Poduzetnica Ana Lisak, poznata po svojem cateringu, uskoro otvara vrata nekada kultnog okupljališta Zagrepčana na istočnim obroncima Medvednice - za koje je dobila uporabnu dozvolu baš na svoj rođendan - a uredila ga je s idejom da gostima postane njihov drugi dnevni boravak.
Premda već dva desetljeća radi i do petnaest sati dnevno - jer osim cateringa vodi više zagrebačkih ugostiteljskih objekata - Ana Lisak zadala si je još jedan poslovni izazov. Preuzela je, naime, povijesnu gostionicu Kod Skendera u Remetama, otvorenu prije 111 godina na istočnim obroncima Medvednice koja je već neko vrijeme zatvorena. Gospođa Lisak ovih je dana završila s preuređenjem prostora i ponovno otvara to kultno okupljalište mnogih generacija, i to pod simboličnim nazivom Skenderica 1912.
- Želja mi je da u Zagrebu imamo kontinuitet ugostiteljstva za koji smo emotivno vezani, ne da to bude restoran gdje gosti stanu usput na ručak, već da tu dolaze s obitelji i prijateljima. Zbog toga smo i prostor, koji ima unutarnjih osamdeset sjedećih mjesta i tridesetak na terasi - odakle se pruža pogled na remetsku crkvu i istočni dio grada - uredili kao da je dnevni boravak, a ne ugostiteljski objekt. Željela sam da ostane prepoznatljiv duh vremena pa sam nakon idejnog rješenja arhitektonskog studija dala svoj zadnji pečat pri uređenju - govori Ana Lisak. Chef Ante Matković zvijezda je u kuhinji, a aduti s menija bit će jela koja se dugo pripremaju, poput pečene purice, patke, mlinaca, teleće koljenice, kopuna, tafelspitza, kelja s faširancima, knedli... Surađuju s lokalnim uzgajivačima pa su dnevna jela vezana uz sezonske namirnice, a posebno su orijentirani na održivost jer, kaže Ana Lisak, hrana nije otpad. I sama voli kuhati, i to još od djetinjstva.
- Moja obitelj je jako voljela kuhati, a živjeli smo kao zadruga: dolazili smo k teti koja je imala četiri sina i sa snahama se organizirala tako da je svaki tjedan jedna od njih kuhala, a baka je pratila da sve funkcionira. I danas se sjećam svih okusa, zato mi je važno da taj osjećaj prenesem gostima - govori emotivno.
Nedavno su je, na njen rođendan, prijatelji, obitelj i zaposlenici iznenadili velikim tulumom u Skenderici. Imala je i razlog više za slavlje jer je baš na taj dan dobila uporabnu dozvolu za restoran. Među uzvanicima su bili svi oni s kojima radi proteklih dvadeset godina i, kaže, atmosfera je obiteljska. Istovremeno, nove generacije koje dolaze na razgovore za posao često je ostave bez teksta.
- Neki mladi misle da je dovoljno to što postoje. A nije tako. Moraju pokazati želju za znanjem, učenjem. Stigao je jedan mladić na razgovor, na stol je stavio mobitel i cigarete i rekao da je na internetu pročitao sto recepata koje nam može pokazati, a pritom nijedan nije isprobao doma. Bila sam ga spremna zaposliti, ali me šokirao. Kod mojih sedamdeset zaposlenih najvažnije mi je da su normalni ljudi koji su pozitivno usmjereni i željni učenja. Važnije je da imaju ljudske kvalitete nego stručne jer ako postoji dobra podloga, posao se može naučiti - govori Ana Lisak, koja je u životu, nakon završetka studija organizacije i informatike u Varaždinu, više puta mijenjala karijerni put.
