I 8. lipnja, baš kao i svaki dan u proteklih mjesec dana otkako je njihova jedinica Ena Šarac (26) zauvijek sklopila oči, njezini su roditelji došetali do kćerina posljednjeg počivališta na osječkom groblju. Pričali su joj što su sve toga dana napravili te da su joj ispunili posljednju želju.
Naime, u zadnjem razgovoru - tri dana prije nego što je preminula nakon posljednje operacije - zaželjela je da u vrtnom centru kupe stabla limuna, kivija, sjeme rajčice te ruže stablašice i penjačice.
Posadili su ih u vrtu, na mjestima koje su tata Đuro Šarac (55), trgovac, i Ena odabrali. A mama Biserka (52), koja je prije 20 godina dala otkaz u referadi Ekonomskog fakulteta u Osijeku kako bi danonoćno bila uz kćer nakon njene prve operacije tumora, ispričala joj je kako napreduju maline, kupine i ribiz te jabuka i smokva zasađeni ranije.
Na grobu su ostavili i bocu morske vode, po koju su otišli u Rijeku. Ena se, naime, posebno radovala što će, nakon 22 godine, ovo ljeto svi zajedno na more. No, ta joj se želja nije ispunila.
- Nas troje smo na ljetovanju bili samo jednom, kad su joj bile četiri godine. Potom smo bile nas dvije, jer je suprug uz stalni posao radio još nekoliko, kako bismo preživjeli tih prvih godina kad se razboljela. Zato je inzistirala da idemo svi. Muž je uzeo godišnji i uplatili smo akontaciju za Vodice od 2. srpnja. Toliko se veselila tome - govori Biserka Šarac.
Na povratku iz Rijeke stali su u Petrinji. Ondje su četverogodišnjem dječaku Leonu, čija je kuća stradala u lanjskom potresu, darovali Enin PlayStation. A kad je pao mrak, opet su došli kćeri na grob poželjeti joj laku noć. I uputili se na počinak u njezin krevet: jedino tu, kažu neutješni roditelji, osjećaju mir i spokoj.
- Svaki dan počinjao nam je Eninim “Dobro jutro, moji”, a završavao s “Laku noć, tajo, laku noć, majčice”, uz bar trideset zagrljaja i poljubaca u međuvremenu. Rekla bi: “Znate li vi koliko ja vas volim? Ma, ne volim vas, obožavam vas!” I kako sada živjeti bez toga - pitaju se roditelji Ene Šarac, koja je preživjela pet operacija glave, tumor na kralježnici, operaciju noge i kuka, pet sepsi i leukemiju, a više od godinu i pol provela u invalidskim kolicima uz dijabetes i trajno uništen centar za žeđ. No, hrabro se borila, podnoseći teške posljedice kemoterapije i brojnih lijekova te pobjeđujući sve medicinske prognoze i nalaze.
Za hrabru Osječanku javnost je saznala 2012., kad je na Facebooku - unatoč svojoj nimalo ružičastoj budućnosti - počela objavljivati statuse pune vedrine i volje za boljim sutra stekavši tisuće prijatelja. Njezino veliko srce kucalo je za sve bolesne, tužne, povrijeđene, za one koji nemaju. Mobitel koji nije ispuštala iz ruku bio je njezin prozor u svijet, a zahvalna na brojnim humanitarnim akcijama koje su joj olakšale bolesničke godine, i ona je nastojala svakome pomoći. No, malo je tko znao koliku je kalvariju prošla prije nego što je njezina priča dospjela u javnost.
Njeni roditelji Biserka i Đuro Šarac vjenčali su se 1994., a 27. siječnja 1995. postali su roditelji zdrave, 3800 grama teške i 51 centimetara duge djevojčice. Prohodala je s devet mjeseci, a s godinu i pol već je nezaustavljivo pričala. S tri je krenula u vrtić za koji se od prvog dana sama odijevala.
Živjeli su u istom dvorištu s Đurinim roditeljima, a Ena je najviše vremena provodila s djedom. Razigrana djevojčica, koja je doktoru odlazila samo zbog redovitog cijepljenja, obožavala je kazalište.
