Delaram Nafisi uspješna je poduzetnica te dizajnerica torbi i elegantne kožne galanterije, koja će svoju novu kolekciju uskoro prikazati na velikoj reviji u zagrebačkom hotelu Esplanade.
Poznati iranski tanki kruh naan barbari, crni čaj i brojni drugi iranski specijaliteti dočekali su nas u stanu iranske poduzetnice i dizajnerice Delaram Nafisi, koja već 15 godina živi u Hrvatskoj te ima počasno hrvatsko državljanstvo. Posljednjih se dana ova svestrana 36-godišnjakinja užurbano priprema za veliku reviju u zagrebačkom hotelu Esplanade, na kojoj će 29. travnja predstaviti torbice i kožnu galanteriju od devine kože, odnosno pokazati sve ono što je radila posljednjih osam godina, otkako je tijekom jednog poslovnog puta u Iran dobila ideju za novi modni biznis.
"Posao dizajnerice nametnuo se sam od sebe i sasvim slučajno desio. Otkako sam se doselila u Hrvatsku bavim se konzultantskim poslom, odnosno povezivanjem hrvatskih i iranskih kompanija i često onamo vodim klijente, a nakon što smo završili posao na jednom gospodarskom sajmu, odvela sam ih na najveći bazar u Mašhadu, mom rodnom gradu. No, moji kolege nisu kupili ni perzijski tepih ni šafran, kao ni pistacije po čemu smo mi Iranci najpoznatiji, već su se kući vratili s koferom galanterije od devine kože. I tako mi je sinula ideja za posao. Kontaktirala sam najvećeg proizvođača devine kože u Mašhadu i dogovorila 25 godina ekskluzivnu distribuciju za cijelu Europu", objašnjava Nafisi. No, umjesto trgovine ili online prodaje Delaram se odlučila izravno obratiti potencijalnim klijentima, pa su tako nastale personalizirane torbe i etuiji za prijenosna računala. Najvažnije je, kaže, prvo se dobro upoznati sa svakim klijentom jer svatko ima drukčije potrebe, poslovne navike i stil života.
"Prije nego što krenem raditi i dizajnirati, prvo obavim razgovor. Kako im izgleda dan, koliko mobitela koriste, kakve laptope imaju. Niti jedan naš proizvod nije isti. Svaki je unikatan i radi se po narudžbi. Nisu to klijenti samo iz Hrvatske, izvozimo u Švicarsku, Njemačku, Dubai, Tursku, BiH i Srbiju. Poslovnjaci su prepoznali kvalitetu devine kože jer poznato je da što se više ta koža drži u rukama, sve je ljepša. Etui za vizitke tako tek nakon pet ili šest godina dolazi do posebnog izražaja", govori. Cijene se kreću od 90 do 690 eura, a Delaram je odnedavno počela dizajnirati i ženske torbice za večernje izlaske, ali i dnevne varijante.
"Jako se veselim reviji u Esplanadi, koja će se održati na iransku Novu godinu. Prikazat ćemo 15 novih modela ženskih torbica, a za odjeću je zadužen stilist Marko Grubnić. Bit će i mnogo iznenađenja, najviše se ponosim što će reviju nositi i Laura, djevojka s Downovim sindromom", kaže Delaram. Inače, njezina tvrtka svake godine 20 posto zarade odvoji za najpotrebitije, pa tako već godinama financira jednu iransku udrugu za osobe s Downovim sindromom. Iako Hrvatsku već dugo zove svojim domom, Delaram redovito posjećuje svoju obitelj u Mašhadu, drugom najvećem gradu u Iranu.
"Ondje sam živjela do svoje 22. godine, završila sam Građevinski fakultet, smjer urbanizam, i trebala sam krenuti na poslijediplomski studij u Beč. No, duboko u sebi nisam osjećala da je to posao za mene, ali mojim roditeljima je bilo jako bitno da budem ili liječnica ili inženjerka. Baš nekako nakon završetka studija posjetila sam tetu u Labinu i u Hrvatsku sam se zaljubila na prvu. Ostala sam kod tete, a bratić i sestrična su me primili kao svoju sestru. Međutim, Labin mi je u jednom trenutku bio premali, ipak sam odrasla u gradu s osam milijuna ljudi, pa sam se nakon tri godine preselila u Zagreb", kaže. Ispočetka je živjela u malenom stančiću u Tkalčićevoj ulici jer joj je bilo bitno živjeti u centru, a prije tri godine kupila je stan u mirnoj podsljemenskoj zoni. Počela je s tek nekoliko klijenata koje je zastupala na Bliskom istoku, a danas ih je gotovo 30. Najveću podršku daju joj, kaže, roditelji i braća.
"Moji roditelji su sada u mirovini, a cijeli svoj radni vijek proveli su u iranskom zdravstvenom osiguranju. Mami smo uvijek bili "pokusni kunići" pa sam tako među prvima u Iranu testirana na HIV. Imam i dva brata, moje zaštitnike. Ardalan je stariji devet godina, a Siavosh tri, obojica imaju privatne biznise", ističe Delaram, koja ne nosi maramu, a da će drukčije doživljavati vjeru, shvatila je već sa sedam godina.
"Došla sam doma iz škole i rekla sam tati da ne želim nositi maramu niti se moliti tri puta na dan, kako su to radile moje prijateljice. Rekao mi je da sama biram svoj put i da je njemu jedino bitno da se vratim kući živa i zdrava. Moji su oduvijek bili liberalni i na tome sam im zahvalna", kaže Delaram, koja se na hrvatski mentalitet vrlo brzo prilagodila i nikada se u Hrvatskoj nije osjećala kao stranac. Iranci i Hrvati su, ističe, vrlo slični. Jezik je naučila uz bevandu i dobro društvo u omiljenoj joj Dalmaciji. Najdraže jelo joj je sarma, a u slobodno vrijeme svira klavir, pliva, putuje i sluša hrvatsku muziku.
"Kada je umro Oliver Dragojević, bila sam u Iranu. Odjenula sam se u crno, pustila njegove pjesme i popila čašu vina", kaže Delaram.