Prije godinu dana, 23.12.2022., napustio nas je Massimo, jedan od naših najpoznatijih glazbenika. Imao je 60 godina, a otišao je nakon kratke bolesti s kojom se herojski borio.
“Satkan od umjetnosti”, tako su ga opisale njegove Eni i Mirna. Takav je bio naš Massimo. Sjaj u tami ove najtužnije godine su sjećanja na trenutke koje smo dijelili s njim. Neka od tih sjećanja podijelili su i njegovi dragi prijatelji i prijateljice iz svijeta glazbe (za) koju je živio. Razlog da budemo tu je dijeljenje tih sjećanja, priča i emocija s vama, njegovom publikom. Hvala za vašu podršku. Volimo i čuvamo. Zauvijek će(š) biti tu", objavljeno je u ranim jutarnjim satima na službenom Instagram profilu Massima na samu godišnjicu njegovog odlaska uz dirljiv video.
Hrvatska je 23. prosinca prošle godine ostala šokirana vijestima da je jedan od najpopularnijih i najboljih naših glazbenika preminuo.
"Naš tata, suprug, ponos i ljubav, Massimo Savić, napustio nas je nakon kratke, ali herojske borbe. Iako je otišao s ovoga svijeta, u našim će dušama živjeti vječno; nasmijan, topao, snažan, pun ljubavi i satkan od umjetnosti. Zauvijek ćemo biti tvoje cure. Eni i Mirna", napisale su tada njegova supruga i kći na njegovoj službenoj stranici. Nešto više od mjesec dana prije toga, Massimo je održao koncert karijere u zagrebačkoj Areni, na kojem nije dao niti naslutiti da se istovremeno bori s teškom bolešću. Pjevao je tri sata, a medicinska skrb bila je u pripravnosti iza pozornice.
Prošla je godina dana, i u toj godini 14. studenoga u zagrebačkoj Laubi je održan koncert njemu u čast, gdje u njegove hitove pjevala poznata imena iz Hrvatske i regije, a u organizaciji je sudjelovala i njegova supruga Eni Kondić, koja je uoči koncerta za Gloriju dala svoj prvi intervju nakon što je njezin Max zauvijek otišao sa životne pozornice. Nije joj bilo lako, jer ta rođena Zadranka ni inače se nije voljela eksponirati, a pogotovo ne u trenucima neizmjerne boli koju dijeli s kćeri Mirnom Savić. Donosimo vam dijelove tog intervjua u kojem je otkrila mnoge zanimljive detalje o njihovoj ljubavi, ima li omiljenu pjesmu i kako je bilo živjeti s takvim umjetnikom.
Imate li omiljenu Massimovu pjesmu?
- Nemam, ja sam imala omiljenog umjetnika. Kroz svaku pjesmu koju je Massimo objavio otkako smo postali par, a živjeli smo skupa 33 godine, prolazili smo zajedno. Imamo uspomene na period kad su se pjesme radile, postoje anegdote, određena društva, studija u kojima se snimalo... O svakoj pjesmi bih vam mogla ispričati gdje me takla, kako me takla, što smo tada doživjeli... Drugačije gledam na njegovu umjetnost nego netko sa strane.
Kako je bilo živjeti s takvim umjetnikom?
- Ja sam se 33 godine jutrom budila i noću zatvarala oči na izvoru rijeke umjetnosti. I ta me rijeka oplakivala iz dana u dan. Nikad mi nije bilo dosadno. Meni je moj Makso pružio i mir i strepnju, i ljubav i ljutnju... Sve mi je pružio. Ništa ne bih mijenjala, ni sekunde. U 33 godine zajedničkog života imali smo jednu bračnu krizu iz koje smo izišli s jednim znanjem više. A to je bilo najgore što nam se može desiti, da ostanemo jedno bez drugoga. Dok smo zajedno, sve ćemo riješiti. Ja sad živim kaznu Božju, ali živim...
Kako provodite dane?
