Već nekoliko mjeseci Ivana obilazi Hrvatsku predstavljajući svoju drugu knjigu samopomoći "Da sam ovo barem znala ranije". U njoj opisuje kako je pronašla mir i smisao u teškim životnim situacijama kojih je bilo i više nego dovoljno – rana majčina smrt, moždani udar u 39. godini, očev iznenadni odlazak... - i čitateljima poručuje kako se baš svatko može izboriti za svoju sreću.
Poseban dar ima Ivana Plechinger – ljudi joj prilaze, otvaraju joj se i povjeravaju. Oduvijek je tako, prije nego što je postala motivacijska govornica, prije nego što je postala poznata kao glazbenica, jednostavno, osjećaju da će ono intimno što joj otkriju o sebi s njom ostati sigurno. Kad se tome doda da je oduvijek voljela čitati knjige za samopomoć, iako nije znala zašto je privlače, postaje jasnije kako je u zrelim godinama iz temelja promijenila životni poziv. I cijeli život.
Ivana već nekoliko mjeseci predstavlja svoju drugu knjigu samopomoći „Da sam ovo barem znala ranije” s kojom je obišla Hrvatsku uzduž i poprijeko, a nastavit će poslije ljeta. Knjiga je postala svojevrsni fenomen – autorica ju je izdala sama, ne prodaje se u knjižarama i ne može se posuditi u knjižnicama, a od studenog je prodana u više od 2000 primjeraka, što je za našu zemlju golema brojka. Istodobno, Ivanin self-help prvijenac „Ono što ostaje, uvijek ljubav je” upravo je doživio treće izdanje. Dok se u njemu Ivana bavila time kako nastaviti radosno kroz život i nakon što se suočimo s bolešću i s gubitkom voljene osobe, a doživjela je i jedno i drugo, u novoj knjizi piše o tome kako živjeti mirnije, sretnije i pametnije, opet na temelju vlastitog iskustva.
Zaboravili na telefone
"Volim susrete s ljudima kojima je stalo do toga što radim. Najviše ih zanima kako mogu biti sretniji, zato se time i bavim, to je i u podnaslovu knjige. Ali nije svejedno kada to naučiš, važno je životne istine shvatiti na vrijeme", kaže autorica koja je inspiraciju za drugu knjigu dobila upravo na prezentaciji. I to pred dvjestotinjak učenika jedne istarske srednje škole. „Mislila sam da će me rastrgati, no kad sam im počela govoriti iz srca, potpuno su se umirili i na kraju su bili oduševljeni. Čak mi je školska psihologinja rekla da im je to bilo prvo predstavljanje knjige na kojem djeca nisu gledala u mobitele. Kad sam se vraćala u Zagreb pitala sam se zašto meni nitko nije došao reći takve stvari dok sam bila tinejdžerica, zašto to nisam znala ranije - da sam ovo barem znala ranije! I tako sam dobila ideju da napišem knjigu o tome što sam u životu naučila a što mi danas pomaže da živim mirnije, sretnije i pametnije. Mogu se samo pitati kako bi izgledao moj život da sam informacije koje danas imam imala u dvadesetima”, kaže Ivana koja ipak ništa u životu ne bi promijenila, jer to ju je dovelo do osobe kakva je danas, no želi da njena djeca žive mudrije i ne troše nepotrebno životnu energiju.
Životni udarci
Ivanu život nije štedio. Imala je dvanaest godina kad joj je mama umrla od raka, periodi financijske nesigurnosti silno su je brinuli, s 39 godina doživjela je moždani udar, dvije godine kasnije umro joj je otac. Sve su to veliki udarci, a ona kaže da si je probleme napravila i puno većima, jer je na sve reagirala dramatično i zbog svega se pretjerano zabrinjavala.
„Vrlo je teško tako živjeti. Vjerojatno je korijen svemu to što sam rano ostala bez mame. Stalno me brinulo što će se još loše dogoditi, hoće li mi umrijeti i tata. Zapravo ne znam što me nije brinulo, strašno sam se opterećivala zbog kredita za kuću koji smo suprug Bruno Kovačić i ja podigli, a neko vrijeme sam mislila da će mi se dogoditi slično kao mami. Zanimljiva je podudarnost da je moja mama umrla u 39. godini, a ja sam u toj istoj godini imala moždani udar. Kad sam to shvatila, rekla sam si da to ne može biti slučajno i tu je počeo moj uspon, jer našla sam smisao u tome što mi se dogodilo”, objašnjava Ivana kako joj je moždani udar postao prekretnica.
