Za početak, čestitke na uvrštavanju filma “Ne gledaj mi u pijat“ na “Dane autora“ Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji. Koliko ti to znači i očekuješ li neki pomak u karijeri s obzirom na to da su filmovi prikazani u tom programu nerijetko autorima donijeli i priliku za međunarodnu afirmaciju?
Hvala na čestitkama! Uvrštavanje u taj program iznimno mi puno znači, ali ponajviše za taj film – drago mi je da ima tako lijepo otvaranje i nadam se da će mu to pomoći u daljnjem životu. Što se tiče moje međunarodne karijere, mislim da za to treba puno više faktora, a nekako nakon dječjih snova kad bi u kupaonici izmišljala emotivne govore za dodjelu Oscara (i to ne za film sa stranog govornog područja, već pravi holivudski film), nije da žudim za nekom međunarodnom karijerom.
Možeš li ukratko reći o čemu je riječ u “Ne gledaj mi u pijat“ i do koje mjere se on naslanja na tvoje kratkometražne filmove koji su mu prethodili? Dojam je, barem prema onome što znam o filmu, da te uvijek okupiraju slične teme…
Pa da, istina je – čini mi se da je ovaj film postavkom likova, svijetom i motivima vrlo sličan mojim kratkim filmovima, ponajviše “Terariju”. Mislim da sam si u njemu dala oduška, kako često biva s prvim dugometražnim filmom, i ubacila sve neke situacijice koje sam godinama htjela napraviti u filmu. Mislim da sam možda sad zrela da se prebacim na neke druge teme, da sam se ovdje iživila. Ali tko zna…
Ne gledaj mi u pijat/Screenshot
Odakle takva fascinacija međuljudskim ili, još preciznije, obiteljskim odnosima? Zašto misliš da je oko njih najbolje graditi (filmsku) priču i je li to rezultat promišljanja i planiranja ili takve odluke nastaju slučajno, stihijski?
Zapravo mislim da nastaju stihijski. Nije da sad romantiziram kreativnu inspiraciju, ali kad nešto krećem pisati uvijek idem od toga da ima tako neki lik ili motiv koji mi se jako sviđa i onda oko njega gradim priču. Dugo me progonio motiv obitelji koja spava zajedno u vrućoj sobi i gleda televiziju dok ih opsjedaju komarci i svi se međusobno svađaju. Mislim da je iz toga proizašao čitav motiv obitelji u ovom filmu. Onda kasnije moraš nekako objasniti svoj rad pa kreneš retroaktivno analizirati i davati smisao tim slikama.
Ovo ti je prvi dugometražni film nakon niza kratkometražnih. Kolika je razlika u pristupu kada se baviš kratkim i dugim metrom i bi li se ikada vratila kratkom metru sada kada si apsolvirala dulju formu ili si kratke filmove snimala samo zato što je to prirodan put, što se kroz njih uči i zato što ih je, nije nevažno, jeftinije snimiti nego duge?
Budući da je većina mojih kratkih filmova bila studentska, razlika mi je bila ogromna- ovo je bio moj prvi susret s profesionalnom produkcijom u pravom smislu riječi. Na trenutke mi je bilo neizmjerno lakše, na trenutke se nisam snalazila u zadanim okvirima. Također, snimanje kratkog filma traje ponekad i 10 puta kraće nego dugog, time je puno manje iscrpljujuće i lakše ga psihički preživiš. Što se tiče pisanja i režiranja kratkog filma, to je jednako vrijedna forma koja mi je i dalje uzbudljiva i sigurno ću joj se vraćati. Mislim da je hrvatski kratki film zadnjih godina dokazao da sigurno nije samo vježba za dugi.
Ne gledaj mi u pijat/Screenshot
Često su te proglašavali novom nadom hrvatskog filma, predvodnicom ženskog vala i slično. Kako ti to vidiš i kako se osjećaš prema tome, je li biti “velika nada” veća čast ili opterećenje?
Za moj mentalni sklop isključivo opterećenje.
Činjenica je da se zaista pojavio određeni broj mladih redateljica koje su nekako prisutnije i na koje se više skreće pozornost. Što misliš zašto se to dogodilo, kako to da se tek nedavno, kada se govori o široj javnosti, počelo shvaćati da film u Hrvatskoj nije samo muška igra i da žene tu itekako imaju što reći?
Činjenica jest da se počeo upisivati puno veći broj žena na Akademiju pa je samim time i više redateljica. Ne znam je li prije bilo manje kandidatkinja, ili ih se nije puštalo? To bi trebalo istražiti. Postoji i teorija da kako se od režije više ne živi baš sjajno, žene su puštene u igru – kad od nekud ode veliki novac – dopusti se ženama da uđu.
Očekivano pitanje za kraj – popularni planovi za budućnost. Pišeš li neki novi scenarij, planiraš li neki novi film, što se radi?
Besciljno se odmaram. Ali svjesna sam da bih ubrzo trebala početi nešto novo pisati jer ću otupaviti.