Jedan od naših najistaknutijih pisaca nedavno je objavio roman "Potop" i u razgovoru otkrio zašto je ambivalentan prema kraju iz kojeg potječe, da su mu čast i poštenje iznimno važni te koliko su rat, iskustvo razvoda i lutanja po svijetu utjecali na njegovu književnost.
Prema njegovom romanu "Proslava" trenutačno se snima film, u splitskom HNK-u igra predstava po još jednoj njegovoj uspješnici "Okretište" prevedenoj na desetak jezika, nedavno je potpisao ugovor s izdavačem iz San Francisca pa ga čeka i put u Ameriku. Naglašava da mu se mnogo dječačkih želja ostvarilo, ali ima ih još, jer, kako kažu Kinezi, "jao onome kome se sve želje ostvare". Riječ je o Damiru Karakašu, jednom od naših najistaknutijih i najnagrađivanijih pisaca, čija književnost nerijetko uzbuđuje duhove naše kulturne i šire javnosti. U braku je s marketinškom stručnjakinjom Mitrom s kojom ima dvije kćeri te treću, najstariju Petru iz prethodnog braka. Povod našem razgovoru je nedavno objavljen roman "Potop" u izdavačkoj kući OceanMore. Roman je to u kojem se dotiče egzistencijalnih tema u životu pojedinca kao što su ljubav, zavičaj, obiteljski odnosi. Glavni je lik - mladić - u raskoraku sa svijetom iz kojeg potječe i svijetom kojem stremi, kojem se istodobno događaju i ljubav i rat, dva najveća izazova u životu svakog čovjeka. "Potop" iznova potvrđuje autorovu vještinu pisanja i njegovo zasluženo mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Stojimo ispred rada istaknute umjetnice Sanje Iveković u Galeriji Nova - "Ponos". Zanima me kako vi vidite tu često lijepu i toksičnu emociju? Vaše literarne posvete Lici krasi ponos, kao i kritika...
- Još kad sam počeo pisati i baviti se književnošću, znao sam, ako je literatura prava, ona ne smije imati milosti ni za koga, ponajmanje za autora. Naravno, takva vrsta literature stvara i neprijatelje. Robert Perišić napisao je tada da ja radim kamen temeljac za seoski underground, jer i selo ima svoje podzemlje, mračne stvari, sve dekadencije uglavnom su bile vezane uz grad, a na selu su u našoj literaturi pjevale ptičice. Inače, neki kažu kako se u mojim knjigama o Lici miješaju ljubav i prestravljenost, pa ako je tako, možda pokušavam uspostaviti ravnotežu između te dvije ekstremne emocije, ja uvijek kod pisanja volim reći pokušavam, jer pisanje i jest pokušaj da se postigne nemoguće.
Napravili ste autoposvetu svom djetinjstvu. Imate li osjećaj da ste ga dovoljno fikcionalizirali ili ponekad da ste se previše izložili?
- Djetinjstvo je važan period za svaku osobu, jer tad stvaramo sliku svijeta. A drago mi je da je roman "Sjećanje šume" u kojem pišem u svom djetinjstvu danas u čitankama za treći razred srednje škole, knjiga je dobila i Premio Itas, uglednu talijansku književnu nagradu. A jesam li se previše izložio, mladim piscima uvijek kažem ili idite do kraja ili bacite koplje u trnje, ne može se stvarati literatura i misliti što će mi mama reći. No, nije bilo lako raditi taj roman, jer trebalo je naći načina kako ući u taj svijet dječje metafizike, u intimni svijet osjećaja i osjetljivosti. Kod pisanja mi je tada puno pomoglo što sam roman radio s oko pedeset godina, pa sve više vjerujem u riječi Meše Selimovića, kako svaki pisac treba imati najprije pedeset godina pa tek onda napisati sve svoje knjige.
Gdje je i kakav je vaš identitet danas?
- Svi moji romani koje sam napisao su neka vrsta identitetskih previranja, ali meni je najvažnije da mi knjige budu na strani ljudskosti. Rođen sam u Lici, to me je sigurno u mnogim stvarima u životu odredilo, ali neka želja da se dopadnem i pripadam nikad me nije vukla niti zanimala. Volim svoj kraj, volim tu prirodu, volim i te ljude, ali velika većina njih to nikad neće ni htjeti ni znati razumjeti. Možda bi me neki tamo manje mrzili kad bi ipak pročitali koju moju knjigu. Možete li zamisliti, imao sam zadnjih dvadesetak godina književne večeri u Parizu, Berlinu, Beču, Lisabonu, nedavno veliku turneju po bivšoj državi, Ljubljana, Zagreb, Beograd, Skoplje, Tuzla, Split, Sarajevo, Podgorica, Novi Sad... a još nikad u Lici. Dobio sam i gotovo sve važne književne nagrade u regiji, ali nitko nikad nije okrenuo broj telefona, rekao, čestitam.
