U svom posljednjem obraćanju na kraju svoje tridesetogodišnje vladavine, japanski car Akihito se u utorak na formalnoj svečanosti abdikacije zahvalio japanskom narodu na podršci te izrazio nadu u mirnu budućnost, dok će sutra na svečanoj ceremoniji prijestolje prepustiti svojem sinu.
.jpg)
Kad 1. svibnja japanski car Akihito (85) prepusti prijestolje svojem sinu, princu Naruhitu (59), za Japan završava jedna era i počinje nova - ne samo simbolično, nego i doslovno. Drevni običaj japanskog dvora nalaže da se vladavina svakog pojedinog cara računa kao novo razdoblje s kojim se godine na kalendaru opet počinju brojiti od prve, a ime koje se tom razdoblju nadijeva trebalo bi na neki način obilježiti i formirati duhovno raspoloženje zemlje. Nakon Akihitove ere nazvane Heisei, što znači “stvaranje mira”, Japan u novu eru ulazi već 248. put po redu u svojoj dugoj povijesti, a novo je razdoblje dobilo ime Reiwa, prema dva znaka kineskog pisma koji se prevode kao “sretan sklad”.
Ime ere od najveće je važnosti za Japan. Stanovnicima nova era simbolizira novi početak, pa je njezino ime svojevrsna smjernica za budućnost, ali i dio svakodnevice jer se pojavljuje na kovanicama i papirnatom novcu, u novinama, dokumentima, internetskim portalima i još mnogim mjestima; tako je, ni sat nakon što je 1. travnja objavljeno da je izabrano ime Reiwa, CocaCola lansirala boce pića s novim imenom. Međutim, koliko god da se čini kako se smjena na tronu odvija prema ustaljenim pravilima, zapravo se u nečemu i odstupilo od tradicije. Dok su svi carevi u posljednjih 200 godina vladali do smrti, Akihito je prvi koji je odlučio prijestolje prepustiti sinu za života, zbog zdravstvenih tegoba koje mu onemogućuju obavljanje carskih dužnosti, kako je objasnio. Japanci su ga podržali, a ususret mu je morala izići i vlada koja mu je izdala posebno dopuštenje da abdicira.
To nije prvi put da Akihito uvodi nova pravila u Japan. Naime, zemlja je tijekom njegove vladavine doživjela možda najdramatičnije promjene u povijesti, izravno se iz drevne feudalne hijerarhije preobrazivši u moderno, demokratsko društvo. Čak 124 cara koja su se od 7. stoljeća prije Krista izmjenjivala na japanskom Krizanteminom prijestolju u najstarijoj nasljednoj monarhiji na svijetu smatrala su se božanstvima - izravnim potomcima božice sunca Amaterasu-Omikami. Prvi je kao običan smrtnik na prijestolje sjeo upravo Akihito, naslijedivši 1989. oca, i smjesta carskoj obitelji dao novi, ljudskiji imidž. Rođen u prosincu 1933. u Tokiju, kao prvo muško od ukupno sedmero djece cara Hirohita i carice Nagako, Akihito je potomak duge loze dinastije Yamata. Njegovi su roditelji bili pripadnici starinskog plemićkog Japana: još su govorili arhaičnim otmjenim jezikom koji danas više nitko ne razumije, na prvo mjesto stavljali dužnost i pridržavali se krutih pravila - tako disciplinirano da se u palači očekivalo kako će, nakon četiri kćeri s Nagako, car ispuniti obvezu prema zemlji i uzeti konkubinu da mu rodi muškog potomka, jer žene ne sudjeluju u nasljednoj liniji. No Hirohito se uspio oduprijeti i ostao vjeran supruzi, a kriza u monarhiji riješila se prirodnim putem kad je Nagako rodila Akihita, poslije kojeg su slijedili još jedan sin i kći. Nagako je ipak pokorno prihvatila tradicionalni običaj da se prestolonasljednik odgaja izvan obitelji i dopustila da joj prvorođenog sina oduzmu kad mu je bilo samo tri godine. Tako je Akihito odrastao u svojevrsnoj izolaciji, okružen tek dvorjanima i tutorima, bolno osamljen, dok je roditelje smio vidjeti najviše jednom tjedno, ako i toliko.
