U povodu Dana očeva, koji se kod nas obilježava 19. ožujka, razgovarali smo s nekonvencionalnim, ali roditeljstvu posvećenom ocu - piscem, poduzetnikom i globtroterom Hrvojem Šalkovićem koji putuje svijetom sa sinom Maratom.
Iako mu je tek osam godina, Marat Šalković pravi je globtroter, koji je dosad obišao jedanaest zemalja svijeta i upravo se sprema za posjet dvanaestoj. U avionu se osjeća kao kod kuće, obožava istraživati nove krajeve i upoznavati nove ljude, a strast za avanturom naslijedio je od oca, poznatog zagrebačkog pisca, poduzetnika i zaljubljenika u putovanja Hrvoja Šalkovića. Autor osam romana i dvije zbirke kratkih priča, koji je dosad proputovao 141 državu i obišao svih sedam kontinenata, jedva je dočekao da njegov sin malo poraste pa da na put mogu zajedno, jer smatra da je ta vrsta iskustva najbolja životna škola. Iako Marat živi u Splitu sa svojom majkom, splitskom glumicom Anom Gruicom Uglešić, gdje pohađa drugi razred osnovne škole, sve praznike i vikende provodi s tatom, koji je jako ponosan na svog nasljednika.
Koliko ste dosad zemalja obišli zajedno?
- Jedanaest zemalja - bili smo u Tanzaniji, Tajlandu, Emiratima, obišli smo dosta Europe, bilo smo na Ibizi, Tenerifima, u Madridu, Beču i Budimpešti, na četiri skijanja u Italiji i Austriji... Nekome se možda čini da smo se naputovali, meni se čini da smo putovali premalo. Ali ipak je svijet neko vrijeme bio zaključan zbog pandemije, a i moj mali frajer ima tek osam godina. U planu mi je da tek sada pošteno stisnemo gas, imam razrađen plan putovanja za iduće dvije godine, sve do ljeta 2026.
Koliko je Marat imao godina kad ste vas dvojica otišli na svoje prvo solo putovanje izvan Hrvatske?
- Imao je pet i pol godina kada smo prvi put otputovali na Tenerife. Po meni je to neko idealno vrijeme u kojem treba početi putovati s djetetom, tu već postaje svjestan okoline, prelaska granica, drugačijeg jezika i gastronomije, u toj dobi počinju upijati različitosti, i to je pravo vrijeme da im se ukaže na njihovu ljepotu. Sjećam se da sam ga na tom putovanju u Španjolsku naučio razliku između kraljevine i republike i zapamtio je kako se zove španjolski kralj.
Prepričajte nam par događaja s tih putovanja - neki najzabavniji i možda neki najizazovniji?
- To su bila putovanja bez iznenađenja i improvizacije, jer kada čovjek putuje s malim djetetom, ne smije si dopustiti nikakve propuste ili neizvjesnosti. Naravno, neke stvari ne možeš kontrolirati. Na Zanzibaru smo išli na druženje s majmunima. Jedan mu se popeo na rame, on ga je hranio, ja sam ih fotografirao, i majmun mu se uspio popiškiti po glavi i leđima. Ali dobro je to prihvatio, smijali smo se cijelim putem do hotela. Pamtim jedan avanturistički povratak iz Italije, kada smo upali u groznu mećavu, pravu zimsku oluju s ozbiljnim snježnim nanosima. Bilo mi je izazovno izvući nas iz problema i odvesti do doma, a uz sve to sam se morao smješkati i šaliti, da mali ne skuži da smo u ozbiljnoj gabuli.
Jeste li se bojali nepredviđenih situacija na putu s djetetom, poput visoke temperature negdje daleko od kuće?
- Kad putujem sa sinom, uvijek ponesem cijelu kućnu ljekarnu. Naravno, imamo uplaćene i police osiguranja, za ne daj bože, no, srećom, Marat nije boležljivo dijete i nikada se ništa nije dogodilo. Ali po pravilu velikih brojeva, sigurno će biti svakakvih situacija i na njih sam spreman, putovanja su jednostavno takva disciplina. I dobro da je tako, čovjek se čeliči.
Koliko vam je Marat karakterno sličan?
- U nekim stvarima je dosta potegao na mene. Jednako je zaigran i uporan kao ja. Vidim da je strastven kada ga nešto zanima i da potpuno isključi pažnju, ton i zvuk za sve ono što ga ne zanima, i tu smo isto slični. Dobar je u sportu, i tu je potegao na svojeg starog, jer, kao i meni, daj mu loptu nogometnu ili košarkašku, ili mu daj skije, ili reket, ili bazen, čovjek zna što treba raditi, ili će biti odličan, ili će biti sasvim solidan, ali nema sporta u kojem će biti truba. Ono što mi je najvažnije, jednako smo empatični. I zna biti jako šarmantan kad mu se da, u čemu mi je isto nalik. Naravno, uz to ima puno stvari u kojima je potegao na svoju mamu, a onda i najviše stvari u kojima je samo svoj.
