Igor Kovač, prvak drame zagrebačkog HNK-a, odrastao u Bapskoj kraj Iloka, obožava konje, osnovnu školu pohađao je u Njemačkoj, razmišljao je da bude svećenik, a etablirao se kao vrsni glumac širokih interesa i dijapazona kojeg ćemo uskoro u gledati kao Don Juana, bespoštednog zavodnika žena. Priča o razvratnom plemiću iz pera slavnog francuskog komediografa Molièrea, praizvedena davne 1665. pod nazivom "Don Juan ili Kamena gozba", prvi se put postavlja u zagrebačkom HNK-u, a režira je makedonski redatelj Dejan Projkovski. Pred njim nije bio lak zadatak jer se radi o velikoj ansambl predstavi s tridesetak glumaca, a od početka proba 1. rujna do premijere 8. listopada proći će samo pet tjedana. Probe su po cijele dane a Igoru je najteže jer je kao glavni lik cijelo vrijeme na sceni.
Jesi li umoran?
Jesam. Ne izlazim iz kazališta, imam 80 stranica teksta, predstava je jedna velika akcija, mačujemo se, pjevamo, plešemo, partijamo... U ovu ulogu sam dao cijelog sebe, svoju krv i meso, ali sam siguran da smo napravili ludilo od predstave.
Kakav će biti tvoj Don Juan?
Onakav kakav bi trebao biti, životinja, divljak… Netko tko živi u sadašnjem trenutku, zaljubi se na pet minuta, iskoristi, odbaci i ide dalje. Namjerno udara u zidove, ruši ih i ide dalje po nove izazove.
Imaš li uopće sličnosti s njegovim osebujnim karakterom?
Utoliko jer on kao i ja stalno nešto propitkuje, negira malograđanštinu, svima govori sve u lice i zapravo želi poručiti da su oni koji ga osuđuju gori od njega. Što je u masu slučaja istina. Licemjerje kojim smo i danas okruženi. Osim toga u taj Molièrov tekst utkano je dosta duhovnosti, propitkivanja vjere, stalna svađa s religijom, crkvom … I to mi je blisko.
U kom smislu?
Vjernik sam, puno čitam pa i o religiji, često otvorim Novi zavjet, ne idem u crkvu, ali stalno si postavljam pitanja…Kada sam bio mali mama me podupirala da postanem svećenik jer je u meni prepoznala znatiželju o vječnim pitanjima. Bio sam vrlo mirno dijete, aktivan u crkvi, za svoju dob prilično ozbiljan i zreo, vjerojatno zahvaljujući i ratu. Pohađao sam Isusovačku klasičnu gimnaziju u Osijeku, ali tada sam već u sebi prepoznao neke glumačke sklonosti. Bio sam dobar imitator, između ostalih imitirao sam profesore i to je uvijek izazvalo salve smijeha u učionici. I danas volim imitirati razne ljude.
Glumačku karijeru počeo si u Rijeci, potom u zagrebačkoj "Gavelli", a danas si u zagrebačkom HNK-u. Je li to put koji si priželjkivao?
Polako se to gradilo. Drago mi je da sam nakon Akademije otišao u HNK Ivan pl. Zajc, u manju sredinu, tamo sam uživao u riječkom ansamblu koji me prihvatio kao svog. Za Rijeku me vežu lijepe uspomene, moje prve velike uloge, mladost… U Rijeci sam proveo pet godina, potom sam dobio poziv iz "Gavelle" gdje sam također proveo pet godina i sada sam u HNK-u dvije godine. Iza mene je puno lijepih uloga, glumačkih suradnji, i dan danas ulazim u svaku predstavu bez tereta, sa strašću kao da se radi o prvoj ulozi.
Hoće li ti Zagreb ostati stalna adresa?
Zagreb osjećam kao dom. Prije pandemije kupio sam stan u centru grada, ali je stradao u potresu pa ga sada polako obnavljam. S majstorima je uvijek neki problem pa većinu posla za sada radim sam. Otukao sam žbuku sa svih zidova i to mi je bila neka vrsta meditacije. Spretan sam s rukama, znatiželjan sam, volim učiti i znam svašta raditi.
Što te još veseli osim zidarskih radova?
Volim kuhati, igram tenis, vježbam, sviram, pišem, obožavam konje…
Znači tvoja djevojka, glumica Gloria Dubelj, doma ima svestranog kuhara?