S ocem, carem Hirohitom, u palači 1949.
Djetinjstvo mu je poremetio i Drugi svjetski rat jer ga je mali princ, kao i mnoga druga djeca, proveo u evakuaciji, u planinama stotinjak kilometara od Tokija. Akihitu je bilo 11 godina kad je rat završio, a kad su se vratili u grad razrušen u bombardiranjima, mnogo se toga promijenilo. Ne samo da se Akihitov otac odrekao božanskog statusa, nego je i, shvativši kako je modernizacija nužna, angažirao učiteljicu Elizabeth Vining, kvekericu iz Philadelphije, da usamljenog mladog princa poučava engleskom jeziku i zapadnom načinu razmišljanja. Tako je uz japansku naobrazbu u elitnoj školi Gakushuin, koju je kao potomkinja plemićke obitelji pohađala i mlada Yoko Ono, Akihito od Vining učio o zapadnoj kulturi, upijao kvekerske pacifističke ideje te redovito posjećivao Hirošimu, Nagasaki i ostala mjesta povezana s ratnim stradanjima. Vining je umrla 2000. u dobi od 97 godina (kao i Akihitova majka), a koliko mu je značila, vidi se po tome što je bila jedina strankinja na njegovu vjenčanju.
Za posjeta Londonu 1953., kad je još bio princ Akihito
S tradicijom je Akihito radikalno raskinuo kad je na jednom teniskom turniru upoznao lijepu, jednu godinu mlađu Michiko Shoda. Kći jednog od najbogatijih proizvođača brašna i tjestenine u Japanu, Michiko je završila katoličku srednju školu i diplomirala englesku književnost na katoličkom sveučilištu Presvetoga Srca - potpuno neprihvatljivo za carsku obitelj koja je tradicionalno povezana sa šintoizmom, najstarijom japanskom religijom. Osim toga, ma kako bogata i obrazovana, Michiko je ipak bila pučanka. Akihito se nije dao omesti. Unatoč naizgled nepremostivim preprekama, zaprosio ju je i nije odustajao premda ga je Michiko nekoliko puta odbila prije nego što je napokon rekla “da”.
Akihito i Michiko vjenčali su se 1959. u tradicionalnim kimonima
Vjenčanje s modernom mladom ženom, koju se moglo vidjeti na fotografijama u časopisima odjevenu u haljine zapadnjačkog stila kako se pozdravlja sa svojom majkom u kimonu, kao da se simbolički oprašta od prošlosti, donijelo je novu popularnost Akihitu i uvelo još jedan novitet na velika vrata. Samo vjenčanje održalo se u travnju 1959. u palači, daleko od očiju javnosti, ali zato je gotovo devet kilometara dugačku svadbenu povorku koja se na čelu s mladencima u kočiji kretala ulicama Tokija prenosila televizija, uvedena u Japan šest godina ranije. Neposredno uoči kraljevskog vjenčanja u zemlji je postojalo samo milijun TV prijamnika, ali mnogi su Japanci kupili televizor baš kako bi pratili vjenčanje pa je taj broj ubrzo narastao na tri milijuna, a računa se da je prijenos svadbene povorke privukao 15 milijuna gledatelja.
