Ekskluzivno

Intimni intervju princa sevdaha: Božo Vrećo o svojoj majci, njezinoj bolesti i zajedničkom putu do izlječenja

Uoči zagrebačkog koncerta u Lisinskom osebujni sarajevski glazbenik otkriva intimne detalje koji su mu obilježili pandemijsku godinu.

Sarajevski pjevač i glazbenik Božo Vrećo (38), koji je i bez formalnog glazbenog obrazovanja postao zvijezda world music scene, jedva je dočekao ublažavanje epidemioloških mjera zbog pandemije koronavirusa i povratak svojoj obožavanoj publici. U Zagrebu nastupa 2. studenog u Lisinskom, 27. studenog pjeva u berlinskoj Passionkirche, u beogradskoj Kombank dvorani ima zakazan koncert 14. prosinca, a uskoro će objaviti i termin svog bečkog nastupa. Uoči zagrebačkog koncerta karizmatični je umjetnik u ekskluzivnom intervjuu progovorio o nedavnoj borbi svoje majke Mile sa zloćudnom bolešću te otkrio kako je najvažnijoj ženi u svom životu pomogao na putu ozdravljenja.

U čemu ste stigli na snimanje za Gloriju?

- U crnoj brokatnoj haljini s pink magnolijama koja je kao i sve haljine u mojoj garderobi - moja kreacija. Styling sam upotpunio crnom kožnom jaknom Micheala Korsa i nakitom koji mi je uspomena s brojnih putovanja. Robusne crne Armanijeve naušnice nedavno sam, primjerice, kupio u Rimu.

Koliko vam je moda važna?

- Nikad se ne ponavljam i prirodno sam obdaren osjećajem za lijepo kombiniranje stvari. Za svaki koncert šije mi se nova haljina, obično svilena, jer taj materijal scenski najbolje dočarava moju umjetničku metamorfozu iz začahurenog kukca u leptira najljepših krila. A svaki put nova haljina je i moj izraz poštovanja prema publici koje me dolazi gledati i slušati, te podijeliti sa mnom svoje emocije i najdublja stanja.

Kako ste preživjeli pandemiju bez koncerata i nastupa?

- To teško razdoblje se poklopilo s velikom borbom moje majke sa zloćudnom bolešću, njezinim rakom dojke i limfnih čvorova, njezinom operacijom, mučnim kemoterapijama... Hvala Bogu, uz veliku ljubav i podršku svojih najbližih i najdražih moja je Mila majčica ponovno zdrava žena.

Kakva je bila vaša uloga u procesu majčina ozdravljenja?

- Bio sam joj stijena na koju se u svakom trenutku mogla osloniti. Da sav taj teret iznesem na svojim leđima, te ostanem čvrst i jak uz nju i u najtežim trenucima morao sam joj se potpuno posvetiti i u sebi pronaći nekog drugog, još snažnijeg čovjeka nego što sam dotad bio, jer dijagnoza nije slutila na dobro.

Kako ste konkretno pomagali majci?

- Nosio sam je, vodio, kupao, kuhao joj, oblačio je, milovao, pjevao joj, tepao..., što god je trebalo ili što god sam u tom trenutku osjetio da joj je potrebno. Bio je to golem, Sizifov posao, ali sam ga iznio zahvaljujući našoj zajedničkoj snazi i hrabrosti da prevladamo sve izazove. Ljubav se među nama pritom još više produbila i intenzivirala, a ja sam uvjeren da je upravo Ljubav (s velikim slovom) za moju majčicu bila najbolji lijek za uspješan oporavak. Ne umanjujem pritom ni u kom slučaju doprinos konvencionalne medicine i stručnost liječnika koji su o njoj brinuli.

Koji su bili najteži periodi?

- Šokantna dijagnoza, pa neizvjesnost operacije i tri kemoterapije koje je vrlo teško podnosila. Nakon treće sam na jastuku jednog jutra našao čitave pramenove njezine kose i to mi je vjerojatno bio jedan od najdirljivijih prizora.

Uzima li vaša majka još kakve lijekove?

