Bila je teatralna, karizmatična, duhovita, otvorena, ironična, kritična, polemična, sklona konfabuliranju i pretjerivanju, pomalo ohola, beskompromisna, “hodajući skandal”, govorila je istinu koju ljudi nisu htjeli čuti, nije se bojala priznati vlastite pogreške… Posljednjih se dana na komemorativnim skupovima doktorica prirodnih znanosti Katja Gotovac (51) naslušala kako drugi govore o njezinoj pokojnoj majci - dramaturginji, teatrologinji i književnici Mani Gotovac.
- Sve je to točno što govore, no bila je i beskrajno topla, odana, požrtvovna i spremna napraviti sve za suradnike do kojih joj je bilo stalo - ističe Katja Gotovac.
- U svemu se davala 150 posto, imala velike uspone i padove, ali nikad nije posustajala. I kad bi bila na dnu, uvijek bi pronašla neki novi put, počinjala iznova kao feniks. Ona je bila osoba koja je izazivala kontroverze, ali ujedno vas je tjerala da se preispitujete, da pomičete vlastite granice. Svi se sjećaju da je dovela Severinu u kazalište, a meni je žao što se često zaboravlja da je, primjerice, dovela tenora Joséa Curu na otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara i kao redatelja u riječki HNK. Katja je jedino dijete iz Manina prvog braka s Perom Gotovcem, sinom skladatelja Jakova Gotovca. U drugom braku, sa scenaristom, scenografom i slikarom Željkom Senečićem, rodila je kćer Anu, koja je u šestoj godini života umrla od tumora na mozgu. Sad Mani i njezina nikad prežaljena Ana počivaju zajedno u istom grobu na Mirogoju. Katja ima troje djece iz dva braka: sin Jakov Gotovac Borčić (22) studira psihologiju, kći Brina Verdnik (16), za koju kaže da je od svih njih najsličnija Mani, učenica je trećeg razreda Privatne klasične gimnazije, a najmlađa Nia Verdnik (11) pohađa peti razred klasične osnovne škole.
Katja i njezine kćeri Brina i Nia. Brina je, kažu, po svemu - Mani
Kad su Mani jednom pitali na koji je dio svoje bogate karijere najponosnija, kratko je odgovorila: - Pa na to da sam baka, da me unuci zovu “Luda čovječica”, na upornost i ljepotu moje kćeri Katje. Nakon što se 20 godina bavila znanstvenim radom, Katja Gotovac danas radi u farmaceutskoj industriji. Ekskluzivno u Gloriji prvi put govori kako je izgledao njezin život uz Mani Gotovac, neponovljivu osobnost hrvatske kulturne i društvene scene.
Kad ste majku zadnji put vidjeli živu?
- Slavili smo 12. studenoga navečer njezin 80. rođendan u Institutu za tumore. Oko 19.45 zagrlila sam je i poljubila, izašla iz sobe pune cvijeća, mahnula joj i rekla: “Mama, vidimo se sutra”. I to je bilo zadnji put kad sam je vidjela živu. Preminula je 13. studenoga u 4.45 ujutro. Nije mi se činilo da će tu noć umrijeti. Znala sam da se radi o danima, ali ona je tu večer bila toliko dobre volje, toliko nam je bilo zabavno. Izgledala mi je beskrajno lijepa iako nenašminkana te jako mršava. Zafrkavali smo se, pili smo pivo, Jakov ju je kao uvijek zadirkivao. Bila je s nama i Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu… Ništa nije ukazivalo da bi se to moglo dogoditi baš te noći. Poslije smo saznali da ju je oko 21 sat nazvala jedna prijateljica, kojoj je rekla: “Znaš, ja ću noćas umrijeti”.
Mama i kći Gotovac 2017. na premijeri baleta ‘Labuđe jezero’ u zagrebačkom HNK
Kad je točno doznala da ima uznapredovali rak želuca?
- Dijagnoza je bila postavljena potkraj lipnja u Dubrovniku. Bila sam zgromljena ne vjerujući da se opet uvlači nesreća u obitelj. Ona se nije dala iz Mokošice ni pod koju cijenu. Znala sam da nam predstoji vrlo težak i mučan period. Iako smo inače ljetovale odvojeno, to zadnje ljeto provele smo zajedno. I noću smo se držale za ruke. Liječnici su joj predlagali operaciju, kemoterapiju, zračenje, ali nije se htjela liječiti: zašto? - Zadnje četiri godine provela je po bolnicama i mislim da joj je stvarno bilo dosta. O nekakvom liječenju nije htjela ni čuti. Da je pokušala, možda bi dobila još godinu-dvije, ali to ona ne bi smatrala pravim životom. Vrlo hrabro suočila se sa svojom bolešću, a znala je što je čeka, sve je to već bila prošla i s Anom i sa Senečićem i s dosta svojih prijatelja. Sva ta iskustva njoj su bila dovoljna da donese takvu odluku.