Izborila se za sreću
„Mislim da je moja pobjeda to što sam se unatoč udarcima izborila za sreću. Ako to mogu ja, to stvarno može svatko. I radim ovo što radim zato što bih voljela da ljudi nauče kako im može biti bolje i prije nego što se razbole i prije nego što netko njihov ode s ovog svijeta. Istina je da dosad nisam susrela osobu koja je ušla u duhovnost a da nije doživjela nešto dramatično, no s druge strane, radim i s mladima kojima se drame još nisu dogodile, pa vjerujem da će ih te informacije dovesti do toga da će u teškim situacijama znati da im može biti bolje i kako to postići”, kaže Ivana koja danas smatra da joj je moždani udar spasio život.
Kaže da je za tu situaciju bila na neki način "pripremana", jer je godinama iščitavala knjige o samopomoći, a nije znala zašto, jer bila je glazbenica i voditeljica na televiziji i radiju. Kad se odlučila početi čupati iz crne rupe u kojoj se našla poslije moždanog, počela se prisjećati svih tih knjiga i to joj je pomoglo: „Odgovorno tvrdim da ti mudra knjiga može spasiti život, naravno, ako primijeniš to što si pročitao. Nemaš što izgubiti. Sve sam isprobala i kad bih vidjela da mi je od nečega bolje, ne bih više od toga odustajala. Pritom bih savjetovala male korake, njima lakše stižemo do cilja.”
Prva knjiga
Prema pisanju prve knjige Ivana je krenula nakon iznenadne tatine smrti od srčanog udara. S ocem se poslije majčine smrti jako zbližila i njegov odlazak joj je pao vrlo teško. Tada je, srećom, poslušala unutarnji glas i počela zapisivati kroz što prolazi, a kad je iz sebe istresla tugu nastavila je pisati, pišući sve što joj je uljepšavalo život. Bila je to njena osobna terapija. Tada je suprug pročitao njezine zapise i ohrabrio je da ih ponudi za objavljivanje. Ivana se javila u tri izdavačke kuće i - sve tri su joj željele objaviti knjigu. Knjiga je izašla vrlo brzo i odmah postala bestseler, potaknula je dodatne Ivanine aktivnosti, a onda i drugu knjigu.
„S velikim sam je užitkom napisala. Prva knjiga je za divno čudo pomogla mnogima koji su nekoga izgubili ili imaju teške zdravstvene izazove, no drugu knjigu sam napisala sa svjesnom namjerom da pomaže i da bude objavljena. Pregovarala sam s izdavačima i dobivala odlične uvjete, ali kroz te sam pregovore shvatila da knjigu ipak želim objaviti sama. Bio je to pun pogodak, jer poduzetnica u meni je oduševljena. To je neka moja nova dimenzija”, opisuje Ivana kako je postala i izdavačica.
U ovoj je fazi posvećena samo motivacijskom govorništvu i povezanim aktivnostima. Ima diplomu glazbene pedagoginje i svima je poznata njena glazbena karijera, ali glazbom se već dosta dugo ne bavi, no to ne znači, kaže, da nikad više neće napisati pjesmu. Prestala je i s voditeljskim poslom. Aktivna je na društvenim mrežama, ima web stranicu, YouTube kanal, organizira radionice i vikende samopomoći. Četverosatne radionice posvećene su različitim temama, primjerice, posljednja se zvala „Zdrava ljubav prema sebi – temelj tvog zdravog života” i s njima je, kao i s knjigama, prošla gotovo cijelu Hrvatsku – Zagreb, Opatiju, Osijek, Čakovec, Varaždin, Split, Kutinu... Vikendi samopomoći Ivani su ipak najdraži – programi za grupe od 20-ak polaznica održavaju se u Novom Vinodolskom i traju po tri dana.
„Vikendi su samo za žene, čista diskriminacija. Puno mi je lakše pomagati ženama, a u isključivo ženskom društvu sudionicama je lakše otvoriti se. I inače su mi publika uglavnom žene. Na posljednjoj promociji bila su trojica muškaraca, ali često se dogodi da ih uopće ne bude. Valjda moja energija privlači žene, a i žene su općenito otvorenije za duhovnost, jer mi sebi smijemo priznati da nismo dobro, a muškarce se uči da ne smiju plakati i ne smiju priznati da su slabi. Nastojim da moji sinovi ne budu takvi. Cijeli ih život učim da pokažu emocije; ako ti se plače - plači, ako si ljutit - ljuti se", kaže Ivana koja je ponosna na svoje dečke, 24-godišnjeg Jana koji studira glumu na Akademiji dramske umjetnosti i 20-godišnjeg Viga koji je na Muzičkoj akademiji i bit će kompozitor.
