Nedavno objavljen album Björk slušateljima nudi ono u čemu se islandska glazbenica već više puta dokazala: atmosferičnu glazbu u kojoj se organski spaja ono što je naizgled nespojivo. Album pod imenom "Fossora", što je ženski rod latinske imenice koja označava "kopača", doista kao da je na neki način ukopan u tlo i povijest Björkinog rodnog Islanda. Među ostalim, donosi poemu islandske otpadnice iz 18. stoljeća, prateće vokale koje pjeva njezin sin Sindri, pjesme posvećene pokojnoj majci, ali i sekstet bas klarineta te nešto što je Björk nazvala "biološki tehno". Riječ je o žestokim ritmovima koje indonezijski duo Gabber Modus Operandi izvodi na tradicionalnim gamelanima. S članovima dvojca, Icanom Haremom i DJ Kasimynom, Björk se razumjela od prve.
"Oni vode tradiciju u 21. stoljeće i to duboko poštujem" izjavila je glazbenica koja je i sama sklona eksperimentiranju sa starim i novim pa je u svojim kompozicijama rabila nesvakidašnje instrumente kao što su Teslina zavojnica ili gameleste, spoj gamelana i čeleste napravljen prema njezinoj ideji, ali i klasična akustična glazbala poput flaute i harfe i najsuvremeniju elektroniku.
Novi album nastao je na Islandu kamo se Björk povukla nešto prije početka svjetske korona krize i onda tamo i ostala, tražeći neku vrstu unutarnjeg mira u razdoblju koje je za nju osobno bilo turbulentno: njezina majka Hildur Rúna Hauksdóttir umrla je 2018. nakon duge borbe s bolešću, godinu poslije Björk je postala baka kad je njezin sin Sindri Eldon, također glazbenik, dobio sinčića sa suprugom Morgan Johnson, a zatim joj se kći Isadora, glumica i glazbenica, osamostalila i odselila od kuće pa ostavila mamu u praznom gnijezdu. Sve te promjene Björk je duboko proživjela i, sebi svojstveno, pretočila u glazbu, isto onako kao što je u album "Medulla" unijela trudnoću i rođenje Isadore. U albumu "Biophilia" opjevala je ljubav prema nedirnutoj prirodi i vezu čovjeka s okolišem, a mučan raskid veze s umjetnikom Matthewom Barneyjem, Isidorinim ocem, secirala je u mješavini elektroničkih ritmova i izobličenih vokala na albumu "Vulnicura". Ipak, dok u glazbi neposredno i snažno izražava najintimnije emocije, o svojoj intimi nerado govori u javnosti jer više od svega cijeni privatnost. Ali teško je zaštititi se od radoznale publike kad je osoba tako slavna poput Björk.
Jedan od 22 najveća glasa u svjetskoj glazbi po izboru MTV-ja, dobitnica pet MTV-jevih i pet BRIT nagrada, pjevačica koja je izvodila i punk i Schoenbergovu skladbu "Pierot Lunaire", autorica koja je prodala više od 20 milijuna albuma i 15 puta bila nominirana za nagradu Grammy, glazbenica koja je 2000. ovjenčana kao najbolja glumica u Cannesu za ulogu u filmu "Ples u tami", a Olimpijske igre u Ateni 2004. otvorila u čarobnoj haljini koja se razmotala u 900 četvornih metara veliku kartu svijeta, žena koju je bivša islandska premijerka usporedila s nacionalnim junakinjama iz saga, a jedan glazbeni kritičar opisao kao najpoznatiju osobu s Islanda nakon Vikinga Leifa Erikssona koji je otkrio Ameriku, Björk je globalno slavna i sa slavom mora živjeti.
Proslavila se rano, kad je s nepunih 12 godina objavila prvi album. Majka joj je bila vatrena ekološka aktivistkinja koja je 2002. štrajkala glađu u prosvjedu protiv izgradnje hidroelektrane u nedirnutoj prirodi Islanda, otac električar i sindikalni vođa Guðmundur Gunnarsson. Björk Guðmundsdóttir se rodila 1965. u Reykjaviku, ali kad su joj bile samo dvije godine, roditelji su joj se rastali, a Hildur se počela baviti alternativnom medicinom i s kćeri se pridružila hipijevskoj komuni.
"Bila je to neformalna skupina dragih ljudi duge kose koji su živjeli zajedno ili vrlo blizu jedni drugima i slušali Jimija Hendrixa. Svi su imali "normalne" poslove, ali svi su mrzili rad i htjeli su se cijeli dan igrati " rekla je jednom Björk.
Prema glazbi ju je usmjerio majčin drugi muž, Saevar Arnason, kojeg su zvali "islandski Jimmy Hendrix" pa je Björk sa šest godina krenula na klavir i flautu u glazbenoj školi. Kad je na jednoj školskoj produkciji izvela hit Tine Charles "I Love to Love", njezina se izvedba tako oduševila nazočne da je dobila ugovor s gramofonskom kompanijom i snimila album s pitomim pop i folk pjesmama.
