Naš najbolji skijaš svih vremena 24. svibnja sa suprugom Elin Kostelić slavi desetu godišnjicu braka i otkriva zašto se nitko od njihove djece ne bavi - skijanjem.
Preplanuo i prepun doživljaja 44-godišnji Ivica Kostelić vratio se kući s trotjednog putovanja na Aljasku. U američkoj saveznoj državi koja se smatra jednim od najvećih središta za freeride - skijanje izvan uređenih staza - na svijetu, sa svojim je društvom uživao u adrenalinskim avanturama skijaškog planinarenja koje su njegove pratitelje na društvenim mrežama ostavile bez daha. No, to nije bio jedini povod za razgovor s našim najtrofejnijim skijašem, koji u svibnju sa suprugom Elin slavi desetu godišnjicu braka, u studenom 45. rođendan, a vječita tema je odgoj četvero djece, školaraca Ivana i Leona, te 4-godišnjih blizanki Kate i Jane.
Kome se dokazujete adrenalinskim avanturama - sebi ili drugima?
- Ne dokazujem se nikome samo uživam u stvarima koje volim raditi i koje me ispunjavaju. Aljaska je još uvijek velikim dijelom terra incognita, nepoznata zemlja, što je meni veliki izazov, a privlačila me i zbog priča Jacka Londona koje sam čitao kao klinac. Tada sam zamišljao kako ću jednog dana otići tamo i sad sam si tu želju ostvario. Pružila mi se prilika, jer ovog proljeća, prvi put nakon prestanka skijaške karijere, nisam bio vezan uz brod i jedrenje, pa je na red došla - Aljaska. Baza nam je bila u Hainesu, gradu okruženom ledenjacima, do kojih su nas dizali avionom, a na neke smo se i penjali.
Je li bilo opasno?
- Tablica opasnosti je vrlo rastezljiva, ovisi o percepciji i teško ju je objektivno definirati. No, to vjerojatno nije najopasnija stvar u koju sam se u životu upustio.
Na povratku s Aljaske dočekala vas je vijest o pogibiji prijatelja, slovenskog freeride skijaša Luke Vidica... Kako ste to podnijeli?
- Teško, jer je Luka poginuo nesretnim slučajem: pokupila ga je lavina u stijeni, gdje je s prijateljem skijao na ekstremnom terenu. Mi koji se bavimo takvim stvarima prihvaćamo sve rizike koji uz to idu, ali smo svjesni da je drugima to teško pojmiti.
Koliko ste bili bliski?
- Luka i ja smo kliknuli na prvu i premda sam ga vidio svega nekoliko puta u životu, smatrao sam ga svojim prijateljem, točnije, duhovnim bratom. Često ljude u planini vežu međusobno iskustvo i razumijevanje koje je inače nemoguće postići s ljudima koje češće viđate, te duže poznajete. Nas dvojica smo dijelili istu strast, a ta kemija je usporediva jedino s ljubavnom vezom. Na duhovnom nivou ta povezanost je ravna najčvršćem prijateljstvu, a meni je bilo iznimno veliko zadovoljstvo skijati s njim. Luka je jako dobro poznavao dio oko Kranjske Gore i odveo me na neka mjesta na koja sam ne bih mogao otići, jer je poznavao uvjete i linije kretanja... Bilo mi je apsolutno zadovoljstvo družiti se s njim.
Kad ste zadnji put skijali skupa?
- Preklani. Dogovarali smo se kako ćemo se naći na Obertauernu ove godine, ali od toga nije bilo ništa.
Koje je najluđe mjesto na kojem ste skijali?
- To je Streif, spustaška staza u Kitzbühelu. Raspon ludila i opasnosti je u planinama nevjerojatan, jer možete skijati na mjestima na kojima bi bilo oportunije skočiti padobranom, ali alpsko skijanje, posebno spust, je jedinstveno. Sve je divno i krasno dok možete usporiti ili izabrati svoju brzinu kretanja, ali na Streifu, koji je pojam spustaške staze, morate voziti najbrže što možete od starta do cilja. Da biste to postigli morate iz sebe izvaditi iz sve osigurače.
Kakav je to osjećaj?
