Već u prvom susretu s redovnicom, zbog njezine vedrine i smiješka, bilo nam je jasno da joj ime savršeno pristaje. Sunčica Kunić (35) bila je presretna što je stigla na predstavljanje knjige "Nismo same" Ivane Kalogjere jer je s ostalim protagonisticama iz knjige slavila život, a svoju priču rado je podijelila s drugima.
"Kad sam se tek razboljela, bila mi je važna svaka rečenica koju sam uspjela pronaći na internetu. Bilo mi je značajno pročitati nešto od ljudi koji su se suočili s dijagnozom i preživjeli. Zato sam imala potrebu pisati. To je moje sredstvo izražavanja. Dogodi mi se spontano i nikada kad ja to želim", priča nam Sunčica koja smatra da je pisanje priče bio i njezin zadatak jer je to u skladu s kršćanskim duhom.
Sestra Sunčica Kunić
"Bolest je jedna ogromna neizvjesnost. Razmišljala sam na sljedeći način: ako moja rečenica može nekome donijeti dobro, nekome olakšati ili biti malo svjetlo, onda je to velika stvar. Osjećala sam i odgovornost da ono što nosim nije samo za mene, nego da s tim moram nešto napraviti", dodaje časna sestra koja je u svojoj borbi imala nevjerojatnu potporu svojih sestara iz Klanjateljica Krvi Kristove, svoje obitelji, rodbine i prijatelja, ali i na radnom mjestu u Prvoj katoličkoj osnovnoj školi u Zagrebu gdje predaje. Kada je doznala za da boluje od raka limfnih čvorova s 33 godine, na to je nakon nekog vremena počela gledati kao na intervenciju s neba. Tih dana je puno plakala, a izmjenjivali su se, kaže, tuga i nemir, radoznalost, nešto malo mira i nade, strah i neka tupost.
"Imala sam ogromnu podršku i od škole, ravnatelja, kolega, koji su i moji prijatelji. Učenici su mi oslikali prvu maramu nakon što sam izgubila kosu i posjećivali su me u samostanu. Otvorila sam im vrata kad bih bila bolje jer sam htjela da uče sve segmente života. Pisali su mi i crtali. Bez te podrške ljudi jako teško bih uspjela, u to sam uvjerena. Uvidjela sam da mi je Bog najviše dao upravo s ljudima i da je tu pokazao svoje čovjekoljublje", priča nam.
Sestra Suncica Kunic i Ljiljana Pranjić
Osjećala je istinsku, egzistencijalnu nemoć, obavila je teške telefonske razgovore s onima koje voli i maknula sve tablice s planovima i to do listama. Oslobađajuće joj se bilo ošišati na nulericu, a onda je krenula borba.
"Kroz bolest najviše upoznaš sebe. Na neki način, spoznaš ono što doista jesi, a to je da smo svi negdje slabi i ranjivi da moramo prihvatiti i tu dimenziju sebe koju često zamaskiramo našim kompetencijama, planovima, ali život nas nekada baš tada namjerno dovede do tog ruba. Pitala sam se hoću li doživjeti još koju jesen jer tako jako volim jesen. Hoću li ikada više doći u školu i predavati klincima? Znala sam i razmišljati o školskom satu, kako bih voljela da sam sad tamo i kako bi on izgledao. Mislila sam da bar mogu predavati petnaest sati u komadu... Jednostavno shvatiš da je vrijedno živjeti i tražiti dobro u drugome i dati baš svakome priliku. To se i negdje prije pretpostavljalo, a sad je baš jako u meni bilo snažno. Ta bolest je bila put do mene same", govori nam Sunčica koja tvrdi da je u bolesti postala bolja verzija sebe, produbila je vjeru te ono najvažnije - krenula život živjeti sada, ne sutra ili prekosutra.
Dolazak na promociju ove godine bila je njezina velika pobjeda jer je u publici sjedila zdrava i s kosom na predstavljanju knjige u kojoj je i njezina priča... "Čovjek je nekako ganut kad je okružen ljudima koji su prošli to isto i ništa im ne moraš tumačiti", zaključila je...
