Potrebno je mnogo odvažnosti i hrabrosti da se ukrcaš na teretni brod i na njemu živiš dva mjeseca, a nisi pomorac. Upravo to je učinila Dea Botica kad je dovršavala studij fotografije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, jer joj je tema diplomskog rada bio život na moru. Te 2019. bila je jedina žena na brodu koji je prevozio pšenicu - od Amsterdama preko Crnog mora pa do Conakryja u Gvineji - među dvadesetak članova posade, Hrvata i Filipinaca. Nedavno se pak vratila s nove morske avanture: provela je, naime, mjesec i pol na Aranskim otocima u Irskoj te na danskom otoku Bornholm. Ondje je bila na rezidencijama u sklopu europskog projekta Island Connect, koji potiče razne umjetničke discipline.
"Nakon dva mjeseca provedenih na teretnom brodu, odlazak na rezidenciju u Irsku i Dansku nije mi se činio osobito zahtjevnim. No, bio je umjetnički itekako izazovan. Fotografirala sam po cijele dane, jer sam htjela uhvatiti dinamiku i atmosferu tamošnjeg života. Primjerice, Aranski otoci imaju po 8 i 9 četvornih kilometara, puni su suhozida i nemaju raslinja jer su izloženi oceanskim vjetrovima", govori Dea Botica, inače rođena Korčulanka, koja je odrasla uz djeda i oca pomorce, što ju je na neki način i fotografski odredilo.
Prvi put na brodu s ocem
Boravak na brodu 2019. promijenio joj je život i, kaže, očvrsnuo ju je. Naime, 16 dana uopće nije vidjela kopno, a imala je na raspolaganju samo 100 megabajta interneta mjesečno... To je značilo da bi poruke pisala unaprijed, a tek potom bi uključila internet i poslala ih. Kako joj je boravak ondje bio dio diplomskog rada, svojim je mentorima slala fotografije tek kad bi stali u neku luku. Mnogo je vremena, kaže, bila sama sa sobom i malo je komunicirala sa svojom obitelji, prijateljima... Prvi je put boravila na teretnom brodu još kao djevojčica, zahvaljujući ocu Deanu Botici koji je bio kapetan duge plovidbe. S njim i majkom Franklinom putovala je od Engleske do Južne Amerike, dok je njena sestra Elizabeta, tada beba, ostala kod kuće na Korčuli.
Drama na moru
"Pomorstvo se otada jako promijenilo. Kao i sve, i taj promet je danas mnogo brži. Nema zadržavanja u lukama i gradovima. Kad sam putovala do zapada Afrike, s broda sam izašla samo jednom, i to u Istanbulu jer su mi ondje rođaci. Ostatak vremena provela sam na brodu. Bilo je situacija koje nisu bile ugodne, primjerice kad smo u Africi uplovili u piratsku zonu ili kad smo upali u dvodnevno nevrijeme u Biskajskom zaljevu na sjevernom dijelu Atlantskog oceana", prisjeća se Botica, koja je sve to vrijeme fotografirala situacije u kojima se nalazila. Nije joj bilo lako, kaže, prilagoditi se vrlo specifičnom i direktnom humoru posade.
"U jednom trenutku nastao je problem s glavom motora i situacija je bila vrlo dramatična. No, kad se sve smirilo, članovi posade su se našalili da žena na brodu donosi nesreću. Nije mi bilo svejedno", kaže fotografkinja. U cijelu avanturu upustila se tako što su za nju agitirali otac i djed, vlasnik brodarske kompanije koja je vodila taj teretni brod. A kad se vratila, otvorila je obrt, no korona i pandemija usporili su joj sve poslovne planove. Živi na relaciji Zagreb - Korčula, a za svoj je otok neraskidivo vezana. Nada se ipak novoj brodskoj avanturi u kolovozu, kad bi trebala držati radionice fotografije na brodu koji će ploviti Crnim morem.