Dnevna rutina
Ivana ne jede meso, voli plavu boju, ide na pilates „jer mora radi tijela”, ali nije baš od sporta. „Ipak sam ja glazbenica”, kaže smijući se. Za koji dan napunit će 50 godina i u svojim godinama uživa. Za dobro raspoloženje, ravnotežu i općenito dobar osjećaj presudna joj je dnevna rutina.
"Vrlo je važna svakome tko želi napredovati u radu na sebi. Meni jako pomaže meditacija i ne mogu više početi dan bez nje. Imala sam sreću što me na meditaciju usmjerila liječnica koja me otpuštala iz bolnice nakon moždanog udara. Liječnici, naime, nisu mogli naći zdravstveni razlog za moždani, pa su zaključili da je uzrok stres. ‘Nađite neke meditacije, smirite se‘, rekla mi je, a kako sam ja vrlo poslušna kad mi doktor nešto kaže odmah sam se primila meditiranja, iako to tada nije bilo lako. Sada je sve na YouTubeu, a još prije jedanaest godina u Zagrebu je bilo teško naučiti meditirati. Morala sam se boriti za to da naučim meditirati, a neke sam trikove stavila i u knjige, jer mi je cilj pomoći ljudima”, objašnjava Ivana koja je počela doslovce s jednom minutom meditiranja ili bolje reći svjesnog disanja, a vrijeme je određivala alarmom na telefonu.
Danas joj je meditiranje sastavni dio dana. Najčešće meditira ujutro i to je kombinacija meditacije i molitve koja je uvijek vezana uz zahvalnost. Kad god vremenski uvjeti dopuštaju, meditira u vrtu, jer je uzemljavanje – dodir sa zemljom - izuzetno važno za unutarnju ravnotežu. „Meni je meditiranje duhovna higijena i ako ga slučajno preskočim ne osjećam se dobro, kao da nisam oprala zube. Po meni, nema ozbiljnog duhovnog rada bez meditacije. Nije važno koliko traje, pet minuta može biti dovoljno, ako se kroz to vrijeme svjesno vraćamo disanju ili mantri, a misli koje nam dolaze samo primjećujemo i puštamo da odu”, objasnila je ukratko Ivana.
Najvažnije poruke
Smatra da joj njezina publika vjeruje zato što osjeća da ona živi to o čemu piše. U knjigama opisuje događaje iz svog života, zatim kako se izvukla iz teške situacije te sugerira čitateljima što oni mogu učiniti. Nikad ne preporučuje nešto što nije isprobala na sebi. „Knjige za samopomoć znaju biti puka teorija – pet načina za ovo, šest za ono - no kada pročitaš da je autor i sam prošao kroz ozbiljnu životnu situaciju, postaje ti jasno da nisi sam i da se moguće iz toga izvući. Uz to, mislim da komplicirane stvari znam reći na jednostavan način. Imam sreću da se to svidjelo čitateljima, da ljudi moje knjige čitaju i primjenjuju”, kaže autorica koja ima puno poruka za svoje čitatelje, a sada je izdvojila tri najvažnije.
Prva je shvatiti koliko je važno biti zahvalan i na lijepom i na ružnom u životu. „Lako je biti zahvalan na lijepom, ali kada radiš na tome da budeš zahvalan i na onom teškom, onda u mom slučaju dođeš do zahvalnosti na tome što ti je moždani udar spasio život. Nije lako doći do toga, ali je jedino moguće ako želiš nastaviti dalje. Trebamo zahvalnost tražiti u svemu, a skloni smo sve uzimati zdravo za gotovo i stalno se na sve žaliti”, kaže Ivana. Druga je ključna poruka da trebamo oprostiti svima sve, a ponajviše sebi, jer se od tereta zamjeranja lome samo naša leđa. Treća i jednako važna poruka je važnost meditiranja.
Veselje u životu naša sugovornica ponajviše dobiva od obitelji. „Suprug i ja sretni smo što smo izgradili divnu vezu s djecom i jedno s drugim, to me posebno veseli, možda još više zato što nisam u djetinjstvu imala takvu sreću, jer nam je mama – meni i pet godina mlađem bratu - tako rano otišla. Ipak, da se to nije dogodilo ne bih bila osoba kakva jesam”, smatra Ivana koja ima još toga za poručiti, pa je u ovoj fazi, kaže, otvorena za treću knjigu koja bi mogla biti nastavak druge. Zasad još uživa u porukama čitateljica o tome koliko im knjiga pomaže i kako knjigu dijele: „Osjećam se počašćeno i ponizno što se ta knjiga baš meni dogodila. Sve što sam u životu naučila, profesionalno i privatno, složilo se tako da mogu raditi ovo što sada radim i to mi daje tako velik smisao.”