Carski par u vrtu Imperijalne palače u Tokiju
Michiko je dobila nadimak Mitchy i postala modna ikona i snažan simbol novog Japana okrenutog budućnosti, ali privatno nije našla sreću. Obitelj je bila razapeta između konzervativnog svjetonazora i strogih pravila palače s jedne strane te duha modernog vremena s druge pa je u braku bilo problema. Michiko se odlučno suprotstavila bešćutnim aristokratskim običajima te, uz punu podršku supruga, nijedno od svoje troje djece - princa Naruhita, rođenog u prvoj godini braka, njegova brata Akishina i sestru Sayako - nije uvalila dadiljama i posluzi, nego ih je sama dojila, čuvala i spremala im užinu za školu te čak napisala vlastita pravila odgoja, od kojih jedno glasi: “Dijete čvrsto zagrlite najmanje jednom na dan da mu pokažete ljubav”.
Mladi bračni par sa svojim prvim djetetom, Naruhitom
Takvim pristupom Michiko je osvojila simpatije većeg dijela nacije kojoj se svidjelo što mlada carica posluje po kuhinji i bavi se djecom kao i sve ostale majke u Japanu, ali nije naišla na odobravanje u hiperkonzervativnoj palači. Posebno je kritična bila svekrva koja je snahu navodno tako okrutno i zlobno maltretirala da je Michiko izgubila apetit i strahovito smršavjela te počela pobolijevati i boriti se s neugodnim nizom ozbiljnih zdravstvenih problema: 1963. zbog stresa je pobacila i dobila slom živaca, a 1993. je kolabirala i na nekoliko mjeseci izgubila moć govora.
Carica i danas ima poteškoća sa zdravljem koje uglavnom pripisuju stresu, a sama je u jednom rijetko iskrenom obraćanju novinarima priznala kako pati zbog manjka samopouzdanja te kako bi se najradije sakrila iza “plašta nevidljivosti” da može mirno razgledavati knjige u antikvarijatima i posjećivati muzeje, ne ometajući ostale ljude. Upalači, kompleksu zgrada smještenom na terenu većem od sedam četvornih kilometara u središtu Tokija, kamo osim dvorjana i službenih posjetitelja rijetko tko svraća, život je gotovo asketski jednostavan i po tome se japanska carska obitelj razlikuje od većine svjetskih monarha. Tu nema preljuba i skandala pijanki po klubovima ni razbacivanja novcem. Akihito i Michiko žive urednim i ustaljenim životom: ustaju svako jutro u 6.30, gledaju vijesti na televiziji, a car zatim odlazi na dugu šetnju u park Fukiage u sklopu palače gdje promatra ptice i čavrlja s vrtlarima. Kao istinski ljubitelj prirode, odredio je da se dio carskih vrtova ne obrađuje kako bi biljke divlje rasle, a životinje ondje nesmetano obitavale.
U vrtu carske palače Akihito sadi rižu i brine za usjeve
Između zgrada palače Akihito ide pješke, a kad pada kiša, sam se vozi u svojoj prastaroj Hondi Integri; iako su ceste privatne i praktički prazne, car pazi na ograničenja brzine, uvijek stavlja pojas i redovito obnavlja vozačku dozvolu. Tijekom dana car piše govore, pri čemu se služi laptopom, razgovara s ministrima i vladinim službenicima, prima nove veleposlanike ili pripadnike drugih kraljevskih kuća, a k tome 32 puta godišnje zbog ceremonija odijeva halje šintoističkog svećenika.
U mladosti je volio automobile - a sve donedavno vozio je prastaru Hondu Integru
Uvečer, nakon službenih primanja i državničkih večera, carski par katkad stigne gledati televiziju ili video (dugo nisu imali DVD ni pristup internetu), čitati knjige i novine, od kojih im je najdraži londonski Times, ili zasvirati - ona klavir, on violončelo, najčešće omiljenu klasičnu glazbu zapadnih skladatelja. Praznika nemaju, osim tu i tamo koji slobodan dan vikendom, kad su prije znali zaigrati tenis, koji oboje vole i dobro igraju - Akihito je jednom pobijedio Georgea Busha starijeg sa 6-3, 6-3 - ali u posljednje vrijeme slabo se bave sportom, zbog zdravstvenih tegoba.
