teških deset dana

Dnevnik novinarke Glorije u izolaciji: ‘Moje crne slutnje su se obistinile. U tom trenutku sam znala da je korona ušla u naš dom‘

Našu novinarku i njezinog partnera korona je uhvatila naglo i neočekivano. Srećom, samo jedno od njih je bilo pozitivno, no to je u jednu ruku i otežalo cijelu situaciju jer su morali zajedno živjeti, ali bez sretanja uživo. Kako su oboje izdržali teške dane izolacije i što je pritom novinarka otkrila o sebi, otkrijte u njezinom dnevniku.

Posljednje dvije godine mahnito pokušavam izbjeći koronu. Jedva sam čekala da dođe cjepivo i naivno mislila kako ću opet biti slobodna – uživati u putovanjima, koncertima, izlascima... Nažalost, moja bezbrižnost trajala je kao i ljetna romansa – prilično kratko. Došla je jesen, a kako je broj zaraženih rastao, tako se moja paranoja povećavala.

Prvo su se razboljeli cijepljeni kolege s posla, a zatim je moj partner, po ne znam koji put, završio u izolaciji - pa sam bila uvjerena da je korona došla i po mene. Srećom, na testu je bio negativan, ali smo bili razdvojeni tjedan dana, što je ustvari bila neka vrsta probe za ono što je uslijedilo.

Dva tjedna nakon lažne uzbune, moje crne slutnje su se obistinile. Njegovo lagano šmrcanje i peckanje sluznice nosa, možda bi i prošlo pod neku prehladu da nas trenerica nije obavijestila da je pozitivna na covid. U tom trenutku sam znala da je korona ušla u naš dom. Brzinom munje sam stavila masku, izvadila dva kućna testa, koja su za manje od dvadeset minuta pokazala tko je od nas dvoje uljez.

Naravno, čovjek s kojim živim, je pozitivan. Ali moj negativan test nije značio da se nisam zarazila. Pa spavamo u istom krevetu, ljubimo se, udišemo isti zrak, svako jutro pijemo kavu... Prvo me uhvatila panika jer sam se uplašila za zdravlje čovjeka kojeg volim, a onda sam shvatila da ćemo idućih deset dana živjeti u istom stanu, ali da ćemo se sretati samo u nuždi. Tu večer sam mu ustupila dnevni boravak, ja sam ostala u spavaćoj sobi, a sebe sam u tih deset dana stoput opsovala jer gostinjsku/dječju/radnu sobu nisam osposobila, pa mi je život bio prilično otežan.

Čitajte i: Dado Ćosić otvoreno progovorio o borbi s koronom: ‘Nije ni nalik gripi. Puno je zeznutije‘

Ponedjeljak

Ostajem doma jer mi je liječnik poslao uputnicu za PCR i rekao da to što nemam simptome i negativna sam na kućnom testu ne znači ništa. Radim iz kuhinje, spajam se na dva zooma, stalno sam na telefonu, dogovaram teme... U pauzama kuham čaj, radim doručak, grijem ostatak ručka od jučer (govedina na burgundski), preko chata se dopisujem s njim.

Provjeravam kako je, je li mjerio temperaturu, mogu li mu nešto donijeti, treba li mu paracetamol... Navlačim rukavice, maska mi je stalno na licu, ulazim u boravak, donosim mu sve što mu je potrebno da preživi dan.

Nastavljam s radom, smrzavam se u kuhinji, upalila sam difuzor, imam osjećaj da me peče grlo, psujem u sebi jer sam se možda zarazila. Odnosno, uvjerena sam da se ovoga puta nisam izvukla. Idem na wc, dezinficiram prekidač, kvake, dasku, vodokotlić... Pokušavam se naručiti na testiranje. Termin mi je u četvrtak ujutro. Radni dan je završio.

image

Rad u hladnoj kuhinji i nije bio baš privlačan, ali nisam imala izbora.

UNSPLASH

Smišljam što ću mu napraviti za večeru. Kuham mu peti čaj. Dobro se osjeća, odmah mi je lakše, pa si dopuštam da budem malo ljuta na njega. Naporno mi je dočekati večer u kuhinji, pa odlazim u spavaću. Tamo se smrzavam jer mi je otvoren prozor, ali mrzim grijati sobu u kojoj spavam. Nemam se s kime spunati, nitko me ne može ugrijati, pa čak ni pernati poplun.

Ne sjećam se kad sam zadnji put legla u vrijeme Dnevnika. Na iPadu gledam 'Bez oduševljenja molim', a nakon toga 'Nasljeđe'. To mi je malo uljepšalo večer. Dobijem mail od kolegice koja me pita može li računati na temu koju sam predložila. Rok mi je idući ponedjeljak. Odgovaram da može i nastavljam čitati knjigu od tisuću stranica o kojoj pišem tekst. Oči mi se sklapaju.