Tata ju je vodio svake nedjelje, dok bi mama kod kuće kuhala ručak. A tijekom objeda Ena bi joj prepričala predstavu, od riječi do riječi. Nakon prvog razreda osnovne škole mama i kći otišle su na more.
Ena je iznenada počela neprekidno žmirkati, a krenula je i povraćati pa su po povratku u Osijek odmah otišle liječniku. Nažalost, CT glave pokazao je da ima tumor odmah iza očnih živaca. Dva dana kasnije, kad su vozilom hitne pomoći ulazili u Klinički bolnički centar Rebro u Zagrebu, Ena je, gledajući kroz prozor, upitala što će tu jer ona nema ništa na rebru, nego u glavi.
Operacija je trajala 12 sati, a roditelje su navečer pustili na odjel intenzivne njege. Kad im je liječnik rekao da je operacija bila iznimno teška i da su prva 24 sata najvažnija, jer je upitno bilo hoće li uopće preživjeti, suprug se onesvijestio pa su, prisjeća se Biserka Šarac, imali više posla s njim nego s Enom.
- Sutradan u 9 ulazimo u bolničku sobu, a njezin krevetić prazan, samo plahta. Pomislili smo na najgore. A gospođa koja je sjedila uz svoje dijete veli da je u igraonici, u sobi pokraj. I stvarno, naša Ena, s golemim turbanom od zavoja na glavi, sjedi za kompjutorom i lupa po tastaturi - govori Biserka.
- Ena se brzo oporavila, nastavila ići u školu, a vađenje ostatka tumora bilo je zakazano za veljaču 2003. Nakon druge operacije ničeg se nije sjećala: ponavljala bi pitanja koja smo postavili, kretnje rukama i prstićima bile su ograničene. Liječnici su nam rekli da će takvo stanje ostati trajno. Izvadili su joj hipofizu i predložili da joj dajemo i hormon rasta, na što nisam pristala. Svejedno je izrasla u 180 centimetara visoku djevojku, koja je nosila tenisice broj 45. Vježbali smo s njom non stop, od oblikovanja plastelina do razgovora da shvati da mora odgovoriti... - govori Đuro Šarac, dodajući da su s njom radili po šest, sedam sati svaki dan.
Lavovskim snagama borili su se da njihova Ena ostane u redovnoj školi, no njena učiteljica predložila je da je ipak prebace u program za djecu s posebnim potrebama.
- Problem je bila njezina usporenost. Primjerice, na testu iz matematike od 30 zadataka riješila bi pola, ali svih 15 bez greške - govori Biserka Šarac, dodajući da su školske muke bile ništa prema okrutnosti vršnjaka kojoj je Ena bila izložena. Djeca iz razreda smijala su se njezinim ožiljcima na glavi, gurali je, udarali...
- Na putu do škole oni bi išli jednom stranom ulice, a moja Ena, sama, drugom. Kad je prije bolesti slavila rođendan, u kući nam je bilo tridesetak djece. A sljedeće tri godine - nitko, niti su je zvali na svoje rođendane - s tugom se sjeća Biserka Šarac.
Viši razredi osnovne škole bili su druga priča - imala je dobru razrednicu i kolege koji su je prihvatili od prvog dana. No, na kontrolnom pregledu u prvom razredu srednje ekonomske škole uslijedio je novi šok: tumor je ponovno počeo rasti i predložena je kemoterapija.
Na prvi ciklus krenula je u majici s natpisom: “Na kemoterapiji sam, pa šta?”, a nakon trećeg ciklusa, po Eninom stanju i rezultatima pretraga, Biserka Šarac shvatila je da njezina kći sljedeći neće izdržati.
Uz dijabetes, bez centra za žeđ i elektrolite koji su varirali iz sata u sat pa bi se izgubila i trzala, vratili su je kući. Umjesto u krevetu, zbog strašnih bolova u kralježnici Ena je spavala u naslonjaču u dnevnom boravku.
Kupili su joj i dugački trudnički jastuk. Smjestila bi ga između nogu da kosti, jako oslabljene osteoporozom, ne slomi tijekom sna. Biserka Šarac kucala je na mnoga vrata i prevrtjela sve internetske stranice dok nije pronašla ime liječnika koji bi mogao operirati Enin tumor.