Jeste li je nagovarali da ipak pristane na liječenje?
- Jesam. Svađale smo se, ali s Mani nema pregovora, uvijek je bila jako tvrdoglava. Bila je vrlo rigorozna i dosljedna kad nešto odluči. Prilagodila sam se toj odluci i pokušavala joj ispunjavati želje.
Koje želje nije stigla ostvariti?
- Željela je napisati knjigu novela i započela ju je pisati, a silno je željela pisati i o tome što joj se događa u bolesti. Imala je poseban odnos sa svojim tumorom. Zvala ga je Gospar. Razgovarala je s njim i pomno ga osluškivala. Morali smo ga hraniti svaka dva sata. Volio je sladoled i lubenicu.
Kakve su joj bile želje oko posljednjeg ispraćaja?
- Da bude zatvoren za javnost i da je ispratimo uz skladbu Gnossienne No.1 Erika Satiea.
Po čemu ste vi i majka bile slične, po čemu različite?
- Ona je bila okrenuta prema van, energična, ja sam samozatajna, uglavnom zatvorena u sebe, ali negdje duboko u sebi imam njezinu energiju. Mani je bila jako uporna, kao i ja, ali čini mi se da je ona možda lakše i brže dolazila do cilja. Po tipu žene ja sam “majka”, a onda sve ostalo, dok je ona bila žena “ljubavnica” i žena od karijere. Vrlo sam realna, bar se nadam, što ne znači da ne sanjarim i ne odlutam. Često maštam i volim biti kreativna, imam puno tih gena, ali nisam željela ući u taj svijet koji je živjela moja mama. Na vrijeme sam shvatila kako nemam tu vrstu energije potrebne za kazalište i da sam se bavila njime, uvijek bih bila mala kći velike Majke. Glumila sam, režija mi je bila opcija i mama me u tome nikad nije sprječavala, ali me nije bòme ni gurala. Ali bila je vrlo zadovoljna kad sam odlučila studirati molekularnu biologiju.
Katja Gotovac u svom stanu gdje je gotovo svaka sitnica podsjeća
na preminulu majku
Je li ikad uspjela razumjeti vašu profesiju?
- Ne, nikad nije uspjela zapamtiti ni naslov mojeg studija, a kamoli područje iz kojeg sam doktorirala - psihoneuroimunologiju. Pokušavala je čitati moj doktorat, nije joj išlo, ali bila je jako ponosna na mene. Često smo se znale svađati, jer ja sam nekim stvarima pristupala znanstveno, a ona je uvijek imala taj umjetnički pristup. Duboko u sebi ipak sam je razumjela jer ja sam dijete kazališta. Rasla sam u kazalištu, moj sin se skoro rodio u kazalištu, s mamom sam u kazalištu prolazila sve što god se moglo proći i jako sam uživala u tome, ali je moj izbor ipak bio znanost. I mislim da nisam pogriješila. Svi ističu da je njezin život bio intrigantan, buran, bogat doživljajima…
Kako biste opisali svoj život?
- Nažalost, isto tako, s tom bitnom razlikom da je ona poticala buru u svom životu, a ja sam uvijek željela mir. Meni su se stvari događale mimo mojih želja.
Je li vam davala savjete o ljubavi i muškarcima?
- Mama se nikad nije miješala u izbore mojih muškaraca. Za nju je bilo dovoljno da ih volim. Podržavala ih je i mislila svoje. Sve do trenutka dok me netko ne bi povrijedio ili ugrozio. Onda se pretvarala u razjarenu lavicu.
Profesionalno je Mani znala biti jako oštra: je li tu osobinu pokazivala i u krugu obitelji?
- Znala je biti i vrlo okrutna, reći stvari koje bi jako zaboljele, ali znala je i fantastično vidati rane. Znali smo jako živo raspravljati na sve moguće teme, od smisla života do politike ili psihologije. A Mani je u tim obiteljskim raspravama bila najtvrdoglavija i najglasnija. S njom nikad nije bilo dosadno.
Katja s ocem, skladateljem Perom Gotovcem, prvim suprugom Mani Gotovac; razveli su se nakon 14 godina braka
Kakva je bila kao baka?
