Stručnjaci se slažu da "nove" životne okolnosti nikoga nisu ostavile imunima, a u prilog tome idu i brojevi o prevalenciji anksioznosti kao najčešće posljedice narušenog psihičkog stanja.
U suradnji sa Plivom, koja je prepoznala važnost ovog problema, odgovore smo potražili kod psihijatra Borana Uglešića, pročelnika zavoda za biologijsku psihijatriju i intenzivnu skrb klinike za psihijatriju KBC-a Split te docenta na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu i vlasnika Uglešić poliklinike.
O kojim brojkama govorimo kad je riječ o porastu osoba s narušenim mentalnim zdravljem u odnosu na godine prije početka pandemije?
Vrlo je teško iznijeti točne podatke, prvenstveno jer većina ljudi još uvijek ne dolazi u zdravstvene ustanove zbog straha od obolijevanja Covidom-19. Vjerujemo da će se prave brojke doznati tek po završetku ove pandemije. Literatura, za sada, navodi povećanu prevalenciju depresije i anksioznosti od preko 15 % , a nesanice i PTSP-a preko 20%. Posebna pozornost raznih studija koje su već u tijeku će se posvetiti ljudima koji su preboljeli Covid-19 i koji sukladno za svojom slikom bolesti nose i mentalne posljedice fizičkog obolijevanja. Posebno pogođena skupina su i zdravstveni djelatnici, koji sebe trenutačno stavljaju na drugo mjesto, s obzirom na to da im je u prirodi posla prioritet liječenje oboljelih.
Koja je glavna razlika između anksioznosti uzrokovane svakodnevnim stresom te kriznim situacijama kao što je pandemija ili potres?
Pokušat ću odgovoriti koja je razlika između prirodne i patološke tjeskobe, tj između urođene i nametnute. Anksioznost ili tjeskoba sama po sebi nije patološka i neizbježan je dio svakodnevnog života većine ljudi. U ovim trenucima ljudi su skloni katastrofiziranju, koji je jedan od disfunkcionalnih načina razmišljanja, i to sigurno vodi povećanju straha, uvođenje u povišenu anksioznost ili čak napade panike. Ovaj način razmišljanja je poznat i pod nazivom ˮpredviđanje budućnostiˮ i podrazumijeva predviđanje samo negativnih ishoda budućih situacija, zanemarujući druge, vjerojatnije ishode, jer smo po prirodi skloni bolje čuti negativnu nego pozitivnu informaciju. U ovoj situaciji je sasvim prihvatljivo da se ljudi boje nepoznatog, ali ako tjeskoba nije u skladu s intenzitetom ili vrstom podražaja te takvo intenzivno razmišljanje utječe na čovjekovo funkcioniranje u svakodnevici, tada možemo reći da je riječ o patološkoj anksioznosti.
Kako kod osoba koje po prirodi nisu optimistične i vesele prepoznati da je riječ o ozbiljnijem poremećaju?
Gubitak dnevne rutine te ograničenje i nesposobnost provođenja svakodnevnih aktivnosti, a koje su bile izvor zadovoljstva u pojedincu, mogu izazvati osjećaj praznine, nezadovoljstva, straha, strepnje, tuge i pesimizma. Smetnje spavanja, apetita, smetnje koncentracije, pažnje, pamćenja i zapamćivanja su uvijek simptomi koji pale alarm za intervenciju.
Kad se za pomoć treba obratiti stručnim osobama?
Već spomenuta sklonost katastrofiziranju "znakovit je okidač". Psihijatrija nije rezervirana samo "za teške psihičke poremećaje". U 21. stoljeću tempo naših života stavlja nas u poziciju u kojoj je sasvim uredu obratiti se za pomoć stručnoj osobi.
Nose li se s krizama ovakvih razmjera teže muškarci ili žene?
Teško je odgovoriti na pitanje tko se "teže nosi" s krizama. Moramo voditi računa da je svatko od nas individua, da je svako od nas na drugačiji način pogođen ovom krizom bilo na egzistencijalnoj, emotivnoj ili na bilo kojoj drugoj razini. Znamo da žene pate od depresije dva puta češće nego muškarci i to zbog estrogena koji modificira biološki sustav žene. Naravno, muškarce testosteron "gura" da budu jaki, hrabri, prvi. Međutim, znamo i podatak da muškarci tri puta češće izvršavaju suicid pa sve teorije o našoj muškosti tu ipak padaju u vodu. Stoga vjerujem da spol nije ključan faktor u snazi nošenja s krizom. Tu je riječ o nizu socioloških, fizioloških, psihičkih i egzistencijalnih komponenti koje nam olakšavaju ili, pak, otežavaju poziciju.
Koja je dobna skupina najugroženija?