Šaljem mu poruku da ga volim, da mi nedostaje i da ako bilo što treba neka zove. Gasim svjetlo i molim Alexu da mi pusti Bacha. Ona ne razumije, pa se iznervirana krenem derati na nju. U jednom trenutku shvatim kako se svađam s glasovnim asistentom. Onda joj lijepo i razgovjetno kažem: Alexa, play Johann Sebastian Bach from Deezer. Shvatila je pa kako kreće Bachova suita, tako ja tonem u san s nadanjima da će sutrašnji dan biti bolji.

Utorak

Danas nam je dedlajn, šaljemo Gloriju u tisak. Dižem se u sedam, pristavljam kavu u moki (nikad nije kao njegova), kucam mu na vrata i pitam ga kako je. Srećom, stanje mu je nepromijenjeno. Pod tušem razmišljam koja je šansa da ostanem zdrava i što me sve čeka danas. Radim doručak, kuham mu čaj i krećem s poslom. Danas sam odlučila da neću kuhati jer imam previše posla.

On odlazi na testiranje, a ja između zoomova, telefonskih razgovora, traženja fotografija i prelamanja, naručujem puricu s mlincima. Treba nam oboma neki comfort food.

I danas mi je hladno i razmišljam o povratku u redakciju. Ali opet, ne želim ga ostaviti samog. Dobro se osjeća, ali nikad ne znaš što se može zakomplicirati. Tek mu je drugi dan.

U osam gasim laptop, kuham mu juhu za večeru, a zatim odlazim u krpe. Čitam, a on mi javlja da je dobio nalaz PCR testa – pozitivan je. Sranje. Molim Alexu da mi pusti The National. Šalje mi poruku da me voli. Malo mi je bolje i odmah zaboravljam na hladnoću.

Srijeda

Danas je malo lakši dan. Pijem kavu u krevetu, pregledavam novine i portale, smišljam što bismo mogli raditi za idući broj... On mi javlja da umjesto njega večeras moram na sastanak stanara. Mrzim to, ali dobro. Prvo sam otišla u dućan, onda nam je dostavljač donio novi router (to je već drugi izlazak iz stana). Treći put sam se spustila po hranu koju je njegova mama poslala, zatim sam morala na taj sastanak. Onda mi je prijatelj donio domaće kobasice i čvarke koje smo naručili.

Peti put se po kiši spuštam s četvrtog kata. Svako malo brojim u sebi, a onda i na glas. On mi kaže: Dobro došla u moj svijet. Malo me živcira, ali bolestan je, pa mu opraštam. Kuham mu čaj, poslužujem večeru, skidam se u pidžamu i odlazim u krevet.

Zove njegova sestra, moram se spustiti i odnijeti joj nešto. Malo mi se plače, ali ne želim zvučati nezahvalno. Muškarac kojeg volim ima koronu. Vraćam se u krevet. Večeras nemam snage za čitanje. Kažem Alexi da mi pusti Puccinijevu Toscu.

Čitajte i: Bojana Gregorić Vejzović: ‘Sin i ja disali kao da nam netko drži čarapu na ustima, ne možeš udahnuti koliko ti treba‘

image

Svaki dan je bio sve teži...

DEPOSIT PHOTOS

Četvrtak

Danas idem na testiranje. Ako sam negativna, sutra mogu na posao. Isprintala sam neki obrazac, pa stojim u redu i čekam da me pozovu. Čujem neku ženu kako viče: Hej vi, djevojko s papirima, dođite do mene. Ovo djevojko me razgalilo. Nije loš početak dana. Vraćam se doma, uključujem laptop i bacam se na posao. Svaki dan mi je isti. Kuham kavu, čaj, spremam doručak, radim, smišljam što ću za ručak, smrzavam se u kuhinji, dopisujem se sa svojim bolesnikom.

Danas sam kuhala bakalar na lešo i brokulu. Rekao mi je da je ručak super. Budući da je on kuhar u našoj obitelji, shvatila sam to kao kompliment. Radim, tipkam, tražim... Svako malo provjeravam mail jesu li poslali nalaz testa.

Isključujem se oko šest, ne sjedi mi se više u kuhinji, pa opet idem u sobu. Bolesnik je i dalje dobro. Sva sreća da se cijepio, jer tko zna kako bi mu bilo. Čitam knjigu, u devet mi stiže nalaz da sam negativna. Zovem ga i hvalim se da sutra idem na posao. Gasim svjetlo i molim Alexu da mi pusti Lanu del Rey.

Petak

Otvaram oči, rastežem se kao mačka, sretna što idem na posao. Kucam mu na vrata da provjerim diše li. Dobro je, kuham mu čaj, spremam doručak, odlazim pod tuš i ispijam kavu dok se spremam. Kažem mu da si danas nešto naruči, da odmara i da ne hoda po stanu jer ne želim da ga kontaminira.

Na poslu je živo, planiramo snimanje novogodišnje naslovnice, biramo žene koje su nas inspirirale. Šalje mi poruku da će nam njegova mama poslati sarmu. Odlično! Riješila sam ručak za subotu, a za nedjelju ćemo vidjeti.

Dolazim doma, viknem mu da stavi masku. Ulazim u boravak. Najradije bih ga izgrlila, ali ne smijem. Fali mi. Ukratko mu prepričam svoj dan, on mi veli da se osjeća dobro. Nije čak ni njuh izgubio. Kuham nam čaj.