A u čemu se razlikujete?
- Puno je strpljiviji od mene.
Koje vrijednosti želite usaditi sinu?
- Počeli smo s onim bazičnim automatizmima, uredan je i pedantan. Igračke i odjeća se drže uredno posloženi, zna se koje su obaveze, kako se pomaže u kući, zna se tko nosi smeće do kontejnera. A sada mu već slažem i nadogradnju, poštivanje ljudi, različitosti, bogatstvo znanja. Ako postignem da shvati da nije frajer onaj koji vozi bijesan auto, nego onaj koji je pročitao sto knjiga i, recimo rasturio na "Potjeri", onda sam napravio skoro sve što treba.
Kakav ste tip roditelja - strog, popustljiv, zlatna sredina...?
- Ljudi se obično začude kad to čuju, ali i on sam kaže da je mama popustljiva, a tata je strog.
Što volite raditi zajedno kad ste u Zagrebu?
- Imamo neku svoju rutinu. Za početak ima zagrebačke nogometne treninge, imamo naše odlaske u centar, u šetnje i na igrališta, vožnje biciklima, odigramo šah, partiju "Čovječe ne ljuti se", pa nam na igranje dolaze zagrebački prijatelji, ili ga vozim k njima doma na igranje. Ubacim još koje kuglanje ili igraonicu, penjanje na Sljeme, ako je lijepo vrijeme. Naravno da smo obišli sve muzeje u okolici. Pa onda prođemo domaće zadaće, napišemo lektiru i vikend je već prošao. Na putovanjima je sve puno intenzivnije.
Kuhate li mu?
- Baka živi u istoj zgradi kao i mi, tako da je ona glavna kuharica. Mislim da se rijetko dogodi večer bez palačinki.
Koji je Marat razred i što ga zanima?
- Ide u drugi razred i naravno da radimo zadaće i čitamo što je više moguće. Prvo sam ga filao Čovpasom, sad idemo dalje. Hobi mu je nogomet, koji može igrati valjda deset sati na dan, i Minecraft, koji rastura na tabletu.
Miksa li splitski i zagrebački naglasak?
- Dijete je dvojezično, kajka i priča purgerski u Zagrebu, a splitskim dijalektom kad je kod mame. Ne mogu na to utjecati, ali za sada mi izgleda kao da će to završiti jednim finim, neutralnim književnim izričajem obrazovanog čovjeka, mislim da će mu se u glavi sve spojiti taman u sredini. I hvala bogu ako tako bude.
Nakon što se Marat rodio, povukli ste se iz javnosti, zašto?
- Zasitio sam se svega toga, postalo je jako naporno. Obrisao sam društvene mreže, i to je bilo izazovno, jer mene je još prije dvanaest godina pratilo 170.000 ljudi na Facebooku, kao tad Severinu i Rozgu zajedno. Prestao sam se pojavljivati na društvenim događanjima, prestao se javljati novinarima, jednostavno sam nestao s mape. I ispalo je taman kako sam priželjkivao, oni koji su me trebali zaboraviti su me zaboravili, tko me trebao zapamtiti me zapamtio. Evo vidite, vi ste me se sjetili i nazvali me za ovaj intervju. Taman onaj tko treba.
Nakon devet godina pišete novu knjigu. Koja je tema i zašto ste imali tako dugu pauzu?
- Mislim da ću knjigu završiti do Uskrsa. Prošlo je devet godina otkako sam zadnji put pisao i otad se promijenilo puno toga. Rodio mi se sin (kada sam pisao svoj posljednji roman, bio je u maminom trbuhu), umro mi je otac. Oćoravio sam, pa prvi put pišem s naočalama. Ne pušim više, pa mi je i to malo čudno, pisati bez cigarete i pepeljare. Zašto sam napravio toliko dugu pauzu? Nisam nešto previše razmišljao o tome, ali mislim da mi se jednostavno nije pisalo.
Čime ste se bavili u tom periodu?
- Pet godina sam imao restoran, pa sam ga prodao. Sada sam ponosni suvlasnik putničke agencije Hrvatski klub putnika. Posao iz snova.
Kakvi su vama i Maratu planovi za proljeće - hoćete li ponovno na neko putovanje?
- Za uskršnje praznike idemo u Pariz, već sam sve odavno uplatio. Fokus je na Disneylandu, ali bitno je i sve ostalo. Idemo se opet malo zabaviti, ali i učiti o svijetu oko nas.