Upoznali su se na turniru
Sve do prije nekoliko godina igrali su tenis najmanje jednom tjedno
Zato je Akihito već 2003., kad je morao na operaciju zbog raka prostate, prebacio neke dužnosti na prestolonasljednika Naruhita, a nakon što je zbog ozbiljnih poteškoća sa srcem prije sedam godina morao na operaciju, još je malo smanjio obveze. Budući da je na položaju simbola jedinstva naroda, a ne stvarne vlasti, car se iznimno trudi ne iznositi političke stavove, ali tijekom godina postalo je jasno da ima čvrsta liberalna uvjerenja te se pri posjetima Kini i Koreji ispričao zbog patnji koje su tamošnjim stanovnicima nanijeli japanski vojnici u ratu. No to ni na koji način ne umanjuje njegovo domoljublje i odanost narodu. Akihito i Michiko obišli su svih 47 japanskih prefektura i redovito posjećuju tvornice i škole, ali to rade na svoj, suzdržan način. Dok je njegov otac Hirohito putovao u pratnji tisuća uniformiranih vojnika i policajaca, a promet se zatvarao u gradovima, Akihita prate samo najnužniji čuvari u civilu, kako bi se mogao nesmetano približiti običnim ljudima, a promet se zatvara samo na onoj strani ulice po kojoj se vozi carska povorka.
Ipak, kako god se trudili biti opušteni i srdačno razgovarati s građanima, carski se par u Japanu mora držati predviđenog protokola. Zato si daju oduška prilikom posjeta stranim zemljama gdje je moguće ono što je kod kuće za njih nezamislivo: car se rukuje s gostima, pušta suprugu da uđe u prostoriju prije njega i drži zdravice na svečanim večerama. Tijekom posjeta Americi car je u muzeju u Atlanti zadignuo suknju na lutki Scarlett O’Hara da pokaže Michiko duge gaće koje su južnjačke dame nosile ispod haljine, a u nacionalnom parku u Stjenjaku Michiko je zamolila vozača da zaustavi automobil kako bi, sportski odjevena u hlače i tenisice, mogla slobodno protrčati livadom. No u svim teškim trenucima za Japan car i carica bili su uz narod. Nakon erupcije vulkana Unzen 1991., kao i nakon potresa na otoku Okushura 1993. obišli su stanovnike pogođene prirodnim katastrofama i ponudili im sućut i pomoć. Cijeli je Japan bio posebno dirnut kad je nakon snažnog potresa u Kobeu 1995. carica Michiko ušla u pretrpanu školsku gimnastičku dvoranu gdje su smjestili preživjele koji su ostali bez domova te kleknula među uplakane ljude i stala ih grliti, a potom strpljivo saslušala njihove priče; takva jednostavna, topla ljudska gesta bila je nezamisliva prije Akihitove vladavine, složili su se svi.
Nakon potresa i tsunamija koji su 2011. opustošili Japan i prouzročili nuklearnu katastrofu u Fukushimi, Akihito se, prvi put u povijesti, naciji obratio u govoru koji je prenosila televizija: izrazio je tugu i sućut zbog tragičnog gubitka tisuća života te pozvao narod na zajedništvo, podsjetivši Japance na drevno vjerovanje da potres uz razaranje donosi i nešto dobro, jer prisiljava ljude da ono što imaju rasporede drukčije i pravednije. Ujedinjeni u tragediji i potaknuti mudrim carevim riječima, Japanci su tad našli snage da dostojanstveno podnesu patnje i gubitke, a uz njih je u svakom trenutku bio i car, koji je tad još jednom pokazao da je mnogo više od pukog simbola jedinstva. Njegovim stopama sad će, vjeruju mnogi, nastaviti njegov nasljednik, car Naruhito, i optimistično krenuti u novu eru.
Naruhito sa suprugom Masako i kćeri Aiko, 2005.