Direktor Sarajevo Film Festivala Jovan Finzi Marjanović i umjetnica Šejla Kamerić objašnjavaju zašto su se nakon niza godina provedenih u inozemstvu vratili u rodni grad - u kojem njihovo troje djece međusobno razgovara na četiri jezika - te da kao obitelj najviše uživaju ljeti, u vikendici u Premanturi.
Susret s Jovanom Finzijem Marjanovićem i Šejlom Kamerić dogodio se u restoranu hotela na Lopudu, u kojem borave posljednje tri godine u vrijeme filmskog festivala Ponta Lopud. Njegova je misija okupiti svjetska filmska imena te ih povezati s regionalnima - po uzoru na festival u Sarajevu, čiji je Jovan Finzi Marjanović direktor od lani. U trenutku našeg razgovora u tijeku su bile završne pripreme za 29. Sarajevo Film Festival koji se održava od 11. do 18. kolovoza, a među brojnim zvijezdama kao poseban gost ove godine najavljen je redatelj i scenarist Charlie Kaufman.
Jovan Finzi Marjanović i Šejla Kamerić moćan su umjetnički tandem. Jovan ima bogato iskustvo u kinematografiji: koproducent je svjetski poznatih filmova "Club Zero", "It Must Be Heaven" te "Trokut tuge" Rubena Östlunda koji je bio nominiran za Oscara, a producirao je i regionalna filmska ostvarenja kao što je "Deset u pola" Danisa Tanovića te "1395 dana bez crvene" svoje supruge. Šejla Kamerić istaknuta je bosanskohercegovačka suvremena umjetnica čiji se radovi nalaze u muzeju Tate Modern u Londonu, Muzeju moderne umjetnosti u Parizu, Boijmans Van Beuningen u Rotterdamu. Prije povratka u Sarajevo oboje su živjeli po cijelom svijetu - Jovan je rođen u Sarajevu, ali je odrastao u Izraelu gdje je završio i srednju školu, a potom magistrirao menadžment specijaliziravši se za filmsku industriju na Cass Business School Sveučilišta u Londonu. Šejla, također rođena u Sarajevu, kao dijete je neko vrijeme živjela u Dubaiju, gdje je njen otac radio kao odbojkaški trener, a u Sarajevu je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti. Jedno je vrijeme živjela i u Berlinu, kamo je otišla kao stipendistica programa DAAD.
Jovan i Šejla upoznali su se prije 25 godina, upravo u vrijeme održavanja Sarajevo Film Festivala, a zajedno su 20 godina tijekom kojih su živjeli i radili posvuda - od Dubaija do Hrvatske. U međuvremenu su se sa sinovima Joelom (13) i Noamom (6) te kćeri Elom Rosom (8) vratili u Sarajevo, a djeca ih prate u svim njihovim mnogobrojnim poslovnim aktivnostima pa su tako bili i na Lopudu, u vrijeme našeg razgovora.
Svi su na svojim dispozicijama: djeca, odvojena za svojim stolom, pristojno i mirno doručkuju, dok Šejla, Jovan i ja sjedimo za drugim i razgovaramo. Pitam ih kako istovremeno produciraju poslovne obaveze i odgoj djece?
"Velika je organizacija u igri. Srećom, imamo dobru mrežu podrške u Sarajevu, i jedan od razloga zašto smo se vratili u naš grad bio je da budemo blizu obitelji", govori Šejla Kamerić. Jovanu potom dobacujemo je li teže voditi veliku obitelj ili istaknuti regionalni filmski festival.
"Gotovo da je potrebna jednaka organizacija - precizan kalendar i u njega unesen jednako tako precizan raspored. Ako dođe do greške prilikom upisa obveza ili festivalski i obiteljski kalendar nisu sinkronizirani, vrlo lako nastane zbrka. Stalna su planiranja, stihije gotovo i nema. Ipak, možemo biti i spontani - doduše nakon točno utvrđene strukture koju svi članovi zajednice prethodno moraju potvrditi", nadovezuje se Jovan. Kao i svi današnji roditelji, djecu sa suprugom odgaja u paralelnim stvarnostima, fizičkoj i opipljivoj te internetskoj, digitalnoj. Nikada, kaže, i nisu pokušali voditi rat protiv suvremene tehnologije, ali rano su shvatili da joj djeca moraju biti kontrolirano izložena. Klinci imaju minimalnu mogućnost samokontrole u tom smislu, a kao roditelji se fokusiraju da im osiguraju najbolje moguće razumijevanje medija i tehnologije.