- Predočit ću vam konkretne podatke, jer sam sudjelovao u dijagnostici i mjerenju fizioloških funkcija na Streifu 2009. Švicarski institut je radio ispitivanja, mjerio puls i utjecaj sila na skijaše, pa sam tako na startu, u mirovanju imao puls od 160 otkucaja u minuti. Nakon petnaest sekundi digao se na 190 i ostao na tom nivou do cilja: i to ne od samog fizičkog napora u aerobnom režimu, nego jer mozak smatra da ste cijelo to vrijeme u životnoj opasnosti. To trošenje supstance je sukus alpskog skijanja, jer vi ne možete istrenirati mozak da on reagira drukčije. Fora je u tome da vam sve govori da usporite, a vi do cilja i dalje idete najbrže što možete.
Bavi li se itko od vaše djece skijanjem?
- Ne. Dečki vole nogomet, pa ih u tome podržavamo. Treniraju u Maksimiru, pa ih svaki dan vozimo na trening u Zagreb i doma. Kad nisam na putu to je moja dužnost, kad me nema obavezu preuzima Elin.
I, jeste li postali stručnjak za nogomet?
- Nisam jedan od četiri milijuna izbornika, ne znam mnogo o nogometu, ali učim, pokušavam to malo bolje razumjeti. Gledam Ivanove i Leonove treninge, jer me sport zanima i donekle ih mogu uspoređivati sa svojim razvojem, iako je nogomet neka sasvim druga priča.
Zašto vaši sinovi treniraju u Zagrebu?
- U Maksimiru imaju bolje uvjete nego u Ivanić-Gradu, a meni je najvažnije da se dečki sportski razvijaju i uživaju u igri.
Jeste li glasni na treninzima i utakmicama?
- Ne, držim se po strani, ne želim im uništiti taj dječački žar igre. Iako ima roditelja koji su mnogo ambiciozniji, pa su se na jednoj utakmici posvađali i skoro - potukli, što je meni nepojmljivo.
Zašto?
- To je samo igra, sport nikad ne bi trebao biti pitanje života i smrti, pogotovo kad klinci jedva znaju trčati, a kamoli igrati nogomet.
Koliko su Ivan i Leon slični?
- Potpuno su različiti i zahtijevaju skroz drukčiji pristup. Leon brani, a Ivan je desno krilo, Ivan je motorički mnogo talentiraniji, a Leon je mentalno jak. Obojica su u školi - odlični, po tome su slični.
A blizanke?
- Jana i Kata zasad idu na atletiku i na "kalate", kako one zovu karate.
Ne drži vas mjesto, osjećate li da vas guše četiri zida kuće?
- Ne, pogotovo zato je živimo na rubu šume. To je dobro mjesto za život i odgoj djece, prilično idilično, a relativno blizu velikog grada, u Zagrebu smo za pola sata...
Kako ćete 24. svibnja proslaviti desetu godišnjicu braka?
- Neka to ostane naša tajna, ali je sigurno da ćemo je Elin i ja obilježiti.
Po čemu pamtite svoje vjenčanje?
- Po odličnom provodu i svirci s Telefon Blues Bandom. No, ne mogu biti objektivan, jer nisam bio na mnogo drugih vjenčanja, možda svega na njih dva-tri.
Jeste li magistrirali?
- Ne, jednostavno ne stignem. Otkako su klinci došli, njihove potrebe su na prvom mjestu, a ja uz to imam previše drugih interesa. Sad već dva tjedna, primjerice, nisam uzeo gitaru u ruke.
Što si još želite?
- Želim što duže ostati biološki mlad i fizički sposoban. Što se avantura tiče, intrigira me ideja obilaska svijeta oko polova po longitudi, brodom bez motora i na skijama. To je možda posljednja velika avantura na zemlji, ali je logistički nevjerojatan izazov i za mene zasad spada u sferu fantazije.
Planirate li put u Pariz na Olimpijske igre?
- Ne, ljeto ću provesti na Mljetu.
A što je s jedrenjem?
- Trenutačno nemam velikih planova, jer prvo moram prodati stari brod i nabaviti novi, ovisno o mogućnostima, tako da mi je ova godina prijelazna. Malo mi fali jedrenje, ali se ne isplati pokretati brod ako nemate konkretan trkaći program, tako da ću ove godine jedriti s drugima kao koskiper.
A materijalne stvari, koliko su vam bitne?
- Ništa mi nije bitno osim da je familija dobro i da su svi zdravi, to je jedino važno.