A onda se kao tinejdžerica zapalila za punk i nastupala s nekoliko punk i postpunk bendova, među ostalim i s bendom KUKL, za čijeg se gitarista Thora Eldona udala. Prvo dijete, sinčića Sindrija, rodila je u lipnju 1986., na dan kad su ona i Eldon osnovali bend Sugarcubes. Bilo joj je samo 20 godina.
"U to doba svi su na Islandu imali djecu mladi. Znate da je Island uvijek na prvom mjestu u ispitivanjima gdje je ženama najbolje na svijetu. Zato se ja nisam morala brinuti oko mnogo toga što je ženama i majkama veliki problem u Engleskoj" izjavila je Björk. Iako se rastala od Eldona još prije nego što su Sugarcubesi snimili drugi album, Björk je ostala u bendu sve dok se nije raspao i tek onda se odlučila na samostalnu karijeru.
Kao samohrana majka s malim djetetom, Björk se početkom 1993. preselila u London - na samo dva i pol sata leta od Islanda, ali u potpuno drugi svijet, gdje su tad vladali tehno i elektronska glazba. Iste godine izdala je prvu solo stvar, "Human Behavior", koja je brzo postala hit, i solo album koji je nazvala "Debut". Iako je u glazbi debitirala odavno, ovo je bio početak nečeg sasvim novog.
"Otada sam se usredotočila na svoje stvari, vlastitu viziju, i ja sam odlučivala što ulazi u koju pjesmu i kad" rekla je Björk.
Zanimljivom spoju elektronike i nesvakidašnjih glazbala Bjork je pridružila poetski snažne tekstove kojima je dala dodatno značenje svojim emocionalnim glasom i osobitim stilom pjevanja. Glazbenu je priču zaokružila i vizualno: kad je vidjela video jednog francuskog benda na televiziji, stupila je u kontakt s redateljem Michelom Gondryjem i odabrala ga da snimi njezin prvi, bajkoviti video za stvar "Human Behavior".
U tome i kasnijim videospotovima, kao što je onaj Spikea Jonzea za "It‘s So Quiet", Björk se nametnula kao svježa, gotovo egzotična pojava na sceni, žena koja izmiče seksualnim stereotipima i ustaljenim glazbenim kategorijama. Tome je uvelike pripomogao i njezin originalni stil odijevanja, radikalan koliko i njezina glazba.
"Vjerojatno privlačim one dizajnere koji rade odjeću onako kako ja radim glazbu" jednom je izjavila. Među omiljenim dizajnerima su joj Rei Kawakubo, nedavno preminula Sophia Kokosalaki (koja je sašila spektakularnu olimpijsku haljinu), Vivienne Westwood, skupina threeAsFour iz New Yorka (četiri dizajnerice čiju su prvu kolekciju nosile lutkice uz Wagnerovu glazbu), Jonathan Anderson iz kuće Loewe, Iris Van Herpen, Valentino... Björk ni privatno nikad ne nosi traperice i majice, jer smatra da su to "simboli imperijalizma bijele Amerike, kao Coca-Cola", nego se uvijek, čak i kad je vodila djecu u školu, odijeva u prepoznatljivom stilu.
Iako je jednom izjavila kako izbjegava veze s glazbenicima s kojima surađuje, jer "ako hodaš s nekim u bendu, onda si samo nečija cura, ali ako zadržiš isključivo profesionalni odnos, možeš reći da je ona sekvenca na bubnju sranje" - ipak je tu i tamo napravila iznimku. Nakon kratkog braka s Eldonom (s kojim je do danas u prijateljskim odnosima) neko je vrijeme hodala s kolegom glazbenikom Trickyjem s kojim je surađivala na svojem drugom albumu "Post", ali talentirani crni glazbenik i glumac, koji je tad bio na vrhuncu karijere, slavu je teško podnosio pa je veza bila prilično burna. Sreću Björk nije našla ni s Goldiejem, još jednim glazbenikom i glumcem, ali u Londonu, i šire, mnogo je izlazila i opasno partijala, a pritom skupljala različite glazbene ideje odasvuda - Bono iz U2 jednom ju je nazvao "Imelda Marcos dobrih ideja".
No, s vremenom joj se London smučio. Engleski tabloidi su je ismijavali zbog njezinog akcenta i priznanja da jede pečene tupike, simpatične šarene sjeverne ptice koje obitavaju na Islandu (prije stotinjak godina dolazile su i u Hrvatsku, posebno na sjeverne obale Krka), a napravili su i veliki skandal od njezina ispada na aerodromu u Bangkoku kad je fizički napala jednu reporterku jer se obratila njezinom tad devetogodišnjem sinu. Film joj je definitivno pukao kad joj je poremećeni 21-godišnji obožavatelj poslao bombu i snimku svojeg samoubojstva. Policija je presrela bombu prije nego što je stigla do Björk, ali ona se ubrzo nakon toga preselila u New York.