- Radila sam u veletrgovini jedne tvrtke iz Rijeke, napredovala i zadržala se 15 godina. Devedesetih godina moj je pokojni suprug imao obrt i ja sam poželjela biti samostalna te pokušala otvoriti tvornicu za odjeću nedaleko od Kutine. Pronašla sam prostor, strojeve, trebala sam dobiti poticaje za zapošljavanje, ali je došao rat i sve zaustavio. Bavila sam se i građevinarstvom, pokrenula obrt za unutarnje uređenje i završne radove. Tijekom rada s ljudima na terenu vidjela sam da radnici nisu odjeveni kako treba pa sam poželjela šivati zaštitnu odjeću. To sam ubrzo realizirala, što mi je bio dodatni izvor prihoda. Uvijek sam radila više poslova paralelno - govori Ana Lisak.
Ranih devedesetih pridružila se mirotvornom pokretu Bedem ljubavi koji su 1991. osnovale majke, želeći spasiti svoje sinove iz rata. Dugih sedam godina njezina je svakodnevica bio rad sa zlostavljanim ženama, majkama iz Vukovara, ženama iz Bosne. Tada je dobila ponudu da s UNHCR-om ode u Ugandu. Međutim, više nije imala snage.
- Željela sam biti korisna i pomoći, bio je to poziv moje savjesti. Ali tada sam shvatila da me taj posao uništio, doživjela sam potpuni burn out. U jednom trenutku sam znala opisati sudbinu tisuću žena, a nisam se znala s time nositi. Sve sam to duboko proživljavala do te mjere da sam na Rebru posjetila Centar za psihološku pomoć. Ondje sam bila dva puta i shvatila da moram okrenuti novu stranicu. Našla sam snagu u sebi, otišla raditi u centar za ljepotu gdje sam se u godinu dana uspjela iznutra rehabilitirati - objašnjava.
Tada je shvatila da je njezin život negdje drugdje. Uskoro je završila na zavodu za zapošljavanje, ali nakratko - sve dok joj prijateljica nije rekla da u Domu zdravlja Centar, u Runjaninovoj ulici, na četvrtom katu postoji prazan prostor. Nije dugo trebalo da odluči da će ondje otvoriti bistro - premda u ugostiteljstvu nije imala baš nikakvog iskustva.
- Nikad u životu nisam mislila da ću biti ugostiteljica, niti sam se u tome vidjela. No, odlučila sam pokušati. Nisam imala mnogo novca pa sam prostor uredila sama, sašila zavjese, napravila slike, neke građevinske radove... Upotrijebila sam sve svoje znanje i u kolovozu 1999. otvorila Bistro Marulić - prisjeća se. Svaki je dan imala ponudu od tri jela, odlazila sama na Dolac, nabavljala namirnice, no promet nije ispunio njezina očekivanja. Tada je pomislila: "Ako neće gosti doći k meni, ići ću ja k njima" i počela kovati planove za catering. No, paralelno se zavrtio i posao u bistrou, a kroz dva mjeseca dobila je upit da napravi catering za 500 ljudi. Uskoro je otvorila Catering Lisak koji je nakon četiri godine rada preselila na novu, veću lokaciju na zagrebačkoj Zavrtnici.
- Neuspjeh je prilika za rast, to nije floskula. Nikada vam nitko ne može dati garanciju da nećete posrnuti kada krenete u solo biznis, neke stvari ne ovise o vama. Važno je ne odustajati, pa ni u braku se ljudi ne razvode nakon prve svađe. Barem ne bi trebali. Kad nakon teške situacije pronađete rješenje, to vas ojača i gura vas da budete još bolji - govori Ana Lisak.
Da će biti probitačna i samostalna znala je još kao djevojčica, kad je u osmom razredu osnovne škole u novinama vidjela oglas za posao u urarskoj radionici. Prijavila se bez znanja, na razgovoru rekla kako dolazi iz siromašne obitelji te da je u Zagrebu kod bake. Ondje je tri dana bušila rupice na remenčićima za satove - dok roditelji nisu saznali da nije na gimnastici, već da je pronašla posao.
- Financijski sam malo zaradila, ali prava plaća je da sam spoznala da mogu, da sam sposobna. To sam shvatila i kroz život. Sreću treba stalno izazivati. Zato mi je najvažnija samostalnost, da budem netko tko će pokretati i motivirati ljude. I da nam svima bude bolje - zaključuje.