- Ja sam nečija majka, kći, teta, sestra, prijateljica, kuma. Svi ti ljudi me jako vole, paze i strepe. Jer, u početku sam bila potpuno izgubila volju za životom, stvarno jesam. Puno su mi pomogli. Moja kći i njezin dečko žive u Oslu, tamo ću biti za Božić. Brat i nećaci su u Italiji i često s prijateljicom idem k njima. Otac mi je u Zadru pa i tamo provodim vrijeme. Stalno me netko motivira da živim dalje. A kako moj dan izgleda, teško je reći. Može krenuti normalno, nekad prođu i dva-tri dana da stvari budu u nekakvom ritmu, ajmo reći jednostavnog i normalnog, a onda uđem u afekt tuge.
Slušate li Massimovu glazbu, gledate li njegove slike...?
- Ne, ne mogu ni slušati pjesme ni gledati slike. Mogu kad radim, da vidim kako će izgledati vizual ili nešto drugo. Dvanaest godina smo imali i boksera, koji je također, nažalost, otišao. Mango je bio obožavan pas. Imam toliko snimaka i filmića, ali me ubija ta konačnost da Massima i Manga više nema, da ih na tom prokletom mobitelu ili kompjutoru gledam, a ne mogu ih dotaknuti i zagrliti.
Preferirate li u teškim trenucima razgovarati s nekim ili biti sami?
- Radije sam sama. Svi ljudi koji me okružuju su pametni i emotivni i znaju se ponašati. Kad vide da sam malo previše crna, znaju čak i viknuti. Najgore je kad shvatim da život teče dalje, da je sve na istom mjestu - stablo, list, ptice... - a njega nema.
U čemu je bila tajna vašeg uspješnog braka?
- Prvo, imali smo sreću da smo voljeli iste stvari. Isto smo razmišljali, iste su nas stvari veselile, iste činile tužnima... Ljudi trebaju pričati, trebaju zajedno živjeti život, a mi smo to radili. Ništa nismo krili jedno od drugoga, među nama nije bilo tajni, zajedno smo donosili odluke na dnevnoj bazi. I što ćemo jesti, i što ćemo piti, i što ćemo napraviti u najtežoj životnoj situaciji. Sve smo radili zajedno. Tako smo se i voljeli, i ljutili jedno na drugo. Apsolutna je sreća naići na takvu osobu, a onda je kroz vrijeme to samo raslo.
Kako ste najradije provodili zajedničko vrijeme?
- Mi smo bili zatvoreni ljudi, naša dnevna nagrada bila je završiti sve što treba i ostati doma sami. Mirna je s devetnaest godina otišla živjeti u svoj stan i osnovala svoju socijalnu sredinu u kojoj se izborila, a bori se i danas. Završila je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, bila je radijska i TV voditeljica, a sada se u Oslu bavi marketingom. Njezin dečko Igor je arhitekt koji je prešao u IT sektor. Nisam bila zadovoljna što su promijenili zanimanja, ali su me demantirali. Moje dijete me mnogo puta u životu demantiralo i sretna sam zbog toga. Lijepo im je i žive dobro u sređenoj zemlji.
Jeste li vi i Massimo imali neke svoje rituale?
- Mi smo vam bili vječni studenti. Stvarno smo do zadnjeg trenutka živjeli kao dva studenta, koja su odradila ispit i sad mogu gledati film uz neku klopicu. A onda netko zaspi uz film pa ga ovaj drugi budi, pa se do šest ujutro priča i lamentira o filmu ili nečem drugom.
Koji mu je bio najdraži film?
- Prvi dio "Blade Runnera". Toliko ga je impresionirao da Zrinko Tutić i dandanas Massima zove "Blady".
Kakav je Massimo bio privatno?
- Jako zabavan. S njim fakat nikad nije bilo dosadno. Za sebe je znao reći da ima hrpu nepotrebnog znanja, a ustvari je imao hrpu znanja. Bio je vrlo duhovit i teatralan pa bi to iznio tako da je sve prštalo. Tako me je znao i nervirati. Isto bi prštalo, ali bismo se na kraju smijali, zagrlili i stvar riješili. Ima jedna velika vrlina koju je moj Makso imao, a malo tko je ima. Znao bi reći: "Oprosti". To je znao i reći, i pokazati. On nije rekao "oprosti" usputno, kao mnogi od nas. On je svako svoje "oprosti" odradio, imao volju i želju da to napravi. Kad bi me i izbacio iz takta, znao bi odraditi pokoru.