Vaš roman "Okretište" na neki način govori i o efektima vašeg književnog djelovanja koje je nerijetko bilo i opasno po vas... Kako danas gledate na taj traumatični period?
- Pa kad čovjek nešto piše, mora imati debeli razlog za to. Napadnut sam, teško ranjen, imao sam u trenutku kad su me doveli u bolnicu dvije litre krvi u trbuhu, a kad sam se nekim čudom izvukao, odlučio sam o tome napisati roman, ali da se malo našalim, da se to nije dogodilo, ne bih za taj roman dobio regionalnu nagradu "Meša Selimović". Stalno ističem da je i trud talent, da treba mnogo čitati, raditi na sebi, jer svaki napor vodi nekom saznanju, no, u pisanju je i jako važno iskustvo, jer ono što ne doživljavamo u sebi, to nije tako duboko. Danas pisci često nemaju životnog iskustva, pa ja sam već kao mlad prošao gadan rat na prvim linijama, oženio se, lutao po svjetskim metropolama bez dinara u džepu, postao otac, razveo se, a najgori je možda taj razvod, jer svaki razlaz s osobom koju voliš je neka vrsta smrti. Kako neki kažu, rat je zajeban, ali u njemu možeš samo jednom poginuti, u miru možeš poginuti nekoliko puta, što se meni i dogodilo.
Vaš odgoj je bio po prilici oštar, patrijarhalan - što ste iz njega naučili i kako u tom smislu (pre)odgajate svoje postupke prema vlastitoj djeci?
- To je bilo neko drugo vrijeme, kada te otac dovede u školu i kaže učitelju da te tuče ako ne budeš dobar, da stvara od tebe čovjeka, jer on nema vremena, radi, kopa, pa onda ti napraviš neko sranje u školi, dobiješ batina od učitelja, pa ako kažeš kod kuće da si dobio batina od učitelja, onda te otac još jednom prebije. Ja sam i iz onog vremena kad se moralo ponekad klečati u kutu učionice za kaznu. Naravno da ne odobravam takve metode niti ih primjenjujem na svojoj djeci.
Ne pokazujete svoju djecu i suprugu na društvenim mrežama, ne slikate se s njima na događanjima - čime je potaknuta ta odluka?
- Imam tri stvarno prekrasne i pametne kćeri na koje sam jako ponosan, ali zašto bi ih stavljao po društvenim mrežama, jer općenito mi se čini da živimo u nekom vremenu gdje su naslovnice novina pune djece poznatih, mediji prate sve stadije trudnoće, vrši se stalno neki pritisak, posebno na žene. Pa ne trebaju svi imati djecu, dajmo malo više razumijevanja i poštovanja prema osobama koje nemaju djecu, koji ih ne mogu imati ili koji ih naprosto ne žele imati. Osim toga, kako je to rekao Miroslav Krleža, lako je napraviti dijete, ali napravi kišobran.
Jeste li nostalgični prema prošlim vremenima ili vidite i pozitivne aspekte ove sadašnjosti i potencijalne budućnosti?
- Ovo današnje vrijeme puno je kretenizma i površnosti, ljudi bulje u mobitele, sudaraju se po gradu, jer taman gledaju što je o smislu života izjavio neki bezveznjak. Pogubljeni su i svi kriteriji, pa danas su zvijezde ljudi koji slikaju sebe dok sjede na klozetskoj školjci i imaju zbog toga pola milijuna obožavatelja, menadžere, ozbiljnu lovu. A svaka gnjida koja izađe ispod kamena u prilici je da vas po raznim portalima, forumima, vrijeđa, blati, laže, jer mediji puštaju te odvratne huškačke komentare zbog klikova, dapače prizivaju nove uvrede i napade, vadeći iz konteksta izjave i stavljajući ih u naslove, opremajući tekst upravo tako da provocira anonimuse da proliju svoju žuč po vama, a sve radi više klikova, ne čitanosti, i naravno, više reklama, odnosno profita. To je dosta loše i nezdravo za društvo jer svi mogu reći sve, pozivati na nasilje, zločin, najčešće i potpuno anonimno, a usmjereno prema ljudima s imenom i prezimenom. Mediji to sve puštaju pod krinkom demokratičnosti, a radi se o potpunom izostanku odgovornosti i prilično je nemoralno. Zato posebno cijenim one medije koji se trude ostati moralni i odgovorni.
