Naš poznati putopisac, novinar i reporter Hrvoje Ivančić nedavno je objavio novu knjigu „Za’atar“. U toj zbirci priča sublimirao je svoja iskustva iz dvanaest godina putovanja po Bliskom istoku i prikazao tamošnju svakodnevicu koja, iz naše perspektive, djeluje daleko i egzotično. Ovaj svjetski putnik otkrio nam je vezu između putovanja i pisanja, ispričao zašto se voli vraćati u Afriku i približio život dalekih zemalja.
Nedavno si objavio “Za’atar”, svoju treću knjigu. Zašto baš “Za’atar”, što to znači i zašto si odlučio da se knjiga tako zove? Koja je simbolika iza tog naslova?
Ponekad je teško izabrati naslov jer u glavi nam se mota nekoliko ideja, ali niti jedna ne zadovoljava. Tad iskrsne nešto novo i proces se perpetuira dok ne poludite. Ovo što ću reći ispast će pomalo prepotentno i samouvjereno, ali znao sam da će se zbirka zvati “Za’atar” još prije nego sam je uopće počeo pisati. Odnosno, pisao sam je u glavi. Za’atar je mješavina bliskoistočnih začina čiji je temelj origano. Nekad sirotinjska hrana, a danas se širi svijetom. Iako raste u Palestini i na jugu Libanona, koriste ga diljem regije i jedna je od rijetkih stvari koja povezuju Bliski istok, sa svim njegovim etno religijskim zajednicama i vojnim frakcijama. Simbolika je miks različitosti, oporost i drevnost, baš kakav je i začin sam. Njegove ostatke pronašli su i u robnici faraona Tutankamona.
Tvoje dvije prethodne knjige “Dunavski blues” i “Samsara – Put na Istok” jako su dobro prošle, dobio si neke nagrade, publika i kritika ih je dobro prihvatila… Koliko se „Za’atar“ razlikuje od tih knjiga, a koliko im je sličan?
“Dunavski blues” je putopis pisan u “ih-formi” o putovanju mog prijatelja Tita i mene malenim gumenim čamcem od Zagreba do Crnog mora. “Samsara” je neobični mješanac romana i putopisa inspiriran putovanjem kopnom od Zagreba do Indije, punih šest mjeseci. Može se reći da se moje pisanje rodilo na putu. Prvotna želja se prenošenjem impresija prerasla je u zanimanje za ljudske emocije i njihove priče. Iz toga se rodio i moj reporterski rad, s više stotina napisanih priča iz Pakistana, Konga, Južnog Sudana, Egipta, Sirije.
U zbirci kratkih priča Za’atar htio sam prikazati svakodnevnog čovjeka na Bliskom istoku, njegovu nemogućnost utjecanja na veliku geopolitičku igru. Jedan pogled iz njihovog kuta, za što mi je bilo potrebno dvanaest godina putovanja u regiju. Nikad se ne bih usudio reći da znam sve o Bliskom istoku, ali da sam upoznao neke njegove boljke, mjesta koja pružaju zadovoljstvo, patnju, ali i određene tabue kojima je omotan svakodnevni život, to svakako jesam.
Putovati si počeo iz želje i hobija, a to ti se polako pretvorilo u profesiju. Je li uopće kod nas moguće biti profesionalni putnik (ili putopisac) i kako izgleda takav život, koje su njegove prednosti i mane?
Uvijek mi se bilo glupo nazivati profesionalnim putnikom. Mislim da je jedini pravi profesionalni putnik, trgovački putnik. Istina je da dosta putujem: iz zadovoljstva ili poslovno, reporterski ili tek da upoznam nove ljude, vidim neki lijepi krajolik i drugačiju kulturu od naše. Tijekom putovanja pronalazim inspiraciju za svoje priče, ali pronalazim je i u svojem susjedstvu u ljudima s kojima sam okružen, radilo se o provinciji ili o gradu. Mislim da sad asvim dobro balansiram između života na cesti i onog sjedilačkog.
Mnogo si putovao po ratnim i nesigurnim područjima. Što te tjera na takav tip avanture i je li te ikada bilo strah?