- Iznimno nekonvencionalna baka kakvu, vjerujem, malo tko ima. Unucima bi pričala priče, ali ne dječje bajke, nego Hamleta, Otela, Romea i Juliju ili grčke mitove, redovito ih je vodila u kazalište, kino, na izložbe i koncerte. Uz nju su moja djeca zavoljela i naučila da je umjetnost nasušna potreba. Za zadnji Božić svatko od njih je dobio vrijedan poklon s njezinim urezanim imenom za sjećanje. Naravno, i kuhala im je; svi smo obožavali njezinu božićnu patku s narančama, lososa s mascarponeom, lazanje, pašticade, šalše od pomadora i slična jela prema receptima koje je sama izmišljala. Bila je genijalna kuharica.
Gdje je naučila kuhati?
- Počela je tek kad se udala za Senečića; prije toga nije znala jaje ispeći. Sa Senekom je vrlo često odlazila u Veneciju, u Trst praktički svaki vikend, a kako je on obožavao talijanske restorane, Mani bi kuhare pitala za recepte pa bi ih doma isprobavala. I doista se posvetila tome, jer Seneki je bilo bitno da se doma dobro jede. On je sam birao i donosio namirnice i to su uvijek bile gozbe. Ali nikad nije naučila kuhati tako da iza nje u kuhinji ne ostane kaos. Zaprljala bi čitavu kuhinju, a onda bih ja to pospremala.
Je li vam bilo krivo što je u posljednjem romanu “Rastanci” kao čovjeka svog života izdvojila Senečića, a ne vašeg oca?
- Nisam nikad razmišljala na taj način, zato što je i Senečić bio moj tata. Ta dva muškarca su doista bili moji očevi, i jedan i drugi. Nikad nisam zamjerila mami što se razvela od mog oca, što ne znači da mi nije bilo teško odvojiti se od njega, jer je moj tata Pero bio jako zabavan tata, svašta je izvodio sa mnom. Razdoblje kad su se on i Mani rastajali meni je bilo teško i mučno, ali Senečić me toliko prihvatio, toliko se duboko i temeljito brinuo za mene da nisam imala razloga bilo što zamjerati. Osim toga, Mani je ostala u odličnim odnosima s mojim ocem i međusobno su se poštovali.
S drugim suprugom Željkom Senečićem Mani je u braku provela gotovo četvrt stoljeća i smatrala ga je čovjekom svog života
Vaša je majka na početku svoje književne karijere strahovala kako ćete vi i unuci reagirati na ono što piše, da vas ne povrijedi. Jeste li se ikad osjećali povrijeđeno ili nelagodno zbog toga što je pisala?
- Morate shvatiti da je ona u svakom svom romanu nerazmrsivo ispreplitala fikciju i stvarne događaje. Nikad nisam osjećala nelagodu zbog toga što je pisala. Naravno da mi je beskrajno išlo na živce kad bi me netko pitao tko je Gorki, jer to znači da uopće nije pročitao roman, nego je roman doživio kao trač. Ja sam na to dobivala ospice.
Hoće li se ikad doznati tko je bio taj njezin fatalni ljubavnik Gorki, kojeg spominje u svojim romansiranim biografijama “Fališ mi 1 i 2”?
- Nemojte me pitati tko je Gorki, jer od mene nećete saznati.
Što ste iz maminih romana doznali o njoj a da prije niste znali?
- Ne puno, možda tek poneku anegdotu, jer mama i ja smo bile jako bliske. Dijelovi njezina opusa s kojima se najdublje povezujem su u romanima “Fališ mi” i “Ćutim te”, gdje piše o Ani i Đoinom sprovodu (lik tinejdžerice u romanu “Ćutim te”, koja je počinila samoubojstvo).
Kako ste proživljavali to razdoblje kad je umrla Ana?
- Bilo mi je 16 godina i vjerujem da me spasila ljubav s dečkom kojeg sam tada imala. I još nešto me spasilo - kazalište - bila sam u to vrijeme u ZKM-u. Ali to je ostavilo jako dubok trag u meni, zauvijek me obilježilo. Otada sve obiteljske proslave blagdana i rođendana, ma koliko bile sretne, vesele i pune života, za mene imaju jednu malu sjenu.
Što vam je najteže sad kad više nema Mani?
- Još je osjećam svuda oko sebe. Javlja se na razne načine. Šalje signale i pomaže. Proći će neko vrijeme, dogodit će se trenutak kad ću je htjeti nazvati i to će biti trenutak spoznaje.
Po čemu bi ona najviše voljela da je pamte?
- Po naočalama? Neee, nego po njezinoj borbi za ljubav, ne samo onu romantičnu, nego za bilo koji oblik ljubavi: prema poslu, djeci, prijateljima, kazalištu… Ljubav kao modus vivendi i energija koja pokreće svijet.