloniji teškim dramama nego komediji, pa tako i Shakespeareovim.
Koliko traje predstava?
Mogla bi trajati četiri sata, pa i više, ali smo Ana i ja majstori tajminga i štrihanja, pa smo je sveli na dva sata uz jednu stanku. U predstavi se inače pleše i pjeva, a to su originalni Shakespeareovi songovi koji su upisani u tekst.
Kako ste vi i supruga doma podijelili uloge?
To je već dugogodišnja rutina, pa sve ide samo po sebi. Dvoje djece nam je odraslo: Đuro studira psihologiju u Nizozemskoj, a Marta je četvrta godina Likovne akademije, dok je najmlađi Nikola sedmaš. Inače doma svi radimo sve, a odluke tko će se čega konkretno prihvatiti donosimo iz dana u dan, ovisno o obvezama i rasporedu.
Kako ste 31. kolovoza proslavili 60. rođendan?
Vrlo skromno s obitelji. Ne držim previše do rođendanskih proslava, pa ni obljetničkih, jer tu naviku nikad nisam stekao. Potkraj kolovoza obično nikog živog nema i nije bilo u Zagrebu, pa nisam imao s kim slaviti.
Osjećate li krizu srednjih godina, kako se očituje?
Potrajalo bi da se počnem žaliti pa je bolje da šutim. Ali još uvijek se na biciklu mogu uzverati na svoje brdo, pa se zapravo nemam ni pravo žaliti.
Po čemu ćete privatno pamtiti ovu godini?
Po novoj bebi u obitelji, što nam je svima najveća radost. Prije desetak dana šogorica Marija, Anina sestra, rodila je dječaka pa smo Ana i ja dobili nećaka kojem roditelji tek trebaju odabrati ime.