Ponovo odlazim u krevet prije osam. Pokušavam gledati neku seriju, ali mi ne ide. Završavam knjigu jer sutra moram početi pisati tekst. Urednica mi šalje poruku da bi bilo super da napišem dnevnik izolacije. Pristajem. Možda ispadne okej. Veselim se sutrašnjoj sarmi. Govorim Alexi da mi pusti Mountain Goatse.

Subota

Izolacija mu završava u utorak u ponoć. Guglam je li osoba nakon preboljenja korone i dalje zarazna. Hoću li ga primiti u krevet ili će još par dana spavati u boravku. To su još četiri dana. Valjda ćemo izdržati. Kao i svaki dan kuham čaj, poslužujem doručak, odlazim u nabavu. Perem bijeli veš, palim laptop i krećem pisati naručeni tekst.

Uz sarmu sam odlučila skuhati pire. Sretna sam što imam tako dobru svekrvu. Spasila me. Cijeli dan pišem tekst o Patriciji Highsmith. Oko šest završavam. Ne želim nikuda ići jer bih imala grižnju savjesti ostaviti ga samog i bolesnog doma. Iako on ne bi imao ništa protiv. Umjesto toga, kuham nam čaj i odlazim u krevet. Počinjem gledati seriju Olive Kitteridge. Baš uživam. Kažem Alexi da pusti Boba Dylana.

image

Onaj osjećaj kad je tu, a ne možete se vidjeti - nešto najgore.

DEPOSIT PHOTOS

Nedjelja

Danas opet moram razmišljati o ručku. Ne sjećam se kad sam toliko kuhala. Možda jedino za vrijeme lockdowna kad skoro ništa nije radilo. Sjetila sam se onih domaćih kobasica koje su prošle tri dima: prvo ću ih malo zapeći na svinjskoj masti, a onda im dodati vodu, vino i lovorov list i lagano kuhati pola sata. Za prilog ću skuhati krumpir na kockice. Ponovo palim laptop i revidiram svoj tekst koji sam napisala jučer. Brišem, dodajem, skraćujem.

Već je jedan sat. Moram početi kuhati jer će moj bolesnik umrijeti od gladi. Osjećam se kao Julia Child čije sam kuharice dobila, ali ih nikad nisam otvorila. Unatoč napi i otvorenom prozoru, cijela kuhinja poprima miris pečene kobasice. Preživjet ću. Iako mrzim kad roba i kosa upiju miris ručka.

Kad je sve gotovo, nosim mu ručak. Jako je sretan i komentira kako sam sve bolja. Čim ozdravi sa zadovoljstvom ću mu predati kuhaču. Previše je to za mene.

Stavljam suđe u perilicu, kuham si kavu i malo čitam. Sutra je ponedjeljak, idem na posao i to me baš veseli. Brzo je došla večer, moj ritual je isti – kuham nam čaj, spremam se za spavanje. Opet se smrzavam, tražim neki film ili seriju. Odustajem, i molim Alexu da mi pusti Radiohead.

Čitajte i: Niko Pulić pobijedio prognoze: ‘Lijevo plućno krilo nije mi funkcioniralo, dok je desno bilo oštećeno više od 80 posto‘

Ponedjeljak

Novi radni tjedan. Mrzim ponedjeljak. Na pamet mi pada jedna smiješna objava koju sam vidjela na fejsu: Pamtim mudre riječi svoje sestrične koja je u šestoj godini izjavila: Neću u predškolsko, hoću i ja s babom u penziju.

Jedva ustajem iz kreveta, kucam mu na vrata. Spava. Spremam se za posao, kuham čaj i radim doručak. U redakciji je užurbano, pa mu se ni ne stignem javiti. Nakon posla imamo neko druženje, pa dolazim tek u pola devet doma.

Sretna sam što ga vidim. Još samo sutra i onda je opet slobodan. Liježem u krevet, gledam Bez oduševljenja molim i Nasljeđe. To mi popravlja dan. Vrijeme je za spavanje. Kažem Alexi da mi pusti Brucea Springsteena.

Utorak

Danas je dedlajn, nećemo se vidjeti cijeli dan. Dobro se osjeća, sretna sam što je korona praktički iza njega. Nema temperaturu, kao nov je. I njega ubija izolacija i to što provodi dane u sobi koja mu je posljednjih deset dana bila boravak, radna soba, spavaća i blagovaonica.

Kažem mu da izdrži jer je od sutra slobodan čovjek. Nakon iscrpljujućeg dana na poslu, dolazim doma. Gladna i umorna, brojim sitno do završetka njegove karantene. Šaljem mu poruku: Možeš sutra spavati sa mnom u sobi. Valjda više nisi zarazan. Volim te...

Zatim se sjetim rečenice Danila Kiša: Svake večeri, umoran od neostvarenih želja, ali uvijek s drhtajem nade u srcu, prošapćem jednu riječ- sutra! Kažem Alexi da pusti Keitha Jarretta.

Linker
07. kolovoz 2022 17:33