- Ne. Nakon kemoterapije smo se vratili prirodi i njezinim plodovima, posebno pripravcima od gorkih biljaka i trava koje danas svakodnevno uzima. Okrenuvši se prirodi na neki smo način prizvali najljepše stvari koje nas povezuju, a to su prije svega ljubav, vjera, privrženost i zahvalnost što imamo jedno drugo.

Čitajte i: Božo Vrećo potpuno raspametio fanove slasnom delicijom, uzbuđeni mu poručili: ‘Zbog ovog se prekida dijeta‘

Po čemu ćete posebno pamtiti to razdoblje?

- Cijela ta godina bila je godina zagrljaja, poljubaca, priča, pažnje, nježnosti, duhovnosti, molitve, iskrenosti, i ljubavi - od čega je i ozdravila. Ja vjerujem u čuda i čudo se dogodilo.

Kako to sebi objašnjavate?

- Mislim da svi mi, bolje reći svatko od nas, više pripadamo univerzumu nego ičem drugom. Univerzum nas čini jakim ili slabim, on prema individualnim zaslugama određuje pravila. Pa ako mu se posve prepustimo i čuda su moguća.

Jeste li vi i vaša majka dizali jedno drugo kada biste posrnuli?

- Ja nisam imao oscilacija jer sam morao biti stijena: samo na mene se mogla osloniti. Moje sestre Ljilja i Jelena su također bile tu, ali one nemaju tu snagu, silinu i prodornost kojom ja djelujem i prolazim kroz život. Za svoju majku sam morao biti u svakom trenutku stamen i jak da joj na taj način ulijem snagu da izdrži i ustraje na putu svog ozdravljenja. I to je urodilo plodom.

Kako se manifestirala bolest, kako ste je dijagnosticirali?

- Majka je napipala kvržicu koja ju je ubrzo počela boljeti. Otišli smo na pregled i nakon toga se sve odvijalo vrlo brzo. Liječnici su obavili svoje, a ja sam se posvetio osnaživanju njezina duha, jer snaga duha jača i ozdravljuje tijelo. Moja majka je snažna žena, mnogo toga je iznijela na svojim plećima - od ratnih godina, mog odrastanja, nerazumijevanja u maloj sredini... A pritom je uvijek, u svakoj prilici, stajala iza mene i nikad nije dopustila da mi se potkrešu krila. Ona mi je pomogla da otkrijem i prihvatim svoju dualnu prirodu i da je zaštitim kao najveću vrijednost. Uz to je radila, slikala, šivala, uputila me u čaroliju sevdaha i dopustila mi da se razvijem u slobodnu osobu koja bez ikakvih ograda ide za svojim snovima na čemu sam joj beskrajno zahvalan.

Zapravo se krug na neki način sada zatvorio i majci ste vratili dio svega što je uložila u vas?

- Da. Moja majka je 74-godišnjakinja i svake godine sve više skrbim i brinem o njoj, na neki način je sve više doživljavam kao svoje dijete. Pa je i uzmem u naručje poput djevojčice, uživam gledajući je kako slatko jede prvu voćku kad joj se vrati apetit, milujem njezino tjelešce i ljubim njezino lice...

Kako ste zapravo funkcionirali tijekom majčine bolesti?

- Cijelu godinu smo proveli zajedno u mom sarajevskom stanu. Ona je navikla boraviti u prirodi okružena šumom i zelenilom pa su joj gradsko sivilo i beton bili strani, čak i iritantni, ali je bilo nužno da bude sa mnom u gradu u blizini bolnice i odgovarajuće liječničke skrbi. Čim joj se proljetos vratila snaga, čim je stala na noge, čim su joj nalazi i krvna slika bili dobri vratila se kući, u svoju šumu i sad puno šeta. Starija sestra stalno brine o njoj, a ja kad nisam fizički prisutan pomažem im na svaki drugi način - materijalno, emotivno, a ponajviše hrabrošću življenja što negdje ostaje zauvijek zapisano. U razdoblju majčine bolesti sam shvatio da je izazov njezina izliječenja za mene bio jedna od najvećih zagonetki i kušnji, prava prilika da se dokažem u svojoj ljudskosti i njezinim vrlinama.

Čitajte i: Kako ljubav liječi: Božo Vrećo pokazao da i najteže trenutke uz svoju majku provodi uz osmijeh na licu

Što su dosad bile vaše najveće kušnje?