I vaš recentno objavljeni roman "Potop" se bavi zavičajnom problematikom, odnosno kontekstom za koji se onda redovito veže i problematika obiteljskih odnosa - iako ne volite terapijski diskurs uvoditi u svijet književnosti, upravo vas je pisanje, prema vašim riječima, spasilo od sebe samog?
- Roman "Potop" je i ljubavni roman, ali to je bilo ono vrijeme kada su se ljubavna pisma pisala, kako kažu Bosanci, plajvazom na hartiji. Primjerice, ja sam s nekom curom išao u Maksimir, i onda sam tri sata pričao o glazbi, umjetnosti, pročitanim knjigama, a kad bih deset minuta stao, činilo mi se da sam dosadan, danas mladi zaljubljeni ljudi idu u Maksimir i svatko gleda u taj svoj mobitel, što je otužno. Nema više ni mašte, a kaže Borges da su ljudi bez mašte nepodnošljivi.
Kakvi ste bili prema sebi i kako ste se uspjeli preodgojiti, promijeniti? Je li obitelj utjecala na to, vaša djeca...?
- Pa treba uvijek raditi na sebi, jer one osobine koje su nam dane, one nisu vječne, mi se svaki dan trebamo boriti da budemo bolji ljudi. Jer vi ste na ovome stolcu danas jedna osoba, sutra ste druga. Treba širiti horizonte, čitati, razgovarati, pokušati razumjeti druge ljude, druga iskustva, znati stati, promisliti, preispitati se s vremena na vrijeme. Najgore je drviti vazda po istom i bojati se svega što ne poznaš ili ne razumiješ, to ne vodi nikuda. Inače, za mene su čast i poštenje još važne stvari, tako me je moj otac odgojio. I ne može me nitko ničim kupiti. Tome učim i djecu, da budu pravi ljudi, da vole druge ljude, da budu slobodne i poštene - prema sebi i prema drugima. Naravno i da čitaju knjige, jer kako je rekao onaj glas Svetom Augustinu, uzmi knjigu, čitaj je, ispuni svoju prazninu, postani čovjek.
Uz to što svirate, crtate i pišete - koje još talente imate? Zdravo kuhanje, šetnje...
- Skuham nešto, uglavnom grah, pa mu sviram na harmoniku da bude bolji, ali nisam baš neki kuhar, volim šetnje, ali Zagreb je premalen za šetnje, pa kad hodam po njemu, napravim tri kruga, a četvrti sam sebe sretnem. Volim ići u šumu, u Hrvatskoj imamo fantastičnu prirodu, evo ja sam bio na Kineskom zidu, a nikad na Plitvicama koje su mi pred nosom, pa sam stalno govorio, ima vremena, a kad sam konačno nedavno otišao, nisam mogao vjerovati koja je to ljepota. Hoću reći, ne znamo baš cijeniti svoje, tako je i u književnosti.
Ljudi i vaša publika doživljavaju vas kao skromnog i pristupačnog - ipak, kako se nosite s tim malim dijelom zvjezdanog statusa. Ljudi uvijek nešto očekuju od vas, zar ne?
- Nisam ja ni skroman ni pristupačan, ali za sebe volim reći da sam zvijezda tamnog sjaja, bolje mi zvuči. Ma dobro, nema kod nas zvijezda, ali to me nikad nije ni zanimalo, pa rekao je jedan stari glumac Bobu Dylanu, slava je zanimanje.
Što čitate, gledate i slušate, odnosno što biste nezaobilazno preporučili?
- Čitam stalno, ne želim da mi se, kao mnogima u Hrvatskoj, u očima vidi svaka nepročitana knjiga. Evo tri domaća filma, dva najnovija "Sigurno mjesto", "Tragovi", i jedan stari iz bivše države, "Kad budem mrtav i beo", slušam dosta glazbe, nešto od Lennona, od Dylana, i Mojoj majci, od Safeta Isovića, to je sevdalinka koja će vas razvaliti, a čitam puno, predlažem odlične domaće književnice, Mihaelu Gašpar, Julijanu Adamović, Mariju Andrijašević, čitam i dosta poezije, osim toga i loša poezija je bolja od života.