Baš volim kuhati i kuham svaki dan. Dobro, ove protekle tjedne ne stižem, ali kuhanje je inače moja svakodnevica. Iako sam rođen u Srijemu, odličan sam i u pripremanju morskih specijaliteta. Za kuhanje kao i sve ostalo, bitno je malo začina i puno ljubavi.
Zajedno ste više pet godine. Planirate li pred oltar?
Tako se priča (ha, ha). Vidjet ćemo. Ozbiljni smo i sve ide u tom smjeru.
Oboje ste glumci. Je li vam veza ponekad prenatrpana ulogama?
Mnogi moji kolege govore kako nikada ne bi mogli biti s glumicom, a za mene je to idealan spoj. Ona je beskrajno talentirana, velika mi je podrška, razumije kada me zbog ovako velikog projekta nema po cijele dane doma, shvaća koliko ulažem truda u ovu ulogu. Kada sam kod kuće nekada radimo zajedno na tekstu i na mojoj ulozi te mi daje odlične, kvalitetne savjete. Ona mi je savršena partnerica u ljubavnom i u glumačkom smislu. Dijelimo iste umjetničke svjetonazore, ginemo za to što radimo i u potpunosti se razumijemo i podržavamo.
Koliko ti nedostaje tvoj rodni kraj?
Tamo mi je obitelj, tako da odem kada god ulovim vremena. Nedavno mi je uginula kobila, i to me pogodilo kao da mi je otišao najbliži član obitelji. Obožavam konje, nekada smo ih imali tri, ali to je velika briga, tako da je ta priča završena. Volim Bapsku, volim prirodu, ali je moj život sada u Zagrebu.
Dio djetinjstva proveo si i u Njemačkoj.
Bilo je to u ratno vrijeme. Tamo sam završio šest razreda osnovne škole tako da sam kasnije imao problema s hrvatskim jezikom. Što se tiče čitanja i danas mi je teže čitati na hrvatskom nego na njemačkom.
Dobro poznavanje njemačkog jezika donijelo ti je i neke uloge.
U Zürichu već tri godine snimam kultnu policijsku seriju ‘‘Tatort‘‘ u produkciji švicarskog SRF-a, koja se neprekidno snima i prikazuje od 1970. Snimaju se dvije do tri epizode godišnje i to baš onako ozbiljno, filmski, a ja igram Hrvata koji u Švicarskoj ima restoran i zaštićeni je haaški svjedok. A u vezi sam i s jednom od glavnih inspektorica. Novi termin mi je u siječnju i baš se veselim snimanju jer smo se kao ekipa toliko sprijateljili da uvijek nakon snimanja ostanem nekoliko dana dulje kako bi se družili. Volio bih više raditi na njemačkom govornom području i nadam se da će mi se i tu otvoriti prilika.
Posljednjih mjeseci si puno snimao i u Hrvatskoj. Gdje ćemo te sve gledati?
Ove se godine baš zagustilo što mi je jako drago. Zimus sam snimio film ‘Escort‘ redatelja Lukasa Nole, pa film s Pavom Marinkovićem i tu sam imao ulogu na njemačkom jeziku, a radio sam i film ‘‘Dnevnik Pauline P’‘ redatelja Nevena Hitreca po istoimenom dječjem romanu u kojem glumim Paulininog tatu. Eto, dok u kazalištu glumim ljubavnike, na filmu sam već počeo igrati očeve. A snimio sam i dječju seriju ‘‘Majstor‘‘ koju je režirala Sara Hribar.
Rekao si kako ideš u teretanu i igraš tenis. Je li to bijeg od posla ili vježbanje zbog posla?
Redovito idem u teretanu, a tenis igram u proljeće i ljeto kada je lijepo vrijeme. S prijateljima znam zaigrati i nogomet. Važan mi je taj fizički aspekt bavljenja sobom jer tako čistim glavu i dušu. Za moj posao mora biti čista glava i mekana duša. Ljudi tvrde duše ne mogu biti glumci.
Glumac s bradom ili bez brade?
Ulogu Don Juana ću igrati s bradom. A brada je posljednjih godina i moj privatni odabir. Iako sam za ulogu spreman učiniti sve, obrijati bradu, kosu, svejedno. Volio bih dobiti ulogu gdje bih nosio i dugu kosu kakvu sam imao u srednjoj školi kao hevimetalac.
Jesi li još uvijek hevimetalac?
Nisam, prošla su ta vremena, ali sviram gitaru sebi za gušt i kada bi imao bend, a voli bih, svirao bih punk ili rock.