Vjerojatno potaknut željom za avanturom, a donekle pogonjen i znatiželjom, studijem povijesti koji je u mene usadio interes za geopolitiku, uvijek su me zanimala trusna područja. Imam osjećaj da se tamo stvara komadićak povijesti iako to na terenu djeluje kao i svaki rat, glupo i besmisleno. No oni su realnost i događaju se stalno i svugdje. Možemo reći da želim upoznati svijet sa svim njegovim stranama, i dobrim i lošim. I naravno da me je bilo strah, nisam robot.
Homs, Sirija/ Foto: Privatni album
Je li ti svako (daleko) putovanje jednako inspirativno i potiče li te svako na pisanje, ovisi li to više o lokaciji na koju putuješ ili o tome kako se ti u tome trenutku osjećaš?
Kao što rekoh ne inspirira me nužno putovanje, ali na putovanju si mogu dopustiti veći razinu dokolice no inače, a dokolica je najbolji piščev prijatelj. Kada sjedite na stanici i čekate sutobus, pijete pivo u nepoznatom gradu u Ugandi ili jednostavno sjednete u metro u Tbilisiju i izađete na stanici čije vam se ime svidi iz čista mira. Naravno da se tad roje misli. Uvijek pored sebe nosim mali blok jer svako malo nešto mi prostruji kroz glavu. Često to i ostane na bloku, ali ponekad se razvije u priču.
Po kojem kriteriju biraš mjesto na koje želiš putovati i postoje li mjesta na koja se rado vraćaš ili misliš da je to gubitak vremena i da treba otkrivati nove stvari?
Često se vraćam na ista mjesta. Otkad sam shvatio da za svojeg života ne mogu vidjeti baš sve, postao sam sretniji i prihvatio činjenicu da neke stvari, i mjesta, mogu vidjeti bolje i dublje. Broj zemalja koje sam proputovao ne znači mi ama baš ništa, ali da me uvijek zanima nešto novo, to svakako.
Nekoliko si puta rekao da se voliš vraćati u Afriku. Što je ondje toliko posebno i koliko se afričke države međusobno razlikuju?
Na ovom pitanju bi se mogao složiti cijeli jedan kolegij uvoda u Afriku. No ukratko, Afrika je kontinent na kojemu ispod površine ključa tisuću zasebnih kultura i jezika. Fascinira me drevnost afričke kulture, divlji kapitalizam koji ju je poharao na krilima kolonijalizma i cijela ta zavrzlama koja se događa na “Kontinentu budućnosti”. Jer uistinu, Afrika će se jednom iz crne rupe kakva je danas, pretvoriti u kontinent budućnosti, ali bojim se da će afričko tlo prije toga upiti još puno krvi.
Kongo/ Foto: Hrvoje Ivančić
Fascinira li te promatrati kako se svijet mijenja? Kada stojiš na jednom mjestu to je teže primijetiti, ali putovanje te mijene čini očitijima. Kako na to gledaš?
Fascinantno je kako svijet tehnološki napreduje. Sjećam se još, a sad izgleda kao prethistorija, kako smo prije petnaestak godina tražili internet cafee koji su masno naplaćivali sporu vezu. Danas, u zadnjem zaselku zadnjeg sela u Ugandi svi klinci imaju mobitele, iako selo nema struje. Pune ih na solarne panele ili u obližnjem gradu na utičnici u trgovini mješovite robe. No osim tehnologije čini mi se da ljudski rod, duhovno baš i ne napreduje. Barem posljednjih 15.000 godina, odnosno negdje od nastanka špiljskih slika ranjenih bizona u Altamiri.
Kako to već obično biva, na kraju svakog razgovara ide pitanje o planovima. Što si naumio, kamo iduće kaniš otputovati, koje zemlje posjetiti, o čemu pisati?
Upravo krajem srpnja putujem u Indiju. Idem za gušt i ne namjeravam pisati reportaže, osim kratkih priča na svojoj Facebook stranici, ali načelno, mjesec dana čiste ceste. Za dalje ćemo vidjeti, zasigurno će izaći još neke zbirke kratkih priča, ali o tome malo kasnije.
Hrvoje Ivančić nastupa u srijedu, 13. srpnja u zagrebačkom klubu Močvara na programu Književnost u Močvari zajedno s Ivanom Rogar i Antonijem Timkom. Početak je u 20 sati, a ulaz je slobodan.