"Nije to bila samo bomba. Svašta se događalo oko mene i shvatila sam da je gotovo s ekstrovertnim životom", rekla je tad Björk.
Veliki razlog za selidbu svakako je bio i Matthew Barney, dvije godine mlađi likovni umjetnik kojeg su kritičari slavili kao "američkog Damiena Hirsta" i najvažnijeg umjetnika svoje generacije, zbog filmova, skulptura, fotografija i performansa u kojima se bavio tako različitim temama kao što su keltska mitologija, građa testisa, masonski rituali i dresovi u američkom nogometu koji je igrao u srednjoj školi. Björk ga je upoznala u New Yorku kad je ondje promovirala Von Trierov film "Ples u tami" i dvoje umjetnika je ubrzo postalo ne baš konvencionalan par. Iako su stvorili zajednički dom u New Yorku, a 2002. dobili Isadoru, Björk je i dalje zadržala kuću u Londonu, a i provodila nekoliko mjeseci godišnje na Islandu, gdje ima i kuću u Reykjaviku i vikendicu u nacionalnom parku Thingvellir. Barney se posvećivao svojim provokativnim umjetničkim projektima - među ostalim 2003. napunio je Guggenheim grizom, vazelinom i voskom. Možda se zato neprestano nagađalo da su u krizi i da se rastaju. Govorkalo se da je vezi kraj, a glasine nisu stale ni kad su 2009. zajednički kupili novu kuću u Brooklynu za četiri milijuna dolara; naprotiv, tabloidi su tad pisali kako je Barney ostavio Björk zbog slikarice Elizabeth Peyton s kojom je to ljeto radio na jednom grčkom otoku i koja je nakon toga izložila njegove portrete. Koliko je u tim glasinama bilo istine, teško je reći, ali činjenica je da se par doista rastao. I dok je bolni raskid s dugogodišnjim partnerom i ocem njezine kćeri danas već odavno iza nje, Björk se u posljednje vrijeme suočila s drugim životnim promjenama. Najteže ju je, svakako, pogodila majčina bolest i smrt.
"Bilo joj je samo 72 godine kad je umrla. To je rano. Mislim da ni brat ni ja nismo bili spremni na to da je izgubimo... mislili smo da imamo još desetak godina", priznaje Björk, koja je majci posvetila dvije pjesme na novom albumu.
Ipak, ne predaje se. Ovih dana je na svjetskoj turneji na kojoj promovira novi album, uz orkestar i zbor koji katkad ima više od 50 članova, na pozornicu i dalje izlazi u pomalo bizarnim kreacijama po svojem ukusu, poput one Pierpaola Picciolija u kojoj je u srpnju nastupila na Bluedot Festivalu u Engleskoj - umotana u podstavljeno narančasto-bijelo svemirsko odijelo, unatoč vrućini. Sad kreće dalje, u Južnu Ameriku, i ne misli stati, kao što sama kaže: "Moja uloga kao kantautorice jest riječima i glazbom izraziti putovanje mojeg tijela i duše i nadam se da ću to raditi sve do svoje 85. godine ili koliko god dugo budem živjela".
Obećanje da neće više snimati Björk je održala pune 22 godine (više-manje, jer se prije 17 godina pojavila u ambicioznom eksperimentalnom projektu ‘Drawing Restraint 9‘ s bivšim mužem, a zatim i kao kameo u jednoj islandskoj komediji), ali ove je godine prihvatila ulogu u filmu ‘Sjevernjak‘ u kojem joj je partner bio Alexandar Skarsgard. Scenarij za film napisao je islandski pjesnik Sjón, inače Björkin prijatelji iz mladosti, prema drevnoj vikinškoj legendi o kraljeviću koji osvećuje očevu smrt - istoj onoj legendi koja je nadahnula Shakespearea da napiše ‘Hamleta‘. Björk glumi slijepu proročicu, a u filmu se pojavljuje i njezina kći Isadora koja glumi otetu Dankinju.
Björk je podigla veliku prašinu kad se na dodjeli Oscara 2001. pojavila u bijeloj haljini od tila u obliku labuda, kompletiranoj s netom izlegnutim jajima koja je ostavljala za sobom na crvenom tepihu. Kreacija makedonskog dizajnera Marjana Pejoskog koju je Björk pokušala opravdati kao ‘konceptualnu šalu‘ mnoge je tad naljutila.
- Tu curu treba strpati u ludnicu - komentirala je Joan Rivers.
Danas se, međutim, ta haljina i dalje pamti kao jedna od legendarnih toaleta pa je doživjela i razne nove verzije: Valentino je 2014. na reviji prikazao model inspiriran Björkinim labudom, 2015. MoMA ju je uvrstila u izložbu, kao i nešto poslije Muzej Metropolitan, a haljina ima i vlastitu stranicu na Wikipediji.