Čak i da nema jednu od glavnih uloga u popularnom španjolskom serijalu “Kuća od papira” (La casa de papel), čija se peta i posljednja sezona nedavno počela prikazivati na Netflixu, Darko Perić (44) teško bi prošao nezamijećeno. Jer 187 centimetara visoki glumac iz srbijanskog gradića Kladova, koji već trinaest godina gradi karijeru u Španjolskoj, ima obrijanu glavu, dugu bradu, brojne tetovaže i neobičan modni stil.
Neki ga nazivaju hipsterom, no on je odrastao na punk glazbi, oduvijek se odijevao otkačeno, a koliko je odskakao od prosjeka pokazuje i njegov životni put. U Rumunjskoj je studirao veterinu, jer su njegovi roditelji smatrali da je to zanimanje sigurnije od umjetničkog, no ondje se počeo družiti s brojnim filmašima i glumiti u kratkometražnim filmovima.
Iz Rumunjske, odakle mu je supruga, preselio se u Berlin pa u Barcelonu gdje je nastavio glumiti u komercijalnijim filmovima i serijalima, a onda mu je 2017. svjetsku slavu donijela uloga pljačkaša Mirka Dragića Helsinkija u “Kući od papira”.
O tome, ali i o brojnim drugim temama razgovarali smo na ovogodišnjem TV festivalu u Monte Carlu.
Na kojim projektima sada radite?
- U Rimu s talijanskim redateljem Berardom Carbonijem snimam fantasy film “Greta e le favole vere”. Ima i ekološku poruku, a trebao bi biti prikazan za Božić iduće godine. U Parizu sam pak nedavno snimio pilot projekt u kojem glumim srbijanskog boksačkog trenera.
Kakve uloge priželjkujete u budućnosti?
- Otvoren sam za sve, ali preferiram likove koji su kompleksni i iznenađuju publiku. Baš takav je Helsinki iz “Kuće od papira”: visoki i tetovirani ratni veteran iz Srbije koji je zapravo osjećajni gay. E, takve uloge me privlače.
Vidite li se u Hollywoodu?
- Naravno. Želio bih raditi s Jimom Jarmuschom i Quentinom Tarantinom koji snimaju suludo dobre filmove i nikoga ne kopiraju. Roman Polanski je 80-ih snimio “Pirate” pa mislim da i Tarantino mora napraviti gusarski film, što još nikad nije, i to sa mnom. Ima i mnogo američkih glumaca s kojima bih rado surađivao: Bill Murray, Morgan Freeman, Denzel Washington...
Na kakvim ste filmovima i serijalima odrastali?
- Kao klinca su me više zanimali punk i košarka. Obožavao sam Dražena Petrovića koji je za mene bio jedan od najboljih košarkaša u povijesti, a, nažalost, poginuo je u prometnoj nesreći. Sjećam se da sam ispred vrata svojih susjeda vidio tada popularne tenisice Kronos s njegovim potpisom i maštao da ih i ja jednom imam. I dalje ih želim i nadam se da ću ih nekako moći nabaviti. Tijekom odrastanja sam slušao underground i punk grupe poput Patarena, a u tadašnjoj Jugoslaviji su nastupali i vrhunski strani bendovi poput Motörheada. Žao mi je što 1989., pred rat, nisam mogao biti na njihovom koncertu u Ljubljani.
Je li istina da ste u Zagrebu htjeli upisati školu animacije, ali vas je rat u tome spriječio?
- Odmalena sam volio crtati, a Zagrebačka škola animiranog filma je bila vrlo jaka. Iz nje su proizašli sjajni uradci poput “Čudesne šume”, no za mene je “Profesor Baltazar” među najboljim ikad napravljenim crtanim filmovima. Obožava ga i moj petogodišnji sin, koji inače gleda moderne crtiće kao što je “Spužva Bob Skockani”.
Kako to da niste upisali glumačku akademiju?
- Pokušao sam, ali kad sam tati sredinom 90-ih otkrio da želim biti glumac, rekao je da sam lud. Zemlja je bila u ratu, glumci su gladovali, a nije bila rijetkost vidjeti ni inženjere kako voze autobuse. No, tijekom mog odrastanja u svakoj je školi postojala dramska sekcija pa sam ondje glumio osam godina.
Dobivate li glumačke ponude s ovih prostora?
- Da, ali nema dobrih priča pa ih odbijam. Uglavnom stižu iz Srbije i Rumunjske, a iz Hrvatske baš i ne. Balkan me “ispižđuje”, oprostite na izrazu, ali pritom najviše mislim na politiku i nacionalizam. Volio bih, primjerice, raditi sa Sekom Sablić, poznatom po vrhunskim komičarskim ulogama, ili genijalnim Radom Šerbedžijom. Pokrenuo je studij glume u Rijeci, kazalište i festival na Brijunima... On je za mene Bog.
Dolazite li kad u Hrvatsku?
- Kao dječak sam često dolazio s tatom koji je radio u brodogradilištu na Dunavu, a ljeti odlazio na teren na Jadran. Prije deset godina sam navratio dok sam automobilom putovao iz Barcelone u Crnu Goru. Imam prijatelje u Hrvatskoj, a među njima je i Nenad Marjanović, poznatiji kao Dr. Fric iz pulske punk grupe KUD Idijoti, te bivši zadarski košarkaš Marko Popović.
Zašto toliko volite Barcelonu?
- Za mene je ona najljepši grad u Europi. Živio sam i u Berlinu, koji također ima odličnu vibru, ali ubijala me zima. I to što, za razliku od Barcelone, nema more.
Čitajte i: Stiže nova sezona La casa de papel: U hit seriji glumi i bivši naše nikad prežaljene dizajnerice
Koliko imate tetovaža i što predstavljaju?
- Ne znam točno, tetovaže nisu broj, svaka ima svoju priču... Vrlo osobnu priču, jer četiri motiva sam posvetio dragim osobama kojih više nema. Među njima je i moj brat Ivan koji je preminuo prije tri godine. Godišnjica smrti mu je bila u srpnju. Njemu sam posvetio medvjeda na trbuhu. Za mene tetoviranje nije šala, jer ni život nije šala. Ne radim to da bih nekoga impresionirao. “I only dress to impress”.
Kako biste opisali svoj modni stil?
- Moja omiljena boja je boja kurkume, a najdraža modna dizajnerica Vivienne Westwood, mama punka. Dobro, baka. Mislio sam da kreira samo za mršave, no prije nekoliko mjeseci sam u dućanu u Milanu preko prijatelja nabavio “pidžamu” u kojoj upravo razgovaramo. Sjećam se da sam prije trideset godina kao klinac u Srbiji hodao u pidžamama pa su ljudi mojoj majci govorili: “Tvoj sin je lud, nosi pidžame!” Sada barem nosim skupe pidžame. Jako volim i tenisice, primjerice Nike, no još od davnih dana obožavam marku Asics koja je bila popularna u bivšoj Jugoslaviji. Sjećam se da su je 80-ih nosili naši odbojkaši. Vivienne Westwood je napravila suradnju s Asicsom pa je to savršen spoj.