Kad i kako ste se vi i Massimo upoznali?
- Završila sam veterinu, ali nikad nisam radila u struci. Na trećoj godini sam počela pisati tekstove za glazbu s Krešimirom Klemenčićem, suprugom moje prijateljice i producentom koji je tada radio album za Josipu Lisac. Tako sam krajem osamdesetih upoznala i Massima, kojem sam prvo napisala tekstove za pjesme "Vrijeme valcera" i "Otrovna", a kasnije i za mnoge druge. Par smo postali 1989. i otad se više nismo razdvajali.
Čime vas je privukao?
- Massimo je ostavljao trag na asfaltu po kojem je hodao! Mogao ga je netko voljeti ili ne voljeti, ali trag je ostajao, brazda je ostajala. Kako me takav čovjek ne bi privukao? On se mene na početku bojao, bila sam mu preozbiljna, ali brzo smo shvatili da smo rođeni jedno za drugo.
Kako je izgledalo vaše vjenčanje?
- Bilo je 1992. u Kopru, jer je Massimo u studiju Jadrana Ogrina u obližnjem mjestu Dekani snimao album "Elements" na engleskom jeziku. Ceremonija je bila u katedrali u Kopru, uz zbor koji je pjevao "Ave Mariju", a zabava u hotelu Triglav. Imali smo 35 uzvanika, a prvi ples je bio uz pjesmu "Unforgettable", koju izvode Natalie i Nat King Cole. Ove godine sam s Mirnom bila u Kopru i otišle smo u taj hotel. Sada se drugačije zove, ali je luster ostao isti, ispod njega smo ručale. Mirna je na mobitelu pronašla fotografiju Massimovog i mog prvog plesa ispod tog lustera. Naša kći je u Kopru i rođena, u svibnju 1992., a ovo joj je bio prvi posjet otkako je bila beba.
Je li vas rođenje kćeri jako promijenilo?
- Apsolutno. Massimo, nažalost, nije odrastao u harmoničnoj obitelji, a moja je bila upravo takva. Ja sam morala biti to što su meni bili moji roditelji pa me uhvatila panika, a Massimo je bio otvoren za učenje. Želio je obitelj i normalne uvjete za život. I mi smo na neki način rasli s Mirnom i mislim da smo bili dobri roditelji. To vidim iz sadašnjeg odnosa svog djeteta prema meni.
Kako je Mirna podnijela gubitak oca?
- Njezina ljutnja i tuga vjerojatno su istog intenziteta kao i moje, ali je ona mlađa. A mlađi ljudi su snažniji i lakše kroče kroz život.
Kako ste se suočili s Massimovom dijagnozom?
- Uz misao "sve ćemo mi to riješiti". Mislim da svi ljudi to tako doživljavaju. Borba je nešto prirodno, samo vas vodi, a vi idete i uvijek na kraju vidite svjetlo. "Kad to napravimo, bit će dobro, kad to napravimo, bit će dobro"... No, mi smo imali jako malo vremena i za borbu.
Kad je Massimu bolest dijagnisticirana?
- U listopadu prošle godine. Sve se desilo u isto vrijeme. Živjeli smo pakao zbog spoznaje dijagnoze, bili sretni što su Mirna i Igor našli tako dobre poslove u Norveškoj i punim plućima se pripremali za veliki koncert u zagrebačkoj Areni u studenome. Bio je to period "roller coastera". Nismo to davali u javnost, trudili smo se boriti sami, mislili smo da ćemo sve uspjeti riješiti. Tim više što je Massimo tako fragilan imao strahovitu snagu da sve iznese kako je iznio.
Vjerujete li da će tuga jenjavati?
- Svi govore o fazama u žalovanju, da nakon ljutnje dolazi pravo tugovanje, pa nakon toga prihvaćanje. Nema šprance. Ne znam hoće li proći, kad će proći, kako ću razmišljati, kako ću dalje... Treba ići dan po dan i ponavljati: "Nisi sama. Imaš oca, kćer, brata, nećake, krasne prijatelje i ne smiješ im dati ovo što je život tebi dao". Treba shvatiti da nekome nešto značimo i da ćemo tom nekom dati tugu koju mi živimo dignemo li ruke od sebe.