"Važno nam je da imaju balans. Zato smo svojedobno odabrali waldorfski vrtić i druge aktivnosti za djecu. Htjeli smo da, uz školu, budu što više u prirodi, da se znaju igrati i sami zabavljati, u skladu s prirodom. Inzistiramo na ravnoteži, ono što im društvo i tehnologija nameću toliko je intenzivno da mora postojati prostor u kojem se sve to isključi i gdje postoje samo oni, gdje sami uče kako živjeti. Puno i otvoreno razgovaramo o različitim temama, nitko nije isključen, djeca moraju znati što žele i što osjećaju, a mi im pomažemo da oni to artikuliraju, da znaju kako da uče, ali prije svega kako da budu otvoreni za različite emocije, da znaju kako da vole i budu voljeni...", govori Šejla Kamerić, na što se njezin suprug duhovito nadovezuje.
"S obzirom na to da su djeca u većini, jasno vam je da se ne vodimo nužno demokratskim načelima. Bezuvjetna ljubav i podrška su temelj i djeca moraju znati da smo tu bez obzira na greške koje će u životu činiti, ali i da granice postoje."
Na tu izjavu "u kadar" ulazi njihova kći Ela Rosa, koja je došla do stola za odrasle kako bi izrazila svoju zabrinutost - jer njezin mlađi brat Noam samo jede palačinke. Noam, znajući da je "optužen", potvrđuje: "Ja samo jedem palačinke!", a Šejla sa smiješkom odgovara: "Dobro je, ali uzmi malo voća." Jovan pak šuti i smije se na opaske. S obzirom na to da su oboje vizualni djelatnici, u najširem shvaćanju te sintagme i s obzirom na to da više nego ikada živimo u vremenima u kojima dominira slika, zanimalo nas je dodatno kako pristupaju tom aspektu odgoja.
"Svjesni smo da povećanjem broja stvorenih sadržaja nismo povećali kvalitetu. Očigledno je da se i dalje moramo baviti i sobom i drugima. Činjenica da su sredstva rada dostupnija obvezuje nas koji imamo neko znanje da ga prenesemo mlađima, ali i starijima. Dostupnost medija i razmjena iskustava je najzanimljiviji događaj, u ovom trenutku, u našoj obitelji." Zbog različitog seta životnih iskustava razlike među generacijama sve su veće, u sve kraćem periodu. Multiidentitetski, kulturni okvir ove umjetničke obitelji osobito je lijep i važan u Sarajevu.
"Mi smo o tome počeli razmišljati tek kada su nas ljudi krenuli ispitivati. Pitanja su bila raznolika, poput onog koje to sve jezike naša djeca govore. Svi su uglavnom zbunjeni jer se u kući govori nekakva praktična kombinacija. Djeca uče ili govore po četiri jezika. U kući se govori BHS jezik, engleski, hebrejski, a odnedavno i francuski. Meni i Joji sve je to normalno. Mi smo miks različitih identiteta. Dok je drugima riječ multikulturalnost samo nešto što sve više zvuči strano, egzotično ili istrošeno, nama je to prirodno stanje", govori Šejla, a Jovan dodaje kako smatra da su zajednice poput njihove moguće i u široj regiji, iako je svjestan kulturne specifičnosti i otvorenosti koje Sarajevo po sebi nudi i ima.
Uz Sarajevo, njihov obiteljski život oduvijek je bio vezan i za Istru. U Premanturi imaju kuću koju je dala izgraditi Jovanova baka Sida Marjanović, prva predsjednica Udruženja filmskih radnika Sarajeva te predsjednica Bosna Filma. Jovan i Šejla su je renovirali još dok su živjeli na relaciji London - Berlin, a to je postala njihova ljetna baza i mjesto na kojemu su najviše skupa, kao obitelj. Prije pandemije Šejla je imala studio u Berlinu, a lockdown ju je motivirao da svoj prostor za stvaranje preseli u prirodu, gdje će moći stvarati radove većih formata te se osjećati slobodno.
"Znala sam da želim da moj novi studio bude u Istri. Na poziv kustosa Tihomira Milovca u Svetvinčentu sam 2020. radila permanentnu instalaciju u javnom prostoru i tad sam poželjela da upravo tamo bude i moj studio. Prošle godine kupili smo velik komad zemlje i tamo sad stvaram, na otvorenom. Prvi paviljoni već se grade. Sretna sam što imam divnu kustosicu Vanju Žanko i cijelu ekipu iz platforme Nomada, koja okuplja, promovira i spaja umjetnike. U listopadu ćemo u Rovinju predstaviti moju knjigu", govori Šejla. Pitanje za kraj razgovora samo se nametnulo - gdje je dom, između svih tih poslovnih i privatnih razmeđina?
"Moj otac, zbog čijeg smo se posla puno selili, naučio me važnu lekciju da kada ti počne nedostajati dom, to znači da ti tamo gdje si se zatekao zapravo nije dobro. Dakle, tamo gdje ti je dobro, tamo je kuća. Dobra veza među ljudima je kuća", zaključuje Šejla.