- Bilo ih je toliko da bi njihovo puko nabrajanje predugo trajalo. S druge strane ostavio sam ih iza sebe i nemam ih se potrebe ponovno prisjećati. A najvažnije je da sam iz njih izašao kao pobjednik.

Koja pjesmu ste posvetili upravo majci?

- Lelija je njoj posvećena od samog postanka, no majčicu pronalazim i u svim drugim svojim pjesmama.

Kako ide Lelijin tekst?

- Uoč' Bajrama razbolje se jedina u majke Lelija. Bolovala, tugovala, jadikovala i govorila: "Moja majčice, ako umrem, obuci mi dimije ruhovne. I pletenice raspleti k'o klasje, neka padnu niz lice! Nek' me ponesu momci s obje strane i neka pjevaju onu pjesmu kako noćima ne spavaju, mene čuvaju. Kao nevjestu faslidžanom okupaj me, jer na dalek put mene, majko, s dlana na dlan odnose, mila, odnose..."

Je li bilo mnogo probdjevenih noći?

- Da. Često sam ležao uz nju budan i pratio svaki majčin pokret, disanje... Otkako se vratila svojoj kući trebalo mi je nekoliko mjeseci da se vratim sebi, glazbi i umjetnosti, jer sam se uz nju na neki način petrificirao u prostoru i vremenu - potpuno posvećen njezinim potrebama.

image
Božo Vrećo na snimanju naslovnice za Gloriju 2019.
VEDRAN PETEH/CROPIX

Kako vam je majka 18. listopada čestitala 38. rođendan?

- Na najdivniji mogući način: poslala mi je video poruku na kojoj mi je sa sestrama otpjevala rođendansku pjesmu.

Zove li vas majka imenom?

- Ja sam njezino Lane, a ona je moja Srna.

Što pripremate publici u Zagrebu?

- Nastupam s bendom s kojim sam tradicionalni sevdah prožeo s elementima drugih glazbenih žanrovima poput jazza, soula, bluesa i folk glazbe.

Što je za vas sevdah?

- Filozofija života koju svakodnevno živim. To nije puko ispjevavanje i odigravanje na sceni, nego je čitav svijet moja pozornica na kojoj živim svoju umjetnost.

Na vašim koncertima se i smije i plače: što je ljekovitije - smijeh ili plač?

- I smijeh i plač su ljekoviti jer ih generiraju iskrene emocije koje ne možemo sakriti i potisnuti. Na silu se ne može ni smijati, ni plakati.

Godi li vam etiketa princa sevdaha kako vas nazivaju?

- Neka me zovu kako god žele, nisam čovjek od epiteta, etiketa, usporedbi i svrstavanja u ladice. Meni je jedino važno da slušatelji moje glazbe osjete duh intenzivne oslobođenosti. To je moja misao vodilja kroz život i umjetnost. I da se zapitaju trebaju li što promijeniti u svom odnosu sa sobom, drugim ljudima i svim živim bićima koja nas okružuju.

image
Princ Sevdaha rekao nam je kako u svom ormaru pored haljina ima i hlače, a otkrio je i kada ih nosi.
VEDRAN PETEH/CROPIX

Kad ste zadnji put odjenuli hlače?

- O, pa nosim i njih, naravno, sve ima svoje mjesto i vrijeme. Iskreno, nemam ih mnogo, ali uživam, recimo, na Markale, središnju sarajevsku tržnicu, otići u odijelu i kravati. Za mene je odijelo neka vrsta dnevne pidžame, a haljine su za svečanije prilike. No, ponekad ih baš forsiram jer se tako suprotstavljam društvenom konzervatizmu i primitivizmu koji plješće ženi u odijelu, a za mušakrca u suknji ili haljini ima spremna dva kamena u džepu.

Pritom ste kao muškarac u haljini, pa i u štiklama, povijesno gledano, u dobrom društvu...

- Jako dobrom. Vrhovni poglavari mnogih religija nose isključivo halje, gladijatori su se borili u suknjama, antički filozofi od kojih učimo i koje citiramo su bili u togama, na dvorovima su se nosile cipele s popeticama..., da ne nabrajam dalje.

Linker
02. prosinac 2022 12:42