Našla ga je u Bruxellesu i poslala mu kćerine nalaze. Operacija i 20 dana u bolnici u Bruxellesu stajali su 30.000 eura, a novac je prikupljen humanitarnom akcijom. Ena je u Bruxellesu na koncu operirana dva puta, u bolnici je provela 59 dana, a tumor je smanjen za čak 70 posto.
Sve je to pak bila priprema za operaciju CyberKnifeom, radiokirurškim sustavom naprava za zračnu terapiju, koji tumor odvoji od svih okolnih stanica i on se naposljetku osuši. To se dogodilo i s Eninim tumorom 2013. nakon zahvata u Münchenu.
Obitelj Šarac vratila se u Osijek, a Ena je imala energije više nego ikad. Zainteresirala se za kuhanje i počela spremati jela i kolače prema receptima s YouTubea i interneta, spretna kao da to oduvijek radi. Zbog osteoporoze, doduše, nije mogla dugo stajati pa bi sjedila u električnim invalidskim kolicima, a tata joj je bio glavni pomoćnik.
Ena je, na neki način, preuzela ulogu “glave obitelji”. Mama je bdjela uz nju noću, a tata danju. Ujutro u šest sati poslala bi mu poruku: “Kava je na mojoj terasi!” To je značilo da mu je u aparatu skuhala kavu, a na pjeni nacrtala neki motiv. Spremila bi mu i doručak, znajući da na poslu neće ništa pojesti.
Sebi je spravljala kavu od pistacije, a mami napitak od cikorije koja je nježnija za želudac. Mamu bi potom “potjerala” u krevet, da se nakon probdjevene noći naspava. Nakon povratka kući s posljednjeg petodnevnog boravka u bolnici, gdje je ovog proljeća ležala zbog poremećenih elektrolita, Ena je ponovno strasno kuhala.
Četiri dana kasnije u pećnicu je taman stavila svoje kruščiće bez glutena kad se požalila majci da joj je na ožiljku nešto mokro. Biserka Šarac ubrzo je shvatila da moraju na hitnu. Liječnik joj je u osječkoj bolnici stavio antibakterijsku kremu i savjetovao da to mjesto ispiru hladnom vodom te da će curenje proći.
- No, ja sam osjećala da to nije rješenje, da nešto nije u redu - kaže Biserka Šarac. Zato su sljedeće jutro odlučili otputovati u Zagreb na pregled. Nalazi brisa u Vinogradskoj bolnici potvrdili su Biserkine sumnje - Ena se u bolnici zarazila bakterijom MRSA. Odmah su je pripremili za operaciju, koja je trajala 12 sati.
Zahvat je uspio i navečer je Ena već bila na odjelu intenzivne njege. Isprva je sve bilo dobro. Bila je malo zbunjena, ali čula se telefonski s tatom i tada su se dogovorili koje će još voćke posaditi u njihovom vrtu u Osijeku.
Međutim, dan nakon operacije, oko 15 sati, temperatura joj se povisila na 40 stupnjeva. U 17 je već bila sedirana, u induciranoj komi kako ne bi patila, a organi su polako otkazivali jedan za drugim. Kasnije su joj uspjeli spustiti temperaturu, no poboljšanja nije bilo.
Još joj je kucalo samo srce, 20 otkucaja u minuti. U subotu ujutro, tri dana poslije operacije, stigao je poziv iz bolnice, koji nijedan roditelj ne želi primiti. Prva tri dana Biserka i Đuro Šarac bili su na tabletama za smirenje, tupi na sve oko sebe. Do tada su živjeli njen život i nisu mogli pronaći razlog zbog kojeg bi se sada budili.
- A onda smo osjetili strašan stid. Jer u skoro 20 godina, u kojima se napatila kao malo tko na svijetu, nikada se nije tako ponašala. Ako nas vidi, razočarali smo je. Kad smo to osvijestili, kao da je njezina energija prešla na nas - govori Biserka Šarac.
Ona i suprug najesen planiraju pokrenuti zakladu za savjete, pomoć, upute svima u sličnoj situaciji. Baš kao što je to radila njihova Ena. Za svaki problem postoji rješenje - tako je govorila Ena, a Biserka i Đuro Šarac svojim iskustvom žele pomoći svakome da pronađe svoje.