"Što god da je radio da prehrani obitelj, moj je otac čitav svoj život bio u nogometu, on je prvi prepoznao moj potencijal i usmjeravao me prema pravom cilju. Nikad se neću moći odužiti dovoljno ni njemu, ni ostatku obitelji zbog svega što su žrtvovali za moj uspjeh", opisao je legendarni nogometaš Darijo Srna, kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, u intervjuu za Gloriju početak svog fascinantnog sportskog puta u rodnom Metkoviću, gdje je sve bilo povezano s loptom.
Njegov otac je svojedobno ispričao kako je Darijo od malih nogu bio talentiran za sve sportove: rukomet, nogomet, stolni tenis... Tako je jednog dana došao iz škole s preporukom učitelja da se ostavi nogometa i prebaci se na - košarku.
Sad je Darijo u intervjuu svom reprezentativnom kolegi u emisiji "(Ne)uspjeh prvaka s Mariom Stanićem" emitiranoj na kanalu Arena Sport, ispričao svoja najvažnija iskustva iz igračke karijere, te objasnio povezanost sa svojom drugom domovinom Ukrajinom, u kojoj već godinu dana bjesni rat zbog ruske invazije.
Otkrio je da se u Šahtaru osjećao kao član obitelji i odlučio je u ostati u Ukrajini premda su na stolu ležale ponude klubova kao što su Chelsea i Barcelona. Progovorio je i o posljednjem razgovoru s pokojnim ocem Uzeirom u rodnom Metkoviću uči odlaska na Europsko prvenstvo 2016. godine. Ispričao je kako je njegovom ocu u tim trenucima teška bolest jako uznapredovala te kako mu je bilo jako loše, ali je sinu u četiri oka rekao da usprkos svemu "mora otići na Euro u Francusku predstavljati svoju obitelj, grad i državu."
Naglasio je kako je posebno zahvalan supruzi Mireli koja ga je nagovorila da razgovara s ocem u četiri oka i pita ga želi li da bude uz njega u Metkoviću te njegove zadnje dane ili da s reprezentacijom otputuje na Euro. Da nije to napravio, to bi ga pitanje mučilo svo ovo vrijeme…
Darijev otac Uzeir Srna preminuo u 75. godini života na dan sinove utakmice protiv Turske 12. lipnja 2016. Nakon utakmice naš se kapetan vratio u Metković na očev pogreb, a već za idući nastup pridružio se suigračima na terenu. Za Darijeve suze za vrijeme intonacije "Lijepe naše" i ponos koji je tada osjećao nemoguće je pronaći prave riječi.
Svoj život, uspjehe i padove, Darijo Srna sakupio je u svojoj autobiografiji "Zašto te zovu Srna" koja je objavljena krajem prošle godine, a tim povodom su on i njegova supruga Mirela dali prvi zajednički intervju Gloriji Glam u kojem je otkrio kako je uopće došlo do ideje da s Milanom Vlaović napiše knjigu o svojem životu.
"Klub u Kijevu naručio je jednog novinara koji je sa mnom trebao napisati moju autobiografiju. Već nakon nekoliko susreta znao sam da on nije taj i napravio sam pauzu iako je on već počeo pisati knjigu. Naprosto to nije bilo to", otkrio je Srna, a Mirela je dodala kako upravo ona dobila viziju tko je jedini idealan za pisanje njegove knjige.
"Milana Vlaović. Ona je, kao prvo, iz Metkovića, poznaje mentalitet, odrastala je u tom okruženju i mlada otišla. Drugo, živjela je osamnaest godina s nogometašem i zna cijeli taj mindset, tj. kako to funkcionira. Kao treće, bavi se psihologijom". Shvatila sam da će ga jedino ona istinski osjetiti. Ono što je on s njom radio bila je na neki način i psihoterapija jer zatvaraš jedno poglavlje života i ona je to najbolje mogla razumjeti." Knjiga, kako Mirela govori, pokazuje kako izgleda put do uspjeha, da je taj put uvijek težak i velika borba, a čak je i ona saznala neke stvari koje do tada nije znala o svojem suprugu.
"Zaista sam iskreno prepričao svoj život u ovih četrdeset godina, bez smišljene strategije i plana. Moja igračka karijera je završena. Jedno poglavlje prve polovice života je zatvoreno i zato ima smisla da knjiga izlazi baš sada", izjavio je Darijo tada i otkrio da se danas boji samo bolesti.
"Ljudi često preburno reagiraju i boje se svega, a onda se nađeš u životnoj situaciji kad vidiš da se ne vrijedi živcirati zbog sitnica. Kad vidiš čovjeka koji se cijeli život borio za sebe i svoju obitelj i kad vidiš što je sve prošao kroz život pa još dođe i bolest, onda shvatiš što je bitno, a što nebitno. Bez obzira na materijalnu situaciju pred životnim izazovima si i dalje nemoćan. Čak i smrt doživljavam kao dio života, samo me agonija bolesti užasava. I više se bojim za svoje bližnje nego za samog sebe. Sve ostalo je zapravo smiješno", poručio je za kraj.