Svi smo ugroženi, svatko na svoj način, i svatko misli da je njemu teže nego onome drugome. Ograničenje svakodnevnih aktivnosti, ograničenje slobodnog kretanja i reduciranje kontakata izaziva osjećaj frustracije, ljutnje, nemoći i podraženosti pa bih na tragu tog razmišljanja rekao da svaka dobna skupina ima "svoga konja za utrku". Iako literatura navodi da su najpogođenije skupine žene, zatim osobe mlađe od 40 godina, osobe s kroničnim bolestima, zdravstveni djelatnici i osobe kojima je dijagnosticiran Covid 19, svaka je dobna skupina pogođena na svoj način. Djeca su zakinuti jer nema igre, vrtića, rođendana, slušaju i osjećaju sve što "odrasli" proživljavaju. Adolescenti jer nema izlazaka, maturalnih plesova, ekskurzija, opuštene mladosti. Srednja generacija jer nema zaposlenja, druženja, putovanja, normalnih socijalnih kontakata. Starija generacija je usamljena, obitelj i unuci ih nisi mogli normalno obilaziti, u strahu su od bolesti, ne mogu obavljati uobičajene liječničke preglede... Posebno pogođena skupina su i zdravstveni djelatnici, koji sebe trenutačno stavljaju na drugo mjesto, s obzirom na to da im je u prirodi posla prioritet liječenje oboljelih.
Na koji način okolina može pomoći osobi kojoj je narušen mentalni mir?
Istaknuo bih da je od početka pandemije svim ljudima narušen mentalni mir. Moramo biti svjesni činjenice da živimo u periodu neizvjesnih prognoza, kada nemamo mogućnost predviđanja i planiranja, kada dolazi do gubitka radnih mjesta, financijskih gubitaka i kada su promijenjene gotovo sve normalne životne okolnosti. Najvažnije je biti potpuno svjestan situacije u kojoj se svi nalazimo. Malo više suosjećanja, empatije, brige, tolerancije, pažnje jedni prema drugima uvelike bi nam olakšali kretanje kroz ova neizvjesna vremena.
S druge strane, u čemu obitelj i prijatelji najviše griješe kad anksioznim osobama žele pružiti podršku?
Ono što svakodnevno u praksi vidim jest da rodbina i bliža okolina uvijek u dobroj namjeri govore: "Možeš ti to, moraš, ti to, i znam kako ti je". Rekao bih da su to tri crvene krpe koje ljudima sa psihičkim poremećajima izazivanju samo bijes, osjećaj nemoći, osjećaj manje vrijednosti te beskorisnosti. Zamislite samo kako se osjeća depresivna osoba koja u svojoj duši osjeća pakao kada joj netko kaže da nešto može, mora ili da zna kako joj je.
Koje situacije posebno treba izbjegavati kako bi u ovim izazovnim vremenima sačuvali mentalno zdravlje?
S obzirom na to da u ovakvim momentima osnovne ljudske potrebe padaju u drugi plan, uporno ponavljam koliko je važno organizirati svakodnevicu, posvetiti pažnju organizaciji dana te obitelji i bližnjima. Ako radimo od doma, trebalo bi razlučiti vrijeme posla i obiteljskih obaveza, izbjegavati pretjerano "surfanje" i smanjiti dotok informacija. Iako već zvuči kao klišej, savjetovao bih odlazak u kazalište, čitanje, gledanje serija, kao i racionalnije trošenje. I koliko toliko smireno čekati da ovo prođe.
Koliko mediji, internetske platforme i društvene mreže utječu na naše mentalno stanje, odnosno kako se postaviti prema informacijama koje nam se nude na takvim domenama?
Nekontrolirano širenje dezinformacija putem društvenim mreža predstavlja trenutačno najveću javno-zdravstvenu prijetnju. Infodemija je pojava karakteristična po tome da dolazi do brzog i dalekosežnog širenja velike količine najčešće netočnih, ponekad kontradiktornih informacija koje zbunjuju i stvaraju još veći osjećaj nesigurnosti i nemoći. Na ovaj fenomen upozorava i WHO navodeći da se trenutno borimo protiv pandemije, ali i infodemije koronavirusa. Sigurno da količina informacija kojom nas mediji obasipaju nisu i ne mogu biti povoljni za naše mentalno zdravlje. U svakom smislu stvara se svojevrsna histerija. Tako smo ovih mjeseci svjedočili ogromnom dotoku informacija vezanih za sva cjepiva koja su došla na tržište. Gotovo je nemoguće razaznati što je od toga točno, a što nije , stoga bi moj savjet bio da se informacije čitaju u reduciranoj količini, s provjerenih izvora, te sluša stožer koji je složen od vrhunskih stručnjaka. Svi oni rade najbolje što mogu kako bi savladali ovu pandemiju na državnoj razini.
Kojim si metodama samopomoći možemo olakšati borbu sa svim izazovima s kojima se nosimo posljednjih godinu dana?
Budimo odgovorni i prema sebi i prema drugima, brinimo o svom fizičkom zdravlju, održavajmo rutinu svoje svakodnevice, ali je i prilagodimo novonastaloj situaciji. Trudimo se napraviti nešto korisno i produktivno kako bi imali dojam da imamo kontrolu, nastojmo se okružiti pozitivnim ljudima i koliko god banalno zvučalo, pokušajmo održavati naše vrtove i sve ono što smo s velikim entuzijazmom napravili za